Obligaciono pravo, ZAVRŠNI ISPIT, 2015/16  Dejstva ugovora U najopštijem smislu, dejstvo ugovora se sastoji u stvaranju prava i obaveza za određena lica.

Obligaciono pravo, ZAVRŠNI ISPIT, 2015/16 

Dejstva ugovora

U najopštijem smislu, dejstvo ugovora se sastoji u stvaranju prava i obaveza za određena lica.

Pitanje xx x xxxxx je to pravima riječ. Ugovorom se mogu stvarati samo imovinska (građanska) prava, i to ne sva, nego samo neka od njih. Prije svega ugovorom se mogu stvoriti obligaciona prava, xxx xx pitanje da li mogu nastati i stvarna prava.

Po jednom stanovištu, koje važi u našem pravu, ugovor ima samo obligaciono dejstvo, tj. njime se tvore isključivo obligaciona prava. Za stvarna prava ugovor xx xxxx osnov (iustus titulus), ne i način sticanja (modus acquiriendi).

Po drugom stanovištu, stanovištu francuskog Građanskog zakonika i anglosaksonskog prava, dejstva ugovora se ne ograničavaju samo na obligacionopravne odnose već mogu izazvati promjene i u stvarnopravnim odnosima. To je konsesualistički sistem, gdje se prostom saglasnošću volja koja predstavlja ugovor prenose i stvarna prava sa jednog ugovornika na drugog. Uslov xx xxxx da stvar bude individualno određena ili individualizovana.

Treće stanovište xx xxx Građanskog zakonika Njemačke, po kojem su za prenos stvarnih prava potrebna dva ugovora između istih lica. Prvi ugovor xxx xxxxx obligaciono dejstvo i njime se jedna strana obavezuje da na drugu prenese neko stvarno pravo, a do prenosa dolazi tek kada ugovornici aključe i drugi ugovor, tj. ugovor o prenosu stvarnog prava. Ovaj drugi ugovor je realan, zahtijeva predaju stvari, odnosno upis u zemljišne knjige i njegovim zaključenjem izvršava se obaveza iz prvog ugovora.

Ugovor je za ugovorne strane zakon. Pravilo je da ugovor proizvodi pravno dejstvo samo u odnosu na xxxx xxxx su ga zaključila, zato što je obligacioni odnos koji izvire iz ugovora relativnog karaktera tj. djeluje inter partes i ne xxxx xx trećih lica, za sva xxxxx xxxx je res inter alios acta. Ovo pravilo se bez izuzetka primjenjuje na ugovore zaključene intuitu personae, a u svim ostalim ugovorima dejstva ugovora se prostiru i na univerzalne sukcesore ugovornih strana. Za sve osim ugovornih strana i univerzalnih sukcesora ugovor je pravni posao koji im ne može ni koristiti ni škoditi.

dejstvo ugovora među ugovornim stranama
dejstvo ugovora prema trećim licima

Dejstva ugovora među ugovornim stranama

Ugovor za ugovorne strane važi xxx xxxxx. Za sve ostale, za sva xxxxx xxxx ugovor je res inter alios acta, ne može im ni koristiti niti škoditi. Pojam „xxxxx xxxx“ ne obuhvata sva xxxx xxxx nisu neposredno učestvovala u zaključenju ugovora.

Pojam „xxxxx xxxx“ ne obuhvata

xxxx xxxx ugovor sklapaju preko svojih zastupnika koji istupaju u njihovo ime i za njihov račun. Ona nisu xxxxx xxxx jer je ugovor njihov, a ne tuđi. Xxxxx, xxxxx xxxx xx xxx xxxx u zaključenju ugovora nisu učestvovala ni neposredno ni posredno.
nasljednici ugovornih strana zato što na njih prelazi zaostavština ostavioca takva kakva je, pa i prava i obaveze iz ugovora koji je ostavilac zaključio. Samo u dva slučaja ugovor neće proizvoditi pravna dejstva prema nasljednicima:

ako su se ugovorne strane tako sporazumjele
ako je ugovor zaključen s obzirom na svojstva ličnosti, intuitu personae.

Ipak, ako su dugovi i potraživanja iz takvih ugovora dospjeli xxx za života ostavioca, onda prelaze na nasljednike.

Dejstvo ugovora prema trećim licima

Pravilo je da ugovor djeluje samo između ugovornika (inter partes) i njihovih nasljednika. Za sve ostale, za sva xxxxx xxxx ugovor je res inter alios acta, ne može im ni koristiti niti škoditi. Ali ovo pravilo nije bez izuetka. Odstupanje je moguće i do njega dolazimo voljom ugovornih strana. Ugovornici mogu htjeti da ugovor proizvede pravno dejstvo i prema trećim licima, pa zato ugovoriti da dužnik dugovanu činidbu izvrši nekom trećem, umjesto drugoj ugovornoj strani.

Učešće trećeg može imati dvojak karakter:

on može biti samo ovlašćen da primi činidbu od dužnika, ali nema pravo i da zahtijeva njeno izvršenje – xxxx xx rječ o ugovoru o ispunjenju trećem licu ili o nepravom ugovoru u korist trećeg.
on može steći i pravo da zahtijeva izvršenje činidbe od dužnika. – xxxx xx riječ o ugovoru u korist trećeg lica.

U slučaju nejasnoće da li se radi o ugovoru o ispinjenju trećem licu ili ugovoru u korist trećeg lica, pretpostavka ide u prilog ugovora o ispunjenju trećem licu. Ugovor o ospunjenu trećem licu po svojim karakteristikama ne predstavlja posebnu vrstu ugovora. To xx xxxxxx obligacioni ugovor kod kojeg se razlikuje samo to što dužnik obavezu ne treba da izvrši povjeriocu, nego određenom trećem licu, koje povjerilac ugovorom ovlašćuje da činidbu primi ako mu ona bude ponuđena. Obligacioni odnos ne nastaje između dužnika i trećeg lica, već samo između dužnika i druge ugovorne xxxxxx xxx povjerioca. Zato ovo nije pravi izuzetak od pravila, pravi izuzetak je ugovor u korist trećeg lica.

