Common use of Ključne riječi Clause in Contracts

Ključne riječi. Ages & Stages-3; pouzdanost slaganja; razvoj predškolaca; razvojna odstupanja; slaganje procjenjivača. Uvod Prema Svjetskoj zdravstvenoj organizaciji (World Health Organisation, 2012) neurorizično dijete xx xxx dijete koje je tijekom trudnoće, porođaja ili u novorođenačkoj dobi bilo izloženo rizičnim čimbenicima. WHO i Svjetska banka navode da se procjenjuje kako više od jednoga bilijuna ljudi, tj. približno 15 % svjetske populacije živi s nekim 1 Podatci prikupljeni u sklopu projekta: Promjena paradigme poučavanja u ranom djetinjstvu: konstruktivizam i razvojni pristup vs. biheviorističke strategije (interni znanstveno-istraživački projekt Sveučilišta J. J. Strossmayera u Osijeku, INGI-2015-29). oblikom teškoće. Međutim, trenutačno ne postoje sveobuhvatni podatci o tome koliko djece ima neku teškoću jer se procjene učestalosti razlikuju ovisno o definiciji i načinu dijagnosticiranja u pojedinim zemljama (World Health Organisation, 2012). Danas se smatra da 10-15 % živorođene djece pripada skupini neurorizične djece (Xxxxx, 2016). Sve više se u društvu prepoznaje važnost prvih nekoliko xxxxxx xxxxxx u kojima se razvijaju motoričke i kognitivne sposobnosti djeteta, nakon kojih (ili usporedo s njima) slijedi djetetov emocionalni i socijalni razvoj. Suvremena znanost pruža jake dokaze da rano iskustvo oblikuje temelje za cjeloživotno učenje, ponašanje i mentalno zdravlje i da je razvoj sposobnosti postupan proces u kojem jednostavnije vještine pomažu u oblikovanju složenijih (Ljubešić, 2016). Prepoznavanje i praćenje djece ključno je za rano otkrivanje neurorazvojnih odstupanja i uključivanje u sustav rane intervencije. Naime, na učenje i razvoj u prvim godinama života može se djelovati intervencijama u različitim razvojnim područjima (Xxxxxxxxx, 2005), uz dugoročne pozitivne učinke. Važnost rane intervencije sve više prepoznaju stručnjaci različitih profila (liječnici, psiholozi, edukacijski rehabilitatori, socijalni radnici), ali i predstavnici vlasti i donositelji zakona, kako u svijetu tako i u Hrvatskoj. U zakonski sustav Republike Hrvatske rana intervencija uvrštena je prvi put 2011. godine (Xxxxx Xxxxx i sur., 2013), kao jedan od oblika socijalne podrške obiteljima. Zakon o socijalnoj skrbi (Narodne novine 157, 2013, čl. 84, st. 1) navodi da xx xxxx intervencija „socijalna usluga koja obuhvaća stručnu poticajnu pomoć djeci i stručnu i savjetodavnu pomoć njihovim roditeljima, uključujući i druge članove obitelji te udomitelja za djecu, kod nekog utvrđenog razvojnog rizika ili razvojne teškoće djeteta.“. Zakonodavni okvir u Hrvatskoj daje mogućnost podrške djetetu i obitelji putem rane intervencije do 3., odnosno do 7. godine djetetova života (Zakon o socijalnoj skrbi, 2013, čl. 84, st. 3). Utvrđivanje zakonskih okvira temeljna je pretpostavka sustavnom provođenju rane intervencije kojoj je glavni cilj pružanje podrške obiteljima u procesu podizanja djece rođene s neurorizicima. Unazad dvadesetak xxxxxx, u kontekstu rane intervencije, pojavljuje se xxxxxx djece na razvojne teškoće kao jedna od pretpostavki pravovremenoga poticanja dječjega razvoja. Cilj probira xx xxxx identifikacija djece s razvojnim odstupanjima i uključivanje u sustav rane intervencije. Kako bi istaknula važnost probira na razvojna odstupanja u ranom djetinjstvu, Američka pedijatrijska akademija (American Academy of Pediatrics, AAP) naglašava da je „rana identifikacija razvojnih odstupanja ključna za dobrobit djece i njihovih obitelji“ (Council on Children With Disabilities, 2006). Xxxxxxxx (2016) navodi da djeca s neurorazvojnim rizicima ili teškoćama, koja u xxxxx xxxx ne dobiju primjeren oblik intervencije, zapravo budu dvostruko zakinuta. S jedne xxxxxx xxx se, već pod djelovanjem svoje teškoće spontano „povlače“ iz okoline, zbog čega su izloženi manjoj količini stimulacije, a uz to i njihovi roditelji budu pod stresom zbog obaveza koje se nameću vezano uz djetetova ograničenja, što dovodi do toga da su manje responzivni u interakcijama s djetetom nego bi to bili u drugačijim okolnostima. Rana identifikacija zapravo je kontinuirani proces prikupljanja informacija o djetetu iz različitih izvora, uključujući izravna opažanja roditelja/skrbnika i stručnjaka (Xxxxxxx i sur., 1996). Kad govorimo o sustavu primarne zdravstvene zaštite, razvojna odstupanja obično se primjećuju ili tijekom redovnoga pregleda liječnika/pedijatra ili pak potaknuto roditeljskom brigom vezanom uz neki aspekt djetetova razvoja, a ponekad tu zabrinutost iskazuje neka xxxxx xxxxx (npr. odgojitelj) (Choo i sur., 2019). S obzirom na to da se razvojni rizici povećavaju s djetetovom kronološkom dobi, preporučuje se barem jedanput godišnje raditi pregled djece koja su suspektna na odstupanje kako bi se pratio njihov razvoj. Također, preporučuje se periodički razvojni xxxxxx za svu djecu. S djetetovim odrastanjem povećava se i potreba uključivanja različitih stručnjaka u procjenu razvoja, kako bi svaki od njih mogao iz svoje perspektive procijeniti aspekte razvoja i eventualna odstupanja u djetetovu razvoju. Xxxxxx xx xxxx vršiti i u sklopu rada pedijatrijskih službi i u sklopu rada ostalih stručnjaka (Council on Children With Disabilities i sur., 2006) kako bi se u što većoj mjeri osigurao xxxxxx na teškoće i uključivanje u xxxx intervenciju. Međutim, u identificiranju potencijalnih odstupanja važno je prikupljanje podataka ne samo od liječnika i stručnjaka, već i od djetetu najbližih osoba (roditelja/skrbnika, obitelji, odgojitelja) jer su oni u mogućnosti opažati dijete u drugačijim okolnostima i tako pružiti informacije iz različitih kutova. Potrebno je naglasiti da se probirom za razvojna odstupanja ne dolazi do dijagnoze već se identificiraju područja u kojima dijete manifestira sniženo funkcioniranje u odnosu na očekivano, tj. u odnosu na kronološku dob, na temelju čega se može razmotriti potreba za uključivanjem obitelji u sustav rane intervencije i savjetovanja. Potencijalni cilj ranoga probira je dvojak: obuhvat što većega broja djece, uz što manju „propusnost“ probira u smislu neprepoznavanja djece koja imaju razvojna odstupanja. Drugi cilj je smanjiti broj tzv. lažno pozitivnih slučajeva, tj. smanjenje broja djece koja se prepoznaju kao rizična i koja se upućuju na daljnje obrade, a da kod njih zapravo razvojno odstupanje ne postoji. Pri tome je potrebno u odnos staviti dvije mjere – osjetljivost i specifičnost mjere probira. Osjetljivost govori o tome koliko je metoda probira „dobra“ u prepoznavanju osoba s određenom bolesti/teškoćom, dok specifičnost govori o tome koliko je „dobra“ u prepoznavanju onih koji nemaju bolest/teškoću, tj. eliminiranju potrebe za daljnjom procjenom kod tih pojedinaca (Xxxxxx, 2008). Navedene dvije mjere u recipročnom su odnosu pa odluku o tome koje vrijednosti odabrati treba donijeti na temelju procijenjenih prednosti. Povećanjem osjetljivosti mjere probira povećava se broj djece koja se identificiraju kao potencijalno rizična i koja se upućuju na detaljniju procjenu, tj. smanjuje se mogućnost „propuštanja“ takvoga djeteta. Time se povećava vjerojatnost da ćemo prepoznati djecu s potencijalnim teškoćama, ali se ujedno povećava i mogućnost identificiranja djece koja zapravo nemaju teškoću. S druge strane, povećanje specifičnosti osigurava da ne identificiramo ni jedno dijete kao dijete s potencijalnom teškoćom ako xx xxx zapravo nema, čime se smanjuju potencijalni vremenski i materijalni troškovi procjene. Osjetljivost se xxx naziva procjena stvarno pozitivnih slučajeva dok se specifičnost naziva procjena stvarno negativnih slučajeva (Xxxxxxxx x Xxxxxxxxx, 1994). Potpuno točno previđanje imalo bi 100 % osjetljivost i 100 % specifičnost, ali ni jedna mjera nema takve karakteristike jer se uz procjenu uvijek veže određeni stupanj pogreške. Upotreba standardiziranih načina procjene pomaže u postizanju cilja što točnije identifikacije rizične djece, ali i kod takvih mjera postoje određeni problemi. Jedan od njih je pitanje pouzdanosti procjena općenito te problem slaganja procjena između različitih procjenjivača. Naime, često je slučaj da jedan procjenjivač pokazuje određenu razinu zabrinutosti vezano uz djetetov razvoj, dok u isto vrijeme ostali odrasli koji su u kontaktu s djetetom ne iskazuju zabrinutost. Uzrok takvih neslaganja može biti u različitosti situacija u kojima pojedine osobe u djetetovom životu (potencijalni opažači) vide dijete, ali i u doživljaju djeteta – dijete se osjeća različito sigurno, zaštićeno, slobodno i opušteno u različitim situacijama, pa se u skladu s time njegovo ponašanje i razlikuje. Pri tome zapravo nije nužno da jedno opažanje bude pogrešno, već treba uzeti situacijske faktore u obzir i kombinirati informacije iz različitih izvora. Zbog toga je važno sustavno pratiti, istraživati i uspoređivati procjene djeteta prikupljene iz različitih izvora, kako bi xxxxxx na razvojna odstupanja bio što učinkovitiji. Dosadašnja istraživanja pokazuju kako su procjene roditelja prilično pouzdane (Xxxxxxxxxx i Xxxxx, 2004; Xxxxxx i Xxxxxxxxx, 2000; Xxxxxxxxx, 2005), ali i da se mogu prilično razlikovati ovisno o tome koja se sposobnost procjenjuje, tj. u kojem okruženju ona dolazi do izražaja. S druge strane, postoje određene razlike u procjenama pojedinoga roditelja – majke i oca (Xxxxxxxxx i sur., 1987) koje se objašnjavaju time što svaki od njih opaža dijete u različitim okolnostima i može biti usmjeren na različite aspekte razvoja. Istraživanje provedeno na blizancima (van der Valk i sur., 2000) pokazalo je da neslaganje između procjena roditelja odražava jedinstvenost podataka koje daje samo jedan roditelj, a ne nepouzdanost ili pristranost jednog od ocjenjivača. U metaanalizama procjena dobivenih u brojnim istraživanjima utvrđeno je da je prosječna korelacija između procjena dvaju roditelja 0,59, dok je korelacija između parova odgajatelja 0,64, a između roditelja i odgajatelja 0,27 (Xxxxxxxxx i sur., 1987). S obzirom na to da velik broj mjera koje se koriste za ispitivanje razvoja djece predviđaju i određene kritične rezultate (rezultate koji upućuju na to da je određeno dijete suspektno na odstupanje u razvoju), moguće je da određeni broj djece bude klasificirano kao suspektno na temelju procjena jednoga opažača, a ne i na temelju procjena drugog (drugih) opažača. Drugim riječima, nužno je imati na umu da se rezultat probira može razlikovati ovisno o tome tko procjenjuje dijete. Xxxxx xx važno analizirati povezanost klasifikacija ovisno o procjenjivaču. Jedan pristup analizi točnosti klasifikacije jest izračunavanje omjera izgleda relativnih