Odnos civilnog i kanonskog prava u rješavanju
Odnos civilnog i kanonskog prava u rješavanju
imovinskopravnih sporova
Sveta Stolica i Republika Hrvatska su sklopile četiri ugovora i to: Ugovor o suradnji na području odgoja i kulture, Ugovor o dušebrižništvu katoličkih vjernika, pripadnika oružanih snaga i redarstvenih službi Republike Hrvatske, Ugovor o pravnim pitanjima i Ugovor o gospodarskim pitanjima. Riječ je o međunarodnim ugovorima koji čine dio unutarnjeg pravnog poretka RH, a po pravnoj su snazi iznad zakona.
Uvodno
Gotovo sve jedinice lokalne i područne (regionalne) samouprave u Republici Hrvatskoj u rješavanju pojedinih imovinskopravnih predmeta surađuju s Katoličkom Crkvom iz vrlo jednostavnog razloga. Naime, Katolička Crkva uz Republiku Hrvatsku i Grad Zagreb u svom vlasništvu ima najveći broj nekretnina. U toj suradnji često dolazi do „šuma u komunikaciji“
budući da je Katolička Crkva pri sklapanju bilo kakvog pravnog posla s jedinicama lokalne i područne (regionalne) samouprave dužna poštivati osim odredbi hrvatskog prava i odredbe kanonskog prava, što je činjenica koju naši službenici često ne znaju ili ne razumiju.
U praksi je moguća situacija u kojoj je određeni pravni posao poduzet u vezi crkvene imovine valjan prema propisima hrvatskog prava, a u isto vrijeme je nevaljan s aspekta kanonskog prava.
Namjera ovog članka je ukazati službenicima i čelnicima naših jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave na nekoliko bitnih činjenica koje valja imati u vidu u suradnji s Katoličkom Crkvom, posebice u rješavanju međusobnih imovinskopravnih odnosa, sve kako bi se ta suradnja olakšala i poboljšala na obostrano zadovoljstvo, a izbjegavajući pri tome bilo kakve političke i vjerske konotacije u odnosu na Katoličku Crkvu u Republici Hrvatskoj.
Pravni položaj Katoličke Crkve u Republici Hrvatskoj
Pravni položaj Katoličke Crkve u Republici Hrvatskoj uređen je Ustavom Republike Hrvatske1, međunarodnim ugovorima između Svete Stolice i Republike Hrvatske, Zakonom o pravnom položaju vjerskih zajednica2 i podzakonskim aktima.
Bitno je istaknuti kako se Zakon o pravnom položaju vjerskih zajednica primjenjuje u vezi Katoličke Crkve samo u vezi pitanja koja nisu uređena međunarodnim ugovorima sa Svetom Stolicom.
Sveta Stolica i Republika Hrvatska su sklopile četiri ugovora i to: Ugovor o suradnji na području odgoja i kulture3, Ugovor o dušebrižništvu katoličkih vjernika, pripadnika oružanih snaga i redarstvenih službi Republike Hrvatske4, Ugovor o pravnim pitanjima5 i Ugovor o gospodarskim pitanjima6.
Navedeni ugovori su međunarodni ugovori i temeljem članka 134. Ustava Republike Hrvatske čine dio unutarnjeg pravnog poretka Republike Hrvatske, a po pravnoj su snazi iznad zakona. Odredbe međunarodnih ugovora mogu se mijenjati ili ukidati samo uz uvjete i na način koji su u njima utvrđeni ili suglasno općim pravilima međunarodnog prava.
Za potrebe ovog članka osvrnut ćemo se na Ugovor o pravnim pitanjima i Ugovor o gospodarskim pitanjima budući da je u istima uređen javnopravni status Katoličke Crkve, kao i niz pitanja koja se tiču gospodarskih odnosa između Republike Hrvatske i Katoličke Crkve.