U njemačkoj pravnoj teoriji poznat je i ugovor koji tvori obavezu zaštite trećeg. Dužnik se saugovorniku obavezuje da će se prilikom ispunjenja činidbe ponašati sa pažnjom koja isključuje mogućnost oštećenja određenih trećih lica. Prema xxx licima dužnik nema obavezu u primarnom vidu, već samo obavezu pažljivog postupanja tj. obavezu zaštite. Ako tu obavezu prekrši i pričini xxxxx xxx licima, dužnik je obavezan na naknadu direktno njima i to po pravilima ugovorne odgovornosti.

Ugovor u korist trećeg lica

.. je ugovor kojim se jedna ugovorna strana obavezuje drugoj da određenu činidbu izvrši nekom trećem, s xxx što se treći ovlašćuje da od dužnika samostalno i neposredno zahtijeva ispunjenje ugovora u svoju korist.

Kod ovog ugovora razlikuju se 3 lica:

ono koje obeća da će učiniti nešto trećem, promitent
ono kome se takvo obećanje daje, stipulant
lice u čiju korist prva dva nešto ugovaraju, korisnik ili beneficijar.

Promitent i stipulant su uvijek određeni, a korisnik može biti i odredljiv. Korisnik xxxxx pravo koje povjerilac ima iz ugovora, i za nastanak tog prava nije potrebna ni njegova volja ni njegovo znanje, pa ni njegova sposobnost. To može biti i lice koje xxx nije ni rođeno ili preduzeće koje xxx nije osnovano.

Treće lice može i da ne prihvati pravo koje mu xx xxxx, da ga odbije. Ako to učini smatra xx xx xxx to pravo nikad nije ni steklo. S druge strane, ako treće lice izjavi da prihvata to pravo, stipulant više ne može bez saglasnosti tog trećeg lica, da opozove ili izmijeni ono što je u njegovu korist ugovorio. Ipak, ako je ugovoreno da će dužnik tek poslije smrti stipulanta izvršiti ono na šta se obavezao u korist trećeg, stipulant može sve dotle, pa i svojim testamentom, opozvati korist ugovorenu za trećeg.

Da bi ugovor u korist trećeg lica bio punovažan potrebno je da se kumulativno ispune dvije xxxxx uslova.

Prva grupa uslova xx xxxx odnosa na relaciji promitent-stipulant:

da su poslovno sposobna lica
da postoji saglasnost njihovih volja
da je predmet ugovora moguć, dopušten i određen ili odrediv
da postoji causa ugovora
da je ispoštovana forma za zaključenje ugovora.

Druga grupa uslova xx xxxx korisnika i potrebno je:

da korisnik nije jedan od ugovornika
da je korisnik određen ili odrediv

Dejstvo ugovora u korist trećih lica

Kod ugovora u korist trećeg lica imamo tri odnosa odnosa:

odnos stipulanta i promitenta (odnos pokrića)
odnos stipulanta i korisnika (valutni odnos)
odnos promitenta i korisnika

Odnos stipulanta i promitenta(odnos pokrića) je odnos dvije ugovorne strane modifikovan odredbom o ugovoranju u korist trećeg lica. Činjenica da je ugovor zaključen u korist trećeg lica ne isključuje pravo stipulanta da zahtijeva ispunejnje ugovora. Ako korisnik odbije da primi korist koja mu po ovom ugovoru pripda, stipulant ima pravo da zahtijeva ispunjenje u svoju korist.

Odnos stipulanta i korisnika (valutni odnos) je odnos koji objašnjava zašto je stipulant zaključio ugovor u korist korisnika (beneficijara). Najčešće se stipulant odlučuje na zaključenje ugovora u korist trećeg xxxx

xxxx što želi da ispuni svoju ranije nastalu obavezu prema korisniku (solvendi causa),
zato što hoće da učini poklon korisniku (donandi causa) ili
u cilju davanja kredita korinsniku (credendi causa).

Odnos između promitenta i korisnika je odnos između dužnika i povjerioca. Promitent može istaći prema korisniku sve prigovore koje može istaći i prema stipulantu.

Ugovor o obećanju činidbe trećeg lica

Ugovor može biti zaključen u korist, ali ne i na teret trećeg lica, jer bi to značilo direktno ugrožavanje pravne sigurnosti. Ako neko neovlašćeno obeća drugome određenu činidbu trećeg lica, ugovor ostaje bez dejstva prema xxx trećem licu. Čak i u slučaju da on kasnije pristane na obavezu iz obećanja, on time ne postaje strana glavnog ugovora. Njega obavezuje samo vlastiita izjava volje, ne i izjava onoga koji je istupao kao njegovo punomoćnik bez ovlašćenja.

Međutim ugovor o obećanju činidbe trećeg lica nije bez dejstva među ugovornim stranama – on obavezuje onog xx xx obećao tuđu činidbu. Obećalac jemči za obećanu čindbu trećeg, i ako ona izostane xxxxx xx drugoj strani nadoknaditi štetu. Obećalac ne odgovara ako je drugome obećao samo da će se zauzeti kod trećeg da se ovaj obaveže da nešto učini ili propusti, a u tome nije uspio ni pored potrebnog zalaganja.

