PRESUDA SUDA

PRESUDA SUDA

od 14. prosinca 1972. (*)

U predmetu 7/72,

BOEHRINGER MANNHEIM GmbH, sa sjedištem u Mannheimu, koji zastupaju njegovi rukovoditelji, H. Xxxxxx i H. E. Xxxxxx, uz asistenciju A. Xxxxxxxxx, X. Xxxxxxx, X. X. Herrmanna i J. Sedemunda, odvjetnici iz Kölna, s izabranom adresom za dostavu u Luxembourgu pri odvjetničkom uredu odvjetnika M. Badena, 0 xxxxxxxxx Xxxxxx-Xxxxx,

tužitelj,

protiv

KOMISIJE EUROPSKIH ZAJEDNICA, koju zastupa njezin pravni savjetnik, X. Xxxxxxxxxx, u svojstvu agenta, s izabranom adresom za dostavu u Luxembourgu pri uredu njezinog pravnog savjetnika, É. Reutera, 0 xxxxxxxxx Xxxxx,

xxxxxxxx,

povodom tužbe za izmjenu dijela odluke Komisije od 25. studenoga 1971. (IV/26 945/Boehringer) koji se odnosi na novčanu kaznu izrečenu tužitelju i, podredno, za poništenje te odluke,

SUD,

u sastavu: X. Xxxxxxx, predsjednik, X. Xxxxxx i P. Pescatore, predsjednici vijeća, A.

M. Xxxxxx, X. Xxxxxxxxx (izvjestitelj), X. Xxxxxxx de Wilmars i X. Xxxxxxxx, suci,

nezavisni odvjetnik: H. Mayras,

tajnik: A. Xxx Xxxxxx,

donosi sljedeću

PRESUDU

1 Odlukom od 16. srpnja 1969. Komisija Europskih zajednica izrekla je društvu Boehringer Mannheim GmbH novčanu kaznu u iznosu od 190 000 obračunskih jedinica zbog kršenja članka 85. Ugovora o EEZ-u.

Presudom Suda od 15. srpnja 1970. u predmetu 45/69 ovaj je iznos bio smanjen na 180 000 obračunskih jedinica.

Dana 3. srpnja 1969. New York District Court (Okružni sud u New Yorku) izrekao je Boehringeru novčanu kaznu u iznosu od 80 000 dolara zbog kršenja odredaba saveznog zakona Sjedinjenih Američkih Država o ograničavanju tržišnog natjecanja. Tužitelj je 11. srpnja 1969. tu kaznu platio.

Dopisom od 3. rujna 1969. ovo je društvo zatražilo od Komisije da iznos novčane kazne plaćene Sjedinjenim Američkim Državama odbije od iznosa novčane kazne utvrđene odlukom Komisije od 16. srpnja 1969. Komisija je odlukom od 25. studenoga 1971. ovaj zahtjev odbila.

2 Tužitelj prigovara da je Komisija time povrijedila opće načelo prava kojim se zabranjuje dvostruko novčano kažnjavanje za isto djelo.

3 Pri određivanju iznosa novčane kazne Komisija ima obvezu uzeti u obzir sankcije koje je isto poduzeće već snosilo zbog istog djela, ako su sankcije bile izrečene zbog povreda kartelnog prava neke države članice, pa su, prema tome, te povrede bile počinjene na području Zajednice.

Na pitanje ima li Komisija također obvezu oduzeti iznos novčane kazne koju su izrekla nadležna tijela treće zemlje od iznosa druge kazne, treba odgovoriti samo ako su u predmetnom slučaju djela tužitelja koja mu na teret stavljaju s jedne strane Komisija, a s druge strane američka tijela, istovjetna.

4 Iako djela na kojima se temelje ove dvije sankcije proizlaze iz istog skupa sporazuma, ona se ipak bitno razlikuju kako u pogledu njihovog predmeta tako i u pogledu njihovog zemljopisnog opredjeljenja.