rizika (Fleiss, 1981), koji se koristi u epidemiološkim istraživanjima. Navedeni omjer označava vjerojatnost da će u određenoj skupini ljudi koji su procjenjivani, oni identificirani kao rizični za određeni poremećaj zaista i imati taj poremećaj, u odnosu na vjerojatnost prisutnosti toga stanja u skupini osoba koje nisu identificirane kao rizični. Usporedba između omjera izgleda za one koji imaju i one koji nemaju taj čimbenik rizika (određeni kritični rezultat) izražava xx xxx omjer vjerojatnosti za prisutnost nekog ishoda ako je taj čimbenik rizika prisutan i vjerojatnosti za prisutnost toga ishoda kad je taj čimbenik rizika odsutan. Cilj je ovoga istraživanja ispitati slaganje procjena roditelja i odgojitelja za različita područja razvoja djece predškolske dobi. Xxxxxxxxx kappa koeficijentom mjerena je pouzdanost slaganja među procjenjivačima, odnosno slaganje između roditelja i odgojitelja. Kappa koeficijent predstavlja mjeru u kojoj podatci prikupljeni u istraživanju točno reprezentiraju mjerene varijable. U svrhu ovoga rada, kappa koeficijenti predstavljaju pouzdanost odluke od tome da je dijete rizično za razvojno kašnjenje, ovisno o tome tko ga procjenjuje. Usporedit će se slaganja na 5 područja dječjega razvoja: komunikacija, xxxxx motorika, fina motorika, rješavanje problema i osobno-društveno područje te slaganje u općoj zabrinutosti za djetetov razvoj. Dodatni cilj istraživanja je usporediti klasifikaciju djece prema zadanom kriteriju (suspektna i rizična djeca) između roditelja i odgojitelja kao procjenjivača. S obzirom na to da se procjene koriste za donošenje daljnjih odluka vezanih uz intervencije i tretmane djeteta važno je ispitati na koji xx xxxxx različiti procjenjivači slažu u procjenama radi li se o potencijalno neurorizičnom djetetu. Metoda

Ključne riječi. Ages & Stages-3; pouzdanost slaganja; razvoj predškolaca; razvojna odstupanja; slaganje procjenjivača. Uvod Prema Svjetskoj zdravstvenoj organizaciji (World Health Organisation, 2012) neurorizično dijete xx xxx dijete koje je tijekom trudnoće, porođaja ili u novorođenačkoj dobi bilo izloženo rizičnim čimbenicima. WHO i Svjetska banka navode da se procjenjuje kako više od jednoga bilijuna ljudi, tj. približno 15 % svjetske populacije živi s nekim 1 Podatci prikupljeni u sklopu projekta: Promjena paradigme poučavanja u ranom djetinjstvu: konstruktivizam i razvojni pristup vs. biheviorističke strategije (interni znanstveno-istraživački projekt Sveučilišta J. J. Strossmayera u Osijeku, INGI-2015-29). oblikom teškoće. Međutim, trenutačno ne postoje sveobuhvatni podatci o tome koliko djece ima neku teškoću jer se procjene učestalosti razlikuju ovisno o definiciji i načinu dijagnosticiranja u pojedinim zemljama (World Health Organisation, 2012). Danas se smatra da 10-15 % živorođene djece pripada skupini neurorizične djece (Xxxxx, 2016). Sve više se u društvu prepoznaje važnost prvih nekoliko xxxxxx xxxxxx u kojima se razvijaju motoričke i kognitivne sposobnosti djeteta, nakon kojih (ili usporedo s njima) slijedi djetetov emocionalni i socijalni razvoj. Suvremena znanost pruža jake dokaze da rano iskustvo oblikuje temelje za cjeloživotno učenje, ponašanje i mentalno zdravlje i da je razvoj sposobnosti postupan proces u kojem jednostavnije vještine pomažu u oblikovanju složenijih (Ljubešić, 2016). Prepoznavanje i praćenje djece ključno je za rano otkrivanje neurorazvojnih odstupanja i uključivanje u sustav rane intervencije. Naime, na učenje i razvoj u prvim godinama života može se djelovati intervencijama u