Prigovor neispunjenja ugovora (exceptio non adimpleti contractus)

Uopšte govoreći, kod uzajamnih ugovora svaka strana pristaje da ispuni svoju činidbu pod uslovom da u isti mah dobije protivčinidbu xx xxxxx xxxxxx. Pravilo je, xxxxx, da se obaveze ispunjavaju istovremeno. Kupac, npr, jednom rukom daje novac, a drugom uzima svar xxxx xx kupio. Pravo na činidbu „iz ruke u ruku“ osigurano je prigovorom neispunjenog ugovora (exceptio non adimpleti contractus). Ovim prigovorom se jedna ugovorna strana može poslužiti xxxx xxxxx strana od nje zahtijeva ispunjenje obaveze a xxxx xxx nije ispunila svoju obavezu niti je ponudila da je ispuni.

Međutim, postoje i izuzeci od pravila da se obaveze ispunjavaju istovremeno. To može biti određeno:

ugovorom,
zakonom (zakupac stana xx xxxxx zakupninu plaćati unaprijed) ili
proizilaziti iz same prirode posla (krojač xx xxxxx da prvo sašije odijelo pa tek onda može zahtijevati naknadu).

Da bi se uspješno istakao prigovor neispunjenog ugovora moraju biti ispunjeni sljedeći uslovi:

Xxxx postojati punovažan uzajaman ugovor između tužioca i tuženog. I tu postoji izuzetak kada prigovor može istaći i promitent prema beneficijaru iako beneficijar nema svojstvo ugovorne strane.
Potrebno je da tužena strana nije bila dužna da prva ispuni činidbu ni po ugovoru, ni po zakonu ni po prirodi samog posla. Ovaj uslov, izuzetno, može i izostati. Npr. ako su se imovinske prilike druge strane poslije zaključenja ugovora pogoršale toliko da je postalo neizvjesno da li će ona moći ispuniti svoju obavezu, tada strana xxxx xx obećala da će prva ispuniti svoju obavezu može to odložiti sve xxx x xxxxx strana ne izvrši svoju obavezu ili pruži dovoljno obozbjeđenje da će je ispuniti. Isto važi i ako su imovinske prilike bile loše xxx u vrijeme zaključenja ugovora, xxx xxxxx strana to nije znala xxxx xxxxxx znati. Strana koja xx xxxx dužna da prva ispuni svoju obavezu može zahtijevati da joj se obezbjeđenje pruži u primjerenom roku, a poslije proteka tog roka bez rezultata, može raskinuti ugovor. Ovaj izuzetak objašnjava se time što strana koja pristaje da prva ispuni svoju obavezu daje, u stvari, kredit drugoj strani, koji pretpostavlja povjerenje u imovinu druge strane.
Obaveza tužioca zbog čijeg neispunjenja tuženi prigovara xxxx imati karakter protivčinidbe u odnosu na obavezu tužene xxxxxx, xx. xxxx predstavljati njegovu glavnu obavezu iz ugovora.
Potrebno je da tuženi ostaje pri ugovoru i da priznaje svoju obavezu prema tužiocu ali odbija da je on prvi ispuni. Ako smatra da nije uopšte xxxxx, xx raspolaganju mu stoji druga vrsta prigovora.
Tuženi treba da ima punovažno protivpotraživanje od tužioca zbog kojeg ističe prigovor. Protivpotraživanje treba da postoji u trenutku kada prigovor ističe. Tuženi ne gubi pravo na prigovor ni xxxx xx tužilac svoju obavezu izvršio djelimično ili rđavo. On tada nije xxxxx da prvo ispuni srazmjeran dio svoje obaveze tužiocu, već ima pravo na odlaganje činidbe u cjelosti. To ipak neće biti slučaj ako je neipunjeni dio tužiočeve obaveze neznatan ili ako su mane činidbe beznačajne, jer bi bilo u suprotnosti sa načelom savjesnosti i poštenja.

Pravna priroda prigovora neispunjenog ugovora

Prigovor neispunjenog ugovora xxxxx u red dilatornih (odložnih) prigovora. Isticanje ovog prigovora uzrokuje sudsku presudu koja obavezuje obije strane (tužioca i tuženog) da svoje obaveze ispune istovremeno.

Ako se desi da tuženi ne istakne prigovor, iako je očigledno da tužilac nije ispunio svoju obavezu niti je bio ovlašćen da prvi zahtijeva ispunenje, sud će ga osuditi na bezuslovno izvršenje obaveze. Prigovor neispunjenog ugovora predstavlja, xxxxx, pravno sredstvo odbrane od nesavjesnih povjerilaca. Ali ovaj prigovor ne štiti i nesavjesne dužnike jer u krajnjoj liniji tjera obije strane da ispune svoje ugovorne obaveze.

Kod ovog prigovora ne važi uobičajeno pravilo da svako xxxx dokazivati svoje tvrdnje, jer tuženi koji ističe ovaj prigovor nije xxxxx dokazati da tužilac nije ispunio protivčinidbu, već to čini tužilac.

Posebna dejstva teretnih ugovora

Teretni ugovori podrazumijevaju poštovanje načela ekvivalentnosti prestacija, a ovo se načelo štiti posebnim pravnim instrumentima.

Prva grupa instrumenata ima zajednički naziv “odgovornost za nedostatke” jer štiti uzajamnost davanja u samom kvalitetu. Tu spadaju:

odgovornost za pravne nedostatke
odgovornost za faktičke (fizičke) nedostatke.

U drugu grupu spadaju:

prekomjerno oštećenje
promjenjene okolnosti
zelenaški ugovor.

Odgovornost za pravne nedostatke stvari – zaštita od evikcije

Prenosilac kod teretnih ugovora kojima se ustupa neko pravo na stvari ima dvostruku obavezu: obavezu prenosa državine i obavezu prenosa prava. Prenosilac (tradens) xx xxxxx da garantuje pribaviocu (akcipijensu) da prenijeto pravo postoji i da nema pravnih smetnji za njegovu upotrebu. Ako se pokaže da prenijeto pravo uopšte ne postoji ili ako nema odgovarajuću sadržinu, xxxx xx riječ o pravnom nedostatku stvari. Odgovornost za pravne nedostatke podrazumijeva i zaštitu od evikcje – pravnog uznemiravanja.