1 Narodne novine 56/90, 135/97, 113/00, 28/01, 76/10 i 5/14
2 Narodne novine 83/02 i 73/13
3 Narodne novine - Međunarodni ugovori 2/97, stupio na snagu dana 9. travnja 1997. 4 Narodne novine – Međunarodni ugovori 2/97, stupio na snagu dana 9. travnja 1997. 5 Narodne novine - Međunarodni ugovori 3/97, stupio na snagu dana 9. travnja 1997. 6 Narodne novine – Međunarodni ugovori 18/98, stupio na snagu 14.prosinca 1998.
Ugovor o pravnim pitanjima
Temeljem navedenog Ugovora o pravnim pitanjima, Republika Hrvatska je priznala javnopravnu osobnost Katoličke Crkve i javnopravnu osobnost svih crkvenih ustanova koje imaju takvu pravnu osobnost prema odredbama kanonskoga prava. Nastavno, nadležna crkvena vlast može osnivati, mijenjati, dokidati ili priznavati crkvene pravne osobe prema odredbama kanonskoga prava. U skladu s odgovarajućim propisima Republike Hrvatske, crkvena vlast o tome obavještava nadležno tijelo državne uprave radi njihova upisa u odgovarajuće registre i evidenciju.
U svrhu ispunjenja navedene obveze, Vlada Republike Hrvatske i Hrvatska biskupska konferencija su sklopile Protokol o načinu upisa pravnih osoba Katoličke Crkve7 temeljem kojeg se pri ministarstvu nadležnom za poslove opće uprave odnosno pri Ministarstvu pravosuđa i uprave, ustrojava i vodi Evidencija pravnih osoba Katoličke Crkve u Republici Hrvatskoj, određuje način upisa i podaci koji se unose u Evidenciju8. U Evidenciju se unose podaci o nazivu i sjedištu crkvene pravne osobe, nazivu i sjedištu osnivača crkvene pravne osobe, vremenu osnutka crkvene pravne osobe, službi osobe ovlaštene za zastupanje crkvene pravne osobe i žigu i pečatu koje u svojem poslovanju rabi crkvena pravna osoba, a prijavu za upis u Evidenciju kao i eventualne promjene, na molbu osnivača, podnosi nad/biskupija na čijem se području nalazi sjedište dotične crkvene pravne osobe. Podnositelju prijave za upis u Evidenciju, Ministarstvo pravosuđa i uprave izdaje obavijest o izvršenom upisu, koja sadrži sve podatke o crkvenoj pravnoj osobi koji su uneseni u Evidenciju.
Osim što je Republika Hrvatska navedenim Ugovorom priznala Katoličkoj Crkvi svojstvo javne pravne osobe, ključna odredba Ugovora leži u činjenici da crkvene pravne osobe mogu kupovati, posjedovati, koristiti ili otuđivati pokretna i nepokretna dobra te stjecati i otuđivati imovinska prava, prema odredbama kanonskoga prava i zakonodavstva Republike Hrvatske. Iz navedene odredbe nameće se zaključak kako su pravni poslovi koji se odnose na stjecanje i/ili otuđenje imovinskih prava neke pravne osobe Katoličke Crkve u Republici Hrvatskoj valjani samo ako su istovremeno ispunjene pretpostavke hrvatskog i kanonskog prava. Međutim, kumulativna primjena kanonskih i hrvatskih pravnih pravila moguća je samo u pogledu crkvene imovine, ali ne i u vezi drugih pitanja koja su možda paralelno uređena u civilnom i u kanonskom pravu.
Javnopravne osobe koje svoju osobnost stječu ipso iure su biskupije, vojni ordinarijati, crkvene pokrajine, biskupske konferencije, sjemeništa, župe, redovničke ustanove i družbe apostolskog života9.
7 Narodne novine - Međunarodni ugovori 15/03 i 16/03
8 Link xxxxx://xxxxxxxx.xxxxxx.xx/#!xxxxxxXxxxxXX
9 Xxxxxx, Xxxxxxxx, Prožimanje hrvatskog i kanonskog prava na temelju Ugovora između Svete Stolice i Republike
Hrvatske
Ugovor o gospodarskim pitanjima
Temeljem članka 2. Ugovora o gospodarskim pitanjima, Republika Hrvatska se obvezala Katoličkoj Crkvi:
- vratiti imovinu koja joj je oduzeta u vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine, a koju je moguće vratiti prema zakonskim odredbama
- naći odgovarajuću zamjenu za dio dobara koji nije moguće vratiti
- isplaćivati pravnim osobama Katoličke Crkve naknadu u novcu za ostalu imovinu koja neće biti vraćena i
- priznajući opće društveno vrijedan rad Katoličke Crkve na kulturnom, odgojnom, društvenom i etičkom polju, Katoličkoj Crkvi osiguravati određen godišnji novčani iznos.