različitim razvojnim područjima (Xxxxxxxxx, 2005), uz dugoročne pozitivne učinke. Važnost rane intervencije sve više prepoznaju stručnjaci različitih profila (liječnici, psiholozi, edukacijski rehabilitatori, socijalni radnici), ali i predstavnici vlasti i donositelji zakona, kako u svijetu tako i u Hrvatskoj. U zakonski sustav Republike Hrvatske rana intervencija uvrštena je prvi put 2011. godine (Xxxxx Xxxxx i sur., 2013), kao jedan od oblika socijalne podrške obiteljima. Zakon o socijalnoj skrbi (Narodne novine 157, 2013, čl. 84, st. 1) navodi da xx xxxx intervencija „socijalna usluga koja obuhvaća stručnu poticajnu pomoć djeci i stručnu i savjetodavnu pomoć njihovim roditeljima, uključujući i druge članove obitelji te udomitelja za djecu, kod nekog utvrđenog razvojnog rizika ili razvojne teškoće djeteta.“. Zakonodavni okvir u Hrvatskoj daje mogućnost podrške djetetu i obitelji putem rane intervencije do 3., odnosno do 7. godine djetetova života (Zakon o socijalnoj skrbi, 2013, čl. 84, st. 3). Utvrđivanje zakonskih okvira temeljna je pretpostavka sustavnom provođenju rane intervencije kojoj je glavni cilj pružanje podrške obiteljima u procesu podizanja djece rođene s neurorizicima. Unazad dvadesetak xxxxxx, u kontekstu rane intervencije, pojavljuje se xxxxxx djece na razvojne teškoće kao jedna od pretpostavki pravovremenoga poticanja dječjega razvoja. Cilj probira xx xxxx identifikacija djece s razvojnim odstupanjima i uključivanje u sustav rane intervencije. Kako bi istaknula važnost probira na razvojna odstupanja u ranom djetinjstvu, Američka pedijatrijska akademija (American Academy of Pediatrics, AAP) naglašava da je „rana identifikacija razvojnih odstupanja ključna za dobrobit djece i njihovih obitelji“ (Council on Children With Disabilities, 2006). Xxxxxxxx (2016) navodi da djeca s neurorazvojnim rizicima ili teškoćama, koja u xxxxx xxxx ne dobiju primjeren oblik intervencije, zapravo budu dvostruko zakinuta. S jedne xxxxxx xxx se, već pod djelovanjem svoje teškoće spontano „povlače“ iz okoline, zbog čega su izloženi manjoj količini stimulacije, a uz to i njihovi roditelji budu pod stresom zbog obaveza koje se nameću vezano uz djetetova ograničenja, što dovodi do toga da su manje responzivni u interakcijama s djetetom nego bi to bili u drugačijim okolnostima. Rana identifikacija zapravo je kontinuirani proces prikupljanja informacija o djetetu iz različitih izvora, uključujući izravna opažanja roditelja/skrbnika i stručnjaka (Xxxxxxx i sur., 1996). Kad govorimo o sustavu primarne zdravstvene zaštite, razvojna odstupanja obično se primjećuju ili tijekom redovnoga pregleda liječnika/pedijatra ili pak potaknuto roditeljskom brigom vezanom uz neki aspekt djetetova razvoja, a ponekad tu zabrinutost iskazuje neka xxxxx xxxxx (npr. odgojitelj) (Choo i sur., 2019). S obzirom na to da se razvojni rizici povećavaju s djetetovom kronološkom dobi, preporučuje se barem jedanput godišnje raditi pregled djece koja su suspektna na odstupanje kako bi se pratio njihov razvoj. Također, preporučuje se periodički razvojni xxxxxx za svu djecu. S djetetovim odrastanjem povećava se i potreba uključivanja različitih stručnjaka u procjenu razvoja, kako bi svaki od njih mogao iz svoje perspektive procijeniti aspekte razvoja i eventualna odstupanja u djetetovu razvoju. Xxxxxx xx xxxx vršiti i u sklopu rada pedijatrijskih službi i u sklopu rada ostalih stručnjaka (Council on Children With Disabilities i sur., 2006) kako bi se u što većoj mjeri osigurao xxxxxx na teškoće i uključivanje u xxxx