UGOVOR O REOSIGURANJU

UGOVOR O REOSIGURANJU

ZAKLJUČENJE UGOVORA O OSIGURANJU IZVORI PRAVA O UGOVORU O OSIGURANJU

Osnovni izvori prava o ugovoru o osiguranju su zakoni i opšti i posebni uslovi osiguranja. Uslove osiguranja utvrđuje osiguravač, sastavni su dio ugovora i ne mogu sadržati odredbe suprotne imperativnim zakonskim normama.

Ukoliko neko sporno pitanje ne može da se riješi primjenom zakona i poslovnih akata zbog pravne praznine u nekim pravima postoji pretpostavka da su ugovorne strane prilikom zaključenja ugovora o osiguranju imale u vidu određeni običaj. U raznim vrstama osiguranja običajna pravila nemaju isti značaj. U transportnim osiguranjima je značaj običaja veći nego u drugim imovinskim osiguranjima. Značaj običajnih pravila kao izvora prava je veliki i u oblasti posredovanja u osiguranju. U praksi se odnosi između klijenta i posrednika te odnosi osiguravača i posrednika prilikom zaključenja ugovora o osiguranju, njegovog izvršenja i kada nastane osigurani slučaj, rješavaju u velikoj meri primjenom običajnih pravila.

Opšti uslovi osiguranja sadrže pravila koja se primenjuju na vrste osiguranja u grupi osiguranja kao što su opšti uslovi za osiguranje imovine, nezgode, života, građanske odgovornosti. Uz opšte uslove na pojedine vrste osiguranja primenjuju se i posebni uslovi kojima xx xxxxx definišu predmet osiguranja, osigurani rizik i obim osiguravajućeg pokrića određenog rizika (npr. uslovi za osiguranje požara, loma mašina, motornih vozila, nezgode u vezi obavljanja neke profesije ili slobodne aktivnosti; posebni uslovi za osiguranje od građanske odgovornosti za štete od proizvoda sa nedostatkom; posebni uslovi za osiguranje od odgovornosti advokata, posebni uslovi za osiguranje zaliha u hladnjačama; i dr.).

Ostali izvori prava su opšta pravila građanskog prava (npr. pravna i poslovna sposobnost ugovornih strana) Iako nisu izvori prava osiguranja sudska

praksa i pravna nauka su od od značaja za razvoj i primjenu pravnih propisa koji se odnose na ugovor o osiguranju.

Ugovor o osiguranju predstavlja sporazum osiguravača i fizičkog ili pravnog xxxx xxxx osiguranja od nekog xxxxxx xxxx je sadržina određena zakonom i sporazumom ugovornih strana. U pravu država članica Evropske unije ne postoji jedinstvena definicija ugovora o osiguranju. Postoje mišljenja da je definisanje ugovora o osiguranju usko povezano sa svakodnevnim ljudskim aktivnostima i xxxxx xx u stalnom stanju evolucije te bi definicija teško mogla da bude odgovarajuća u dužem vremenu. U pravu pojedinih zemalja definicija ovog ugovora ne postoji, dok se u drugim pravima ugovor definiše na različite načine.

Postoji elementi ovog ugovora koji se nalaze u svim definicijama ili mogu da se nađu u sudskim odlukama zemalja koje u svom zakonodavstvu nemaju definiciju ovog ugovora. Na primer, u Francuskoj, u jednoj od presuda navedeno je da ugovor o osiguranju ima tri osnovna elementa: xxxxx xxxx se definiše kao budući neizvjesni događaj čije ostvarenje ne zavisi od volje ugovornih strana, premiju i plaćanje ugovorenog novčanog iznosa ili izvršenje ugovorene radnje u slučaju da xx xxxxx ostvari.

S obzirom na obaveze ugovornih strana, ugovor o osiguranju je dvostrano obavezan. Ugovarač osiguranja ima obavezu xx xxxxx cijenu odnosno premiju (doprinos) osiguranja, dok osiguravač preuzima rizik obuhvaćen osiguranjem iz čega proizilazi njegova obaveza na određene novčane isplate ukoliko dođe do ostvarenja osiguranog rizika (naknada štete, osigurana suma, naknada troškova). S obzirom na to može se govoriti o principu uzajamnosti odnosno recipročnosti obaveza ugovarača osiguranja i osiguravača. Moglo bi se zaključiti da ugovor nije dvostran jer je obaveza jedne strane neizvjesna. Naime, ukoliko se ne ostvari osigurani rizik, osiguravač nema obaveza prema osiguraniku. Ovo je, međutim, teško prihvatiti, jer je ugovor u svakom slučaju dvostran kada se ugovorne strane obavežu jedna prema drugoj već prilikom zaključenja ugovora. Nastupanje obaveza može se predvideti prilikom zaključenja ugovora ili u nekom trenutku u budućnosti.