Evikcija se sastoji u uznemiravanju pribavioca stvari na osnovu nekog prava koje je postojalo prije pribaviočevog sticanja te stvari, a za koje on prilikom zaključenja ugovora nije ni znao. Xxxxx, prenosilac odgovara za pravne nedostatke ako na prenijetoj stvari ili pravu postoji neko pravo trećeg koje isključuje, umanjuje ili ograničava pribaviočevo pravo, a o čijem postojanju pribavilac nije obaviješten, niti je pristao da uzme stvar opterećenu xxx pravom.

Uznemiravanje pribavioca može da potiče i od prenosioca, ali daleko češće potiče od trećih lica.

Uznemiravanje je pravno i vrši se isticanjem pravnog osnova koji isključuje, umanjuje ili ograničava pribaviočevo pravo. Faktičko uznemiravanje ne ulazi u pojam evikcije.

Obaveza zaštite od evikcije podrazumijeva da prenosilac pruži pomoć pribaviocu u slučaju spora koji pribavilac vodi sa trećim licem, a u slučaju gubitka spora prenosilac xx xxxxx da pribaviocu vrati vrijednost xxxx xx od njega primio i nadoknadi mu pretrpljenu štetu.

Vrste evikcije
1. potpuna
2. djelimična

Potpuna evikcija postoji u slučaju gubitka državine pribavioca usljed postojanja i isticanja prava trećeg lica. Xxxxx, pribavilac je lišen državine stvari.

Djelimična evikcija postoji kada pribavilac gubi državinu na dijelu stvari ili ima državinu cijele stvari ali su mu ovlašćenja uža od onih xxxx xx imao na umu prilikom zaključenja ugovora. Razlikovanje se vrši iz praktičnog razloga – radi utvrđivanja naknade koja pripada pribaviocu.

Da bi se radilo o evikciji potrebno xx xx xx ispunjeni sljedeći uslovi:

uznemiravanje pribavioca treba da se zasniva na nekom pravu
pravni nedostatak treba da se nalazi u prenosiočevom pravu
da je pribavilac savjestan
pribavilac treba da obavijesti prenosioca o pravnom uznemiravanju.

1. I prenosilac xx xxxx uzdržavati od uznemiravanja pribavioca, s xxx što je njegova obaveza šira i on pribavioca ne smije uznemiravati ni faktički ni pravno. Pravilo je da onaj ko treba da pruži zaštitu ne može da evincira.

Pribavilac može biti pravno uznemiravan

putem tužbe - podizanjem tužbe za povraćaj stvari, tužbe za zaštitu službenosti, zaloge i sl. ili
putem prigovora - ako xxx podigne svojinsku tužbu, a tuženi istakne prigovor da tužilac (pribavilac) nije postao vlasnik stvari na osnovu ugovora zaključenog sa prenosiocem.

U oba slučaja pribavilac ima pravo na zaštitu od evikcije. Ipak, pokretanje parnice nije nužan uslov za zaštitu od evikcije. Pribavilac može u slučaju opravdanog straha od evikcije, koji potiče od tvrdnji trećeg lica da ima neko pravo, da tužbom za utvrđivanje traži xx xxxx da utvrdi postoji li ili ne pravo trećeg lica - negativna tužba za utvrđenje. Ovu tužbu može podići i treće lice koje tvrdi da ima neko pravo i tada govorimo o pozitivnoj tužbi za utvrđenje.

2. Pravni nedostatak treba da se nalazi u prenosiočevom pravu što znači da pribavilac ima pravo na zaštitu samo ako je nedostatak postojao prije nego što je on stekao stvar od prenosioca.

3. Pribavilac je savjestan ako nije znao za postojanje prava trećeg lica. Ako je za to pravo znao, nema pravo na zaštitu od evikcije, ali ima pravo na povraćaj date vrijednosti od prenosioca.

Pribavilac, po pravilu, nema pravo na zaštitu od evikcije ako je službenost ili neko drugo pravo bilo upisano u zemljišne knjige pribavilac, jer su zemljišne knjige javne i dostupne svima i ne radi se o nevidljivom nedostatku. Ipak, pribavilac će imati pravo na zaštitu od evikcije ako je pravo trećeg bilo upisano u zemljišne knjige ali ga je prenosilac održavao u uvjerenju da ne postoje prava trećeg na stvari.

4. Pribavilac koji se, ne obavještavajući prenosioca, upustio u spor sa trećim licem i spor izgubio, može se pozvati na odgovornost za pravne nedostatke prenosioca, osim ako prenosilac dokaže da je on raspolagao sredstvima da se odbije zahtjev trećeg lica.

Pravne posljedice evikcije

Pravne posljedice evikcije zavise od toga da xx xx ona potpuna ili djelimična.

Ako je evikcija potpuna ugovor se raskida po sili zakona, a sudska odluka ima deklarativni karakter.

Ako je evikcija djelimična, pribaviocu pripada pravo izbora između raskida ugovora i prava da traži srazmjerno sniženje naknade.

U svakom slučaju, evikcija za posljedicu ima

obavezu povraćaja datog i
naknadu štete xxxx xx pribavilac pretrpio.

Pravo pribavioca po osnovu pravnih nedostataka gasi se po isteku 1 godine od saznanja za postojanje prava trećeg lica. Ako xx xxxxx lice prije isteka tog roka pokrenulo spor, a kupac pozvao prodavca da se u spor umiješa, pravo kupca se gasi tek istekom 6 mjeseci po pravosnažno okončanom sporu.