intervenciju. Međutim, u identificiranju potencijalnih odstupanja važno je prikupljanje podataka ne samo od liječnika i stručnjaka, već i od djetetu najbližih osoba (roditelja/skrbnika, obitelji, odgojitelja) jer su oni u mogućnosti opažati dijete u drugačijim okolnostima i tako pružiti informacije iz različitih kutova. Potrebno je naglasiti da se probirom za razvojna odstupanja ne dolazi do dijagnoze već se identificiraju područja u kojima dijete manifestira sniženo funkcioniranje u odnosu na očekivano, tj. u odnosu na kronološku dob, na temelju čega se može razmotriti potreba za uključivanjem obitelji u sustav rane intervencije i savjetovanja. Potencijalni cilj ranoga probira je dvojak: obuhvat što većega broja djece, uz što manju „propusnost“ probira u smislu neprepoznavanja djece koja imaju razvojna odstupanja. Drugi cilj je smanjiti broj tzv. lažno pozitivnih slučajeva, tj. smanjenje broja djece koja se prepoznaju kao rizična i koja se upućuju na daljnje obrade, a da kod njih zapravo razvojno odstupanje ne postoji. Pri tome je potrebno u odnos staviti dvije mjere – osjetljivost i specifičnost mjere probira. Osjetljivost govori o tome koliko je metoda probira „dobra“ u prepoznavanju osoba s određenom bolesti/teškoćom, dok specifičnost govori o tome koliko je „dobra“ u prepoznavanju onih koji nemaju bolest/teškoću, tj. eliminiranju potrebe za daljnjom procjenom kod tih pojedinaca (Xxxxxx, 2008). Navedene dvije mjere u recipročnom su odnosu pa odluku o tome koje vrijednosti odabrati treba donijeti na temelju procijenjenih prednosti. Povećanjem osjetljivosti mjere probira povećava se broj djece koja se identificiraju kao potencijalno rizična i koja se upućuju na detaljniju procjenu, tj. smanjuje se mogućnost „propuštanja“ takvoga djeteta. Time se povećava vjerojatnost da ćemo prepoznati djecu s potencijalnim teškoćama, ali se ujedno povećava i mogućnost identificiranja djece koja zapravo nemaju teškoću. S druge strane, povećanje specifičnosti osigurava da ne identificiramo ni jedno dijete kao dijete s potencijalnom teškoćom ako xx xxx zapravo nema, čime se smanjuju potencijalni vremenski i materijalni troškovi procjene. Osjetljivost se xxx naziva procjena stvarno pozitivnih slučajeva dok se specifičnost naziva procjena stvarno negativnih slučajeva (Xxxxxxxx x Xxxxxxxxx, 1994). Potpuno točno previđanje imalo bi 100 % osjetljivost i 100 % specifičnost, ali ni jedna mjera nema takve karakteristike jer se uz procjenu uvijek veže određeni stupanj pogreške. Upotreba standardiziranih načina procjene pomaže u postizanju cilja što točnije identifikacije rizične djece, ali i kod takvih mjera postoje određeni problemi. Jedan od njih je pitanje pouzdanosti procjena općenito te problem slaganja procjena između različitih procjenjivača. Naime, često je slučaj da jedan procjenjivač pokazuje određenu razinu zabrinutosti vezano uz djetetov razvoj, dok u isto vrijeme ostali odrasli koji su u kontaktu s djetetom ne iskazuju zabrinutost. Uzrok takvih neslaganja može biti u različitosti situacija u kojima pojedine osobe u djetetovom životu (potencijalni opažači) vide dijete, ali i u doživljaju djeteta – dijete se osjeća različito sigurno, zaštićeno, slobodno i opušteno u različitim situacijama, pa se u skladu s time njegovo ponašanje i razlikuje. Pri tome zapravo nije nužno da jedno opažanje bude pogrešno, već treba uzeti situacijske faktore u obzir i kombinirati informacije iz različitih izvora. Zbog toga je važno sustavno pratiti, istraživati i uspoređivati procjene djeteta prikupljene iz