5 Sankcija Zajednice bila je prije svega usmjerena na džentlmenski sporazum o podjeli zajedničkog tržišta i tržišta Velike Britanije te na ograničavanje proizvodnje sintetičkog kinidina na poduzeća Nedchem, Boehringer i Xxxxxxx.

Iako se sankcija izrečena u Sjedinjenim Američkim Državama možda djelomično temeljila na tim čimbenicima, ona se odnosila na širi opseg činjenica i bila je posebno usmjerena protiv sporazuma o kininovcu te nabavci i distribuciji američkih strateških zaliha putem kartela, kao i na kasniju primjenu vrlo visokih prodajnih cijena u Sjedinjenim Američkim Državama do sredine 1966. godine.

Stranke se ne slažu u pogledu ocjene djela na kojima se u osnovi temelji potonja sankcija, zbog toga što je presuda protiv tužitelja bila donesena na temelju izjave nolo contendere, tako da imamo samo optužnicu, a ne i iznesene argumente ili obrazloženu presudu na temelju koje bi se mogle otkloniti sumnje u vezi s opsegom sankcije.

Na tužitelju je da dokaže da su djela istovjetna, što on zbog ovih razloga nije mogao učiniti.

6 U svakom slučaju, ne može se prihvatiti argument da sankcionirano djelo čini sam kartelni sporazum, a ne njegova primjena.

U vezi s tim dovoljno je podsjetiti da je u presudi Suda od 15. srpnja 1970. u postupku između istih stranaka bilo zauzeto suprotno stajalište budući da je u njoj, nakon što je bilo utvrđeno da je sporazum između određenih datuma u više pogleda bio „u mirovanju”, zaključeno da su kršenja Ugovora bila manja nego što je to smatrala Komisija te su izvedeni odgovarajući zaključci u vezi s određivanjem novčane kazne.

U skladu s člankom 85. Ugovora, u toj su presudi uzeti u obzir samo oni slučajevi primjene kartelnog sporazuma koji su mogli utjecati na trgovinu između država članica ili narušiti natjecanje na zajedničkom tržištu.

Osim toga, tužitelj nije naveo ništa čime bi se mogao potvrditi argument da je sankcija u Sjedinjenim Američkim Državama bila usmjerena protiv neke druge primjene ili učinaka kartelnog sporazuma osim onih koji su se dogodili u toj zemlji.

Posljedično, u tom pogledu nije bilo utvrđeno ni da su navodna djela bila istovjetna.

7 Dakle, nema osnove da se iznos novčane kazne izrečene tužitelju u Sjedinjenim Američkim Državama, čak i djelomično, odbije od iznosa novčane kazne u visini od 180 000 obračunskih jedinica koja mu je izrečena za kršenje članka 85. Ugovora.

8 Stoga tužbu treba odbiti.

Troškovi

Na temelju članka 69. stavka 2. Poslovnika, stranka koja ne uspije u postupku dužna je snositi troškove.

Tužitelj nije uspio u postupku. Slijedom navedenog,

uzimajući u obzir postupovne akte,

nakon saslušanja izvještaja suca izvjestitelja, saslušavši usmena očitovanja stranaka, saslušavši mišljenje nezavisnog odvjetnika,

uzimajući u obzir Xxxxxx o osnivanju Europske ekonomske zajednice, a posebno njegove članke 85. i 173.,

uzimajući u obzir Protokol o Statutu Suda Europskih zajednica, uzimajući u obzir Poslovnik Suda Europskih zajednica,

SUD,

odbacujući sve druge zahtjeve, potpunije ili suprotne, proglašava i presuđuje:

1. Tužba se odbacuje kao neosnovana.

2. Tužitelju se nalaže snošenje troškova postupka.

Objavljeno na javnoj raspravi u Luxembourgu 14. prosinca 1972.

[Potpisi]

*Jezik postupka: njemački