Odgovornost za materijalne nedostatke stvari

Prenosilac xx xxxxx da obezbijedi pribaviocu ne samo mirnu, već i korisnu državinu. Xxxxx državina se štiti primjenom pravila o zaštiti od evikcije, a korisna pravilima o zaštiti pribavioca u slučaju materijalnih nedostataka stvari.

Da bi prenosilac odgovarao za materijalne nedostatke stvari, uslovi su sljedeći:

nedostatak stvari xxxx biti znatan, manje od toga se ne uzima u obzir.

Znatan nedostatak je onaj nedostatak koji potpuno onemogućuje upotrebu stvari u određene svrhe ili je u velikoj meri otežava upotrebu. Da xx xx nedostatak znatan cijeni se od slučaja do slučaja. Pri xxx se vodi računa o konkretnoj i apstraktnoj mogućnosti upotrebe stvari. (Npr. Ako xx xxxx kupljena samo da bi se srušila i sazidala nova, njena sklonost ka padu ne predstavlja znatan nedostatak. A ako je kupljena da bi se u njoj stanovalo , trošnost je znatan nedostatak.) Pretpostavlja se da je svaki nedostatak znatan, dok se suprotno ne dokaže.

nedostatak xxxx biti skriven. Skriven nedostatak je onaj nedostatak koji pribavilac nije uočio niti ga je mogao upčiti uobičajenim pregledom stvari. Pojam vidljivosti je relativan pojam, ono što je za jednog posmatrača nevidljivo za drugog može biti vidljivo. Zato se kaže da je nedostatak skriven ako ga uobičajenim pregledom stvari nije moglo xxxx opaziti pažljivo lice sa prosječnim znanjem i iskustvom lica istog zanimanja i struke kao pribavilac. Ako je prenosilac izjavio da stvar nema nedostataka odgovaraće i za nedostatak koji je ovakvo lice moglo xxxx opaziti.
nedostatak xx xxxxx postojati u trenutku predaje stvari. Za nedostatke koji nastanu poslije toga, prenosilac ne odgovara. Međutim, dovoljno je da u trenutku predaje postoji makar začetak iz kojeg se mana razvila (npr. životinja inficirana zaraznom bolešću).
pribavilac xxxx da primljenu stvar pregleda ili je da na pregled, i da o vidljivim nedostacima obavijesti prenosioca u roku od 8 xxxx, a kod ugovora u privredi bez odlaganja. Ako se poslije pokaže da stvar ima skriveni nedostatak, pribavilac xx xxxxx da o tome obavijesti prenosioca u roku od 8 xxxx od otkrivanja istog, a kod ugovora u privredi bez odlaganja. Objektivni rok je 6 mjeseci od predaje stvari. Nakon isteka tog roka prenosilac ne odgovara za materijalne nedostatke.
Ovaj uslov, obavještavanja prenosioca o manama ne xxxx biti ispunjen ako je nadostatak prenosiocu bio poznat ili mu nije mogao ostati nepoznat.
da ne postoji sporazum o ograničenju ili isključenju odgovornosti. Zakonska pravila o ovoj vrsti odgovornosti su dispozitivna, i ugovornici ih mogu mijenjati svojom voljom, ali ipak, sporazum o ograničenju ili isključenju odgovornosti je ništav

ako je prenosilac znao za nedostatak a nije o njemu obavijestio pribavioca, ili
ako je prenosilac nametnuo takav sporazum koristeći svoj monopolski položaj.

Rok za podizanje tužbe za ostvarenje prava na zaštitu zbog materijalnih nedostataka stvari iznosi godinu xxxx od xxxx odašiljanja obavještenja privacioca, osim ako je pribavilac bio spriječen da upotrijebi ovo svoje pravo prodavčevom prevarom.

Pribavilac koji je blagovremeno obavijestio prenosioca o postojanju nedostatka može poslije proteka ovog roka, ako xxx nije isplatio cijenu, istaći svoj zahtjev da se cijena snizi ili da mu se naknadi šteta, kao prigovor protiv prodavčevog zahtjeva da mu se isplati cijena.

Pravne posljedice odgovornosti za materijalne nedostatke

Pribavilac koji je blagovremeno i uredno obavijestio prenosioca o nedostatku može da:

zahtijeva od prenosioca da nedostatak ukloni ili da mu preda drugu stvar bez nedostatka (ispunjenje ugovora);
zahtijeva sniženje cijene;
izjavi da raskida ugovor.

U svim slučajevima pribavilac ima pravo i na naknadu štete. Ova prava pribavilac može koristiti samo alternativno, ne može da bira.

Prekomjerno oštećenje (laesio enormis)

Prekomjerno oštećenje je pravni institut kojim se štiti načelo jednake vrijednosti uzajamnih davanja tj. načelo ekvivalentnosti. Ako je između obaveza ugovornih strana u dvostrano obaveznom ugovoru postojala u vrijeme zaključenja ugovora očigledna nesrazmjera, oštećena strana može zahtijevati poništenje ugovora ako za pravu vrijednost tada nije znala niti xx xxxxxx znati.

Xxxxx, prekomjerno oštećenje postoji:

ako su ugovorne strane zaključile dvostranoobavezni ugovor
ako je u vrijeme zaključenja ugovora postojala očigledna nesrazmjera uzajamnih davanja
ako je očigledna nesrazmjera uzajamnih davanja rezultat zablude ili prevare jedne od ugovornih strana u vrijeme zaključenja ugovora, usljed čega ona nije znala niti je mogla znati za pravu vrijednost stvari.

Prema tradicionalnom shvatanju prekomjerno oštećenje postoji kada vrijednost jedne prestacije ne dostiže ni polovinu vrijednosti druge prestacije. Zato se prekomjerno oštećenje naziva i oštećenjem preko polovine (laesio ultra dimidium). ZOO nije prihvatio ovaj koncept već prekomjerno oštećenje defniše kao “očiglednu nesrazmjeru prestacija”.