Nastavno, Republika Hrvatska se obvezala Katoličkoj Crkvi, u razumnom roku, vratiti u naravi imovinu koju je moguće vratiti prema zakonskim odredbama. Polazeći od činjenice kako je Xxxxx o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine10 stupio na snagu 1. siječnja 1997. godine, a da svi postupci povrata, bez obzira o kojem ovlašteniku naknade se radi, još uvijek nisu pravomoćno okončani, postavlja se pitanje što je to razuman rok. Naime, sam Ustav Republike Hrvatske u članku 29. stavku 1. kaže kako svatko ima pravo da zakonom ustanovljeni neovisni i nepristrani sud pravično i u razumnom roku odluči o njegovim pravima i obvezama. Ujedno, nezavisni odvjetnik Xxxxxxxx Xxxxxxxx je u predmetu C-566/14 P Xxxx-Xxxxxxx Xxxxxxxxx c/a Europski parlament, 19. siječnja 2016. godine, dao mišljenje11 kako je razuman rok usko vezan uz načelo pravne sigurnosti i pravo na dobru upravu.
U vezi obveze plaćanja poreza, navedenim Ugovorom je regulirano kako se pravne osobe Katoličke Crkve u odnosu na porezni sustav smatraju neprofitnim ustanovama. U tom smislu se u članku 2. stavku 6. Zakona o porezu na dobit12, između ostalog, navodi kako vjerske zajednice nisu obveznici poreza na dobit. Napominje se kako pravne osobe Katoličke Crkve na temelju članka 1. stavka 1. Ugovora o gospodarskim pitanjima te u skladu s odredbama kanonskog prava, mogu slobodno primati milostinju i darove vjernika te prihvaćati druge uobičajene oblike prinosa vjernika za uzdržavanje crkvenih ustanova, a na koja navedena primanja se ne primjenjuju odredbe poreznoga sustava Republike Hrvatske.
10 Narodne novine 92/96, 39/99, 42/99, 92/99, 43/00, 131/00, 27/01, 34/01, 65/01, 118/01, 80/02, 81/02, 98/19
11 xxxxx://xxx-xxx.xxxxxx.xx/xxxxx-xxxxxxx/XX/XXX/XXX/?xxxxXXXXX:00000XX0000&xxxxxXX
12 Narodne novine 177/04, 90/05, 57/06, 146/08, 80/10, 22/12, 148/13, 143/14, 50/16, 115/16, 106/18, 121/19,
32/20, 138/20
Osnovne odredbe o upravljanju imovinom po kanonskom pravu
Kanonsko pravo je skup propisa koje donosi, potvrđuje ili prihvaća zakonita crkvena vlast13. Tim je propisima oblikovan kanonski pravni poredak unutar kojeg su uređena sva pitanja od važnosti za djelovanje Katoličke Crkve. Najvažniji je kanonskopravni izvor Zakonik kanonskoga prava iz 1983. godine14.
Najveći dio imovinskopravnih odredaba nalazi se u Knjizi V. Vremenita crkvena dobra, koja ima pet uvodnih kanona i četiri naslova: Stjecanje dobara, Upravljanje dobrima, Ugovori i napose otuđenje i Nabožne odredbe općenito i nabožne zaklade.
Vremenita crkvena dobra su sva dobra koja pripadaju crkvenim javnim pravnim osobama15 te se pod ista ne ubrajaju dobra koja pripadaju crkvenim privatnim pravnim osobama.