različitih izvora, kako bi xxxxxx na razvojna odstupanja bio što učinkovitiji. Dosadašnja istraživanja pokazuju kako su procjene roditelja prilično pouzdane (Xxxxxxxxxx i XxxxxEaton, 2004; Xxxxxx i Xxxxxxxxx, 2000; Xxxxxxxxx, 2005), ali i da se mogu prilično razlikovati ovisno o tome koja se sposobnost procjenjuje, tj. u kojem okruženju ona dolazi do izražaja. S druge strane, postoje određene razlike u procjenama pojedinoga roditelja – majke i oca (Xxxxxxxxx i sur., 1987) koje se objašnjavaju time što svaki od njih opaža dijete u različitim okolnostima i može biti usmjeren na različite aspekte razvoja. Istraživanje provedeno na blizancima (van der Valk i sur., 2000) pokazalo je da neslaganje između procjena roditelja odražava jedinstvenost podataka koje daje samo jedan roditelj, a ne nepouzdanost ili pristranost jednog od ocjenjivača. U metaanalizama procjena dobivenih u brojnim istraživanjima utvrđeno je da je prosječna korelacija između procjena dvaju roditelja 0,59, dok je korelacija između parova odgajatelja 0,64, a između roditelja i odgajatelja 0,27 (Xxxxxxxxx i sur., 1987). S obzirom na to da velik broj mjera koje se koriste za ispitivanje razvoja djece predviđaju i određene kritične rezultate (rezultate koji upućuju na to da je određeno dijete suspektno na odstupanje u razvoju), moguće je da određeni broj djece bude klasificirano kao suspektno na temelju procjena jednoga opažača, a ne i na temelju procjena drugog (drugih) opažača. Drugim riječima, nužno je imati na umu da se rezultat probira može razlikovati ovisno o tome tko procjenjuje dijete. Xxxxx xx važno analizirati povezanost klasifikacija ovisno o procjenjivaču. Jedan pristup analizi točnosti klasifikacije jest izračunavanje omjera izgleda relativnih rizika (Fleiss, 1981), koji se koristi u epidemiološkim istraživanjima. Navedeni omjer označava vjerojatnost da će u određenoj skupini ljudi koji su procjenjivani, oni identificirani kao rizični za određeni poremećaj zaista i imati taj poremećaj, u odnosu na vjerojatnost prisutnosti toga stanja u skupini osoba koje nisu identificirane kao rizični. Usporedba između omjera izgleda za one koji imaju i one koji nemaju taj čimbenik rizika (određeni kritični rezultat) izražava xx xxx omjer vjerojatnosti za prisutnost nekog ishoda ako je taj čimbenik rizika prisutan i vjerojatnosti za prisutnost toga ishoda kad je taj čimbenik rizika odsutan. Cilj je ovoga istraživanja ispitati slaganje procjena roditelja i odgojitelja za različita područja razvoja djece predškolske dobi. Xxxxxxxxx kappa koeficijentom mjerena je pouzdanost slaganja među procjenjivačima, odnosno slaganje između roditelja i odgojitelja. Kappa koeficijent predstavlja mjeru u kojoj podatci prikupljeni u istraživanju točno reprezentiraju mjerene varijable. U svrhu ovoga rada, kappa koeficijenti predstavljaju pouzdanost odluke od tome da je dijete rizično za razvojno kašnjenje, ovisno o tome tko ga procjenjuje. Usporedit će se slaganja na 5 područja dječjega razvoja: komunikacija, xxxxx motorika, fina motorika, rješavanje problema i osobno-društveno područje te slaganje u općoj zabrinutosti za djetetov razvoj. Dodatni cilj istraživanja je usporediti klasifikaciju djece prema zadanom kriteriju (suspektna i rizična djeca) između roditelja i odgojitelja kao procjenjivača. S obzirom na to da se procjene koriste za donošenje daljnjih odluka vezanih uz intervencije i tretmane djeteta važno je ispitati na koji xx xxxxx različiti procjenjivači slažu u procjenama radi li se o potencijalno neurorizičnom djetetu. Metoda