Oštećena strana ima pravo da podigne tužbu i zahtijeva poništenje ugovora. Ako sud ovaj zahtjev usvoji i poništi ugovor, poništenje djeluje ex tunc tj. od početka tako da se smatra da ugovor nije ni zaključen. Ako je jedna ugovrna strana izvršila svoju obavezu ili dio obaveze iz ugovora – vrši se jednostrana restitucija, a ako su obije strane djelimično ili u potpunosti izvršile svoje obaveze – vrši se dvostrana restitucija.

Oštećena strana, xxxxx, može tražiti samo poništenje ugovora, a druga strana ako hoće da održi ugovor na snazi, može da ponudi da nesrazmjera prestacija bude otklonjena, i dopuni svoju prestaciju do njene prave vrijednosti, kako bi se obazbijedila ekvivalentnost uzajamnih davanja.

Pravo da se zahtijeva poništenje ugovora prestaje istekom xxxxxx xxxx od zaključenja ugovora, a odricanje unaprijed od ovog prava, nema pravno dejstvo.

Pravila o prekomjernom oštećenju ne primjenjuju se:

na aleatorne ugovore
u slučaju javne prodaje
xxxx xx za stvar data viša cijena iz naklonosti (pretium affectionis).

Uticaj promijenjenih okolnosti – clausula rebus sic stantibus

Mogućnost raskida ili izmjene ugovora zbog promijenjenih okolnosti xxx xxxxx je od načina zaštite načela ekvivalentnosti uzajamnih davanja. Prekomjerno oštećenje (laesio enormis) štiti ekvivalentnost uzajamnih davanja postignutu u momentu zaključenja ugovora. Clausula rebus sic stantibus vodi računa o neskladu tj. nepostojanju ekvivalentnosti uzajamnih davanja do kog dolazi nakon zaključenja ugovora, tj. u toku njegovog ispunjenja.

Da bi se radilo o promijenjenim okolnostima xxxxx xx xx kumulativno ispunjena 3 uslova:

da se radi o izvanrednom tj. nepredvidivom događaju
da promjenjene okolnosti znatno otežavaju ispunjenje ugovora ili cilj ugovora čine neostvarljivim
da su promijenjene okolnosti nastupile prije isteka roka određenog za ispunjenje obaveza ugovarača.

Izmjena ili raskid ugovora zbog promijenjenih okolnosti se ne može zahtijevati:

ako je strana koja se poziva na promijenjene okolnosti bila dužna da u vrijeme zaključenja ugovora uzme u obzir te okolnosti ili ih je mogla izbjeći ili savladati.
ako su promijenjene okolnosti nastupile po isteku roka određenog za ispunjenje njene obaveze.

Prilikom odlučivanja o izmjeni ili raskidu ugovora sud vodi računa o

o načelu savjesnosti i poštenja,
o cilju ugovora,
o normalnom riziku kod te vrste ugovora,
o opštem interesu i
o interesima obije ugovorne strane.

Sudska odluka ima konstitutivno dejstvo. Ugovor xx xxxx raskinuti ako druga strana ponudi ili pristane da se odgovarajući uslovi ugovora pravično izmijene. Ako izrekne raskid ugovora, sud će na zahtjev druge strane obavezati stranu xxxx xx raskid zahtijevala da naknadi drugoj strani pravičan dio štete koju ova trpi zbog toga.

Strane se mogu ugovorom unaprijed odreći pozivanja na promijenjene okolnosti, osim ako je to u suprotnosti sa načelom savjesnosti i poštenja.

Uopšte o prestanku ugovora i razlike između prestanka obligacija i prestanka ugovora

Ugovori nastaju saglasnošću volja saugovarača koji ih zaključuju da bi postigli određeni cilj ili rezultat i da bi se zadovoljili njihovi interesi. Logičan, poželjan i redovan način prestanka ugovora je njegovo ispunjenje tj. realizacija. Međutim to nije i jedini način prestanka ugovora. Naime, od momenta nastanka ugovora do njegovog ispunjenja mogu se pojaviti okolnosti koje će uticati na drugačiji tok i sudbinu jednog ugovora.

Prestanak ugovora:

ispunjenje
raskid (sporazumno raskidanje i jednostrano raskidanje)
poništenje
slučajna nemogućnost ispunjenja
protek vremena i otkaz
smrt jedne ugovorne strane.

Prestanak obligacije

ispunjenje (solutio)
prebijanje (kompenzacija)
otpust duga (remissio)
na osnovu sudske odluke
na osnovu samog zakona
usljed proteka vremena i otkazom
usljed smrti strane u oblgacionom odnosu

Razlika izmedju prestanka ugovora i prestanka obligacije?

Pravilo je da se posle izvjesnog vremena sve obligacije xxxx, xx. prestaju da postoje. Cilj zasnivanja obligacija je njihovo ispunjenje, a xxxxx xxx i njihov prestanak.

Medjutim, ugovor je akt koji je proizveo odredjeno pravno dejstvo i kao takav on ostaje bez obzira što su ugovorne strane ispunile činidbe koje su nastale na osnovu ugovora. Stoga možemo posebno govoriti o prestanku ugovora, nezavisno od prestanka obligacija.

Prestanak ugovora na osnovu sporazuma stranaka

Do raskidanja ugovora moze doći

obostranom saglasnošću ugovornika – SPORAZUMNO raskidanje ugovora
voljom jednog od njih - JEDNOSTRANO raskidanje ugovora

SPORAZUMNO - strane ga mogu dopuniti,izmijeniti ili raskinuti.

Ugovor xx xxxxxx raskinuti sporazumno kada im više nije potreban, ako više ne žele ono zbog čega su ga zaključile. Ovaj način prestanka ugovora je xxx po sebi prirodan i xxxx razumljiv, da ga dovoljno objašnjava načelo slobode ugovaranja.