Odredbom kanona 1296 propisano je:
„Kada se crkvena dobra otuđe bez potrebnih kanonskih oblika, ali otuđenje bude građanski valjano, zadaća je mjerodavne vlasti, pošto o svemu zrelo promisli, da odluči da li i koju tužbu, osobnu ili stvarnu, tko i protiv koga treba da podigne radi zaštite crkvenih prava“.
Dakle, iz navedenog kanona je razvidno kako se istim uređuju situacije do kojih dolazi kada je određeni pravni posao nevaljan po kanonskom pravu, ali je valjan prema civilnim zakonima. Prema navedenom kanonu obveza je fizičkih osoba koje zastupaju pravne osobe Katoličke Crkve, neovisno o hrvatskom pravu, poštivati i crkvene norme odnosno kanonsko pravo. U situaciji kada zastupnik pravne osobe Katoličke Crkve u pravnom prometu postupi suprotno kanonskom pravu, ali je njegovo postupanje u skladu s hrvatskim propisima, poduzeti pravni posao ne podliježe sankcijama civilnog prava, već se kanonskopravne sankcije primjenjuju unutar kanonskog pravnog poretka, u smislu stegovnih mjera. U tom smislu kanon 1377 navodi: „Tko otuđi crkvena dobra bez propisanog dopuštenja neka se kazni pravednom kaznom“.
Nastavno, temeljem kanona 1298, bez posebnog pisanog dopuštenja mjerodavne vlasti crkvena se dobra ne smiju prodati niti dati u zakup upraviteljima tih dobara ni njihovim rođacima sve do četvrtoga stupnja krvnog ili tazbinskog srodstva, osim ako je stvar vrlo male vrijednosti.
U vezi stjecanja vremenitih dobara treba spomenuti i zastaru kao specifičan institut kako kanonskoga prava tako i hrvatskog prava pa kanon 197 propisuje kako zastaru, kao način stjecanja ili gubitka subjektivnoga prava i oslobađanja od obveza, Crkva prihvaća onako kako je to uređeno u građanskom zakonodavstvu dotične države, uz izuzetke koje određuje Zakonik
13 xxxxx://xxx.xxxxxxxxxxxxx.xx/xxxxxxxxx.xxxx?XXx00000
14 Codex iuris canonici auctoritate Xxxxxxx Xxxxx PP. II promulgatus (Acta Apostolicae Sedis br. 75/83). Prilikom izrade članka korišten je hrvatski prijevod Zakonika kanonskog prava u izdanju Glasa Koncila iz 1996. godine.
15 Sva vremenita dobra koja pripadaju općoj Crkvi, Apostolskoj Stolici ili drugim javnim pravnim osobama u Crkvi crkvena su dobra i njima se upravlja prema kanonima koji slijede i prema njihovim statutima. Kanon 1257, paragraf 1.
kanonskog prava. Podsjetimo, temeljem članka 214. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima16, zastarom prestaje pravo zahtijevati ispunjenje obveze.
Tko zastupa crkvene pravne osobe Katoličke Crkve?
Člankom 2. Zakona o pravnom položaju vjerskih zajednica propisano je kako vjerske zajednice samostalno i slobodno određuju unutarnju organizaciju - tijela upravljanja, njihovu hijerarhiju i nadležnosti, tijela i osobe koje predstavljaju vjersku zajednicu i njene organizacijske oblike, sadržaj i način očitovanja vjere, održavanje veza sa svojom središnjicom i drugim vjerskim zajednicama, udruživanje s drugim vjerskim zajednicama i druga pitanja svoga djelovanja u skladu s Ustavom Republike Hrvatske.
Ugovorima sa Svetom Stolicom nije izrijekom određeno tko zastupa crkvene pravne osobe u Republici Hrvatskoj. S obzirom na činjenicu kako tzv. Vatikanskim ugovorima navedeno pitanje nije regulirano, a Zakon o pravnom položaju vjerskih zajednica je dao vjerskim zajednicama mogućnost da slobodno određuju tko će ih predstavljati, razvidno je kako je određenje tko će zastupati crkvene pravne osobe regulirano kanonskim pravom.
Zakonik kanonskog prava propisuje kako dijecezanski biskup zastupa biskupiju17, a župnik župu
18u svim njezinim pravnim poslovima.
Međutim, važno je naglasiti kako su kanonskim pravom propisana razna ograničenja kojih se zastupnik crkvene pravne osobe dužan pridržavati. S obzirom na kompleksnost i ukupnost raznih ograničenja za potrebe ovog članka navodi se samo kanon 1292, paragraf 1. i 2.:
„Kan. 1292 - § 1. Kad je vrijednost dobara predloženih za otuđenje u granicama najmanjeg i najvećeg iznosa koji svaka biskupska konferencija treba da odredi za svoje područje, mjerodavna vlast određuje se vlastitim statutom, ako se radi o pravnim osobama koje nisu podložne dijecezanskom biskupu; inače, mjerodavna je vlast dijecezanski biskup s pristankom ekonomskog vijeća i zbora savjetnika kao i onih kojih se to tiče, uz poštovanje propisa kan. 638,
§ 3. Dijecezanskom biskupu potreban je njihov pristanak i za otuđenje biskupijskih dobara.
§ 2. Ako se pak radi o stvarima kojih vrijednost prelazi najviši iznos, ili o stvarima darovanim Crkvi zavjetom, ili umjetnički ili povijesno dragocjenim stvarima, za valjanost otuđenja zahtijeva se osim toga dopuštenje Svete Stolice.
Dakle, iznos najmanjeg i najvećeg iznosa vrijednosti dobara određenih za otuđenje određuje biskupska konferencija za svoje područje. Od 2. ožujka 2006. godine na području Hrvatske biskupske konferencije visina najmanjeg iznosa iznosi 150.000,00 eura dok je najveći iznos 1.000.000,00 eura19.
16 Narodne novine 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 i 126/21
17 Kanon 393
18 Kanon 532
19 Xxxxxx, Xxxxxxxx, Prožimanje hrvatskog i kanonskog imovinskog prava na temelju Ugovora između Svete Stolice
i Republike Hrvatske, str. 51.
Umjesto zaključka
Na kraju, smatra se bitnim osvrnuti na članak 11. Ugovora o pravnim pitanjima sukladno kojem Katolička Crkva prema zakonodavstvu Republike Hrvatske ima pravo graditi crkve i crkvene zgrade te povećavati ili preuređivati one postojeće. U tom smislu, a uzimajući u obzir također već ranije navedenu činjenicu kako je predmetnim Ugovorom Katoličkoj Crkvi u Republici Hrvatskoj priznata javnopravna osobnost, ukazuje se na članak 96. stavak 4. Zakona o prostornom uređenju20 temeljem kojeg bi, ovisno o kojoj razini prostornog plana se radi, Ministarstvo odnosno jedinice lokalne i područne (regionalne samouprave) trebale poziv zainteresiranim osobama za sudjelovanje u javnoj raspravi dostavljati i Katoličkoj Crkvi.
Republika Hrvatska i jedinice lokalne i područne (regionalne) samouprave obvezne su u konkretnom slučaju poštivati i provoditi odredbe međunarodnih ugovora sklopljenih sa Svetom Stolicom.
Međutim, postavlja se pitanje jesu li i trebaju li pojedine odredbe navedenih Ugovora sklopljenih sa Svetom Stolicom biti sadržajno i procesno detaljnije opisane u pojedinačnim propisima hrvatskog prava, posebno u Zakonu o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine.
Naime, uzimajući u obzir nedovoljno razrađeni model postupka povrata imovine pravnim osobama Katoličke Crkve u odnosu na Ugovor o gospodarskim pitanjima i Zakon o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine, a imajući u vidu sveukupnu duljinu trajanja postupaka povrata imovine, mjesta za poboljšanje svakako ima.
Zaključno, ostaje dojam kako se pojedina pitanja od obostranog interesa Republike Hrvatske i Svete Stolice, a koja su uređena navedenim Ugovorima, nisu dalje kvalitetno razrađivala i prilagođavala promjenama koje se događaju u svakodnevnom životu.
Xxxxx Xxxxxxx, dipl. iur. LIBUSOFT CICOM d.o.o.
20 Narodne novine 153/13, 65/17, 114/18, 39/19, 98/19