Sporazumom da ugovor raskinu strane ugovornice protivrječe svojoj ranijoj saglasnosti volja da ugovor zaključe, u izvjesnom smislu same sebe demantuju. Ugovor o raskidanju se može sklopiti u bilo kojoj formi, čak i kad je ugovor formalan. One mogu raskinuti ugovor i prećutno.

Ugovor o raskidanju sličan je oproštaju duga, ali se od njega razlikuje time što počiva na obostranom interesu. Osim toga, oproštajem se ukida samo potraživanje, ne i ugovor koji je potraživanje uzrokovao, dok se raskidanjem ukida i jedno i drugo.

Po sadašnjem gledištu, ugovor je moguće raskinuti sve dok se on obostrano ne ispuni. Ali, ako xx xxxxxx ipak odluče da ga raskinu, to se xxxxx xxx zaključenje novog ugovora (sa obrnutim dejstvom).

* U načelu, sporazumni raskid nema retroaktivno dejstvo, tako da ugovor više neće važiti samo za budućnost; ako je ranije nešto učinjeno na osnovu ugovora, ono ostaje punovažno.

Xxxx xx voditi računa o tome da xx xx ugovor dugotrajan ili kratkotrajan.

Ako je u pitanju dugotrajani ugovor čije je ispunjenje već započeto – gašenje nema retroaktivno dejstvo zbog same prirode stvari. Njegovo raskidanje djeluje samo za budućnost, dok već nastala prava i obaveze ostaju netaknuti.

Ako je u pitanju kratkotrajan ugovor, pretpostavka je – da su ugovornici htjeli da ugovor prestane retroaktivno. Valjalo bi smatrati da ugovor nije ni sklopljen, ne moraju se ispunjavati ugovorne obaveze, a ako je jedna strana već ispunila, može tražiti povraćaj datog.

Sporazum o raskidanju proizvodi dejstvo samo medju stranama ugovornicama, ne pogađa prava trećih savjesnih xxxx xxxx su stečena na osnovu raskinutog ugovora.

JEDNOSTRANO – pitanje 181.

Prestanak ugovora smrću ugovorne strane

Po pravilu ugovorni odnos ne prestaje ni poslije smrti nekog od uugovornika, nego se prenosi i na njegove nasljednike.

Međutim, to ne važi za ugovorne odnose koji su zasnovani s obzirom na lične osobine ili lične sposobnosti dužnika. Takav je npr. odnos iz ugovora o djelu, posluzi, punomoćstvu, ortakluku i sl. Tu se smrću dužnika i povjerioca, po pravilu, obligacioni odnos, po pravilu, gasi.

Smrću dužnika ili povjerioca se mogu ugasiti i oni odnosi koji nemaju lični karakter, ako je ugovorom dužnika i povjerioca tako unaprijed određeno. Riječ je, najčešće, o trajnim obligacionim odnosima. Xxx, kada oni prestanu:

periodična potraživanja dospjela prije smrti povjerioca, prelaze na nasljednike povjerioca.
periodične obaveze dospjele prije smrti dužnika, prelaze na nasljednike dužnika.

Prestanak ugovora usljed slučajne propasti stvari

Usljed propasti predmeta ugovora tj. stvari, dejstvom više sile, dolazi do prestanka ugovora i to samo kod dvostranih ugovora. U ZOO je predviđeno da “Kad je ispunjenje obaveze jedne strane u dvostranom ugovoru postalo nemoguće zbog događaja za koji nije odgovorna ni jedna ni druga strana, gasi se i obaveza druge strane, a ako je ova nešto ispunila od svoje obaveze, može zahtijevati vraćanje po pravilima o vraćanju stečenog bez osnova.” Drugi stav istog člana kaže: “U slučaju djelimične nemogućnosti ispunjenja zbog događaja za koji nije odgovorna ni jedna ni druga strana, druga strana može raskinuti ugovor ako djelimično ispunjenje ne odgovara njenim potrebama, inače ugovor ostaje na snazi, a druga strana ima pravo da zahtijeva srazmjerno smanjenje svoje obaveze.”

Xxxxx, u pitanju su dvostrani ugovori kod kojih je naknadno poslije zaključenja ugovora, nastala nemogućnost ispunjenja ugovora, u cjelini ili djelimicno. To su osnovne karakteristike kod ugovora kod kojih xx xxxxxxx nemogćnost ispunjenja, uz USLOV da za neispunjenje nije odgovorna ni jedna strana.

To ce biti slučaj ako predmet ugovora fizički propadne ili se ošteti do te mjere, da ne može ostvariti funkciju zbog koje je ugovor zaključen. Zatim, to moze biti slučaj više xxxx xxx sto su npr. suša ili zemljotres. Strana xxxx xx pretrpjela štetu, njena obaveza se gasi, ali snosi rizik propasti ocekivanog prinosa, a pored toga duzna je, xx xxxxx u cjelini, ako xx xxxxx primila xx xxxxx xxxxxx. Xxxxx strana je dužna da trpi posljedice neispunjenja, odnosno da ne očekuje izvršenje ugovora. Ako xx xxxxx strana nesto ispunila u vezi zakljucenog ugovora, ona ima pravo da joj se to vrati po pravilima o vracanju stečenog bez osnova.

Obaveza prestaje kad njeno ispunjenje postane nemoguće usljed okolnosti zbog kojih dužnik ne odgovara. Dužnik treba da dokaže okolnosti koje isključuju njegovu odgovornost. On xxxx dokazati da nije skrivio uzrok nemogućnosti, ni on ni njegovi pomoćnici. Ako u tome ne uspije, smatra se da je nemogućnost skrivio pa će, umjesto prvobitne obaveze, dugovati nadoknadu štete.

Dejstvo

Do gašenja obaveze usljed nemogućnosti dolazi ipso facto, nije potrebna ničija izjava volje. Međutim, prestanak obaveze ne dovodi uvijek do gašenja cijelog obligacionog odnosa jer ako dužnik ima izvjesne sekundarne obaveze prema povjeriocu, njih duguje i dalje.

Ako su predmet obaveze stvari određene po rodu, obaveza ne prestaje čak i kad sve što dužnik ima od takvih stvari propadne usljed okolnosti za koje on ne odgovara (genera non perunt). Kad su predmet obaveza stvari određene po rodu koje se imaju uzeti iz određene mase tih stvari, obaveza prestaje kad propadne cijela ta masa.

Dužnik određene stvari koji je oslobođen svoje obaveze usljed nemogućnosti ispunjenja xxxxx xx da ustupi povjeriocu pravo koje bi imao prema trećem licu zbog nastale nemogućnosti.

Prestanak ugovora zbog neizvršenja xx xxxxxx jednog ugovarača

isto što i 181

Sporazumni raskid ugovora

Isto što i pitanje 176

Jednostrani raskid ugovora

Ako jedan ugovornik ne ipsuni svojuobavezu, drugi je ovlašćen da zahtijeva prinudno ispunjenje, ili da, pod određenim sulovima, ugovor jednostrano raskine. Dakle, kada se jedna strana oglušuje o svoju ugovornu obavezu, tada i druga strana ima pravo da se oslobodi od vlastitite obaveze, raskidanjem ugovora. Za nju to može biti povoljnije nego da vodi parnicu radi prinudnog ispunjenja.

Ovo stanovište, da se ugovor može raskinuti voljom jedne ug. strane nije važilo oduvijek. I rimsko pravo je imalo suprotan stav, i pridržavalo se pravila pacta sunt xxxxxxxx, xx. da je ugovor zakon koji ugovornici moraju bezuslovno poštovati.

Jednostrano raskidanje ugovora zbog neispunjenja podrazumijeva nekoliko uslova:

da je jedna strana vjerna ugovoru
xx xxxxx strana nije ispunila svoju obavezu
da je protekao naknadni rok za ispunejnje.

Ugovoru vjerna strana

Samo strana xxxx xx vjerna ugovoru može ugovor raskinuti jer je izostalo ispunjenje od njenog ug. partnera. Ugovornik koji je prekršio svoju obavezu nema to pravo. Da je strana vjerna ugovoru to znači da je svoju obavezu ispunila ili je spremna da je ispuni.

Neipsunjenje obaveze xx xxxxx xxxxxx

To znači da xx xxxxx strana zapala u dužničku docnju.

Ako se radi o potpunom neispunjenju, raskidanje je svakako moguće.

Ako je neispunjenje samo djelimično, pitanje raskidanja xx xxxxx komlikovanije. Xxxx xx obaveza:

djeljiva, raskid je moguć samo u pogledu neipunjenog dijela, osim ako bi djelimično ispunjejne bilo protivno cilju ugovora.
nedjeljiva, ugovor se može raskinuti u cjelosti.

ZOO posebno uređuje raskidanje ugovora sa uzastopnim obavezama tj. obavezama čije se ispunjenje ponavlja. Kad u ugovoru sa uzastopnim obavezama jedna strana ne ispuni jednu obavezu, druga strana može, u razumnom roku, raskinuti ugovor u pogledu svih budućih obaveza, ako je iz datih okolnosti očigledno da ni one neće biti ispunjene. Štaviše, ugovorna strana može raskinuti ugovor ne samo u pogledu budućih obaveza, nego i u pogledu već ispunjenih obaveza, ako njihovo ispunjenje bez izostalih ispunjenja nema interesa za nju. Dužnik može održati ugovor ako da odgovarajuće obezbjeđenje.

Ugovor se ne može raskinuti zbog neispunjenja neznatnog dijela obaveze.

Naknadni rok za ispunjenje

Kad ispunjenje obaveze u određenom roku predstavlja bitan sastojak ugovora, pa dužnik ne ispuni obavezu u xxx roku, ugovor se raskida po samom zakonu. Kada ugovor nema karakter fiksnog pravnog posla pravo na raskid se može ostvariti tek nakon ostavljanja dužniku primjerenog naknadnog roka za ispunjenje. Ipak, radi otklanjanja neizvjesnosti povodom sudbine pravnog posla, ZOO obavezuje povjerioca da raskida ugovor (obavještenje ima značaj deklarativnog čina). Rok xxxx biti primjeren – prilagođen datim okolnostima. Svrha naknadnog roka niej da omogući dužniku da počne pripremanje dugovane činidbe, već da ranije otpočete pripreme dovrši.

Svrha naknadnog xxxx xx da se dužniku koji je zadocnio da posljednja šansa da ispuni obavezu. Osim toga, povjeriocu se time omogućuje da otkloni neizvjesnost o daljoj sudbini ugovora xxxx xx dužnik izazvao docnjom.

Povjerilac može raskinuti ugovor bez ostavljanja dužniku naknadnog roka za ispunjenje ako iz dužnikovog držanja proizilazi da on svoju obavezu neće izvršiti ni u naknadnom roku.

Posljedice jednostranog raskida ugovora zbog neispunjenja

Raskidanjem ugovora gasi se obligacioni odnos između njegovih učesnika. Dejstvo kratkotrajnog ugovora ukida se retroaktivno, a dugotrajnog za budućnost. Poslije raskida, strane ugovornice više ne duguju jedna drugoj ono što su dugovale, a strana xxxx xx obavezu već ispunila (postupuno ili djelimično) ima pravo na povraćaj datog, po pravilima o neosnovanom obogaćenju. Ako pravo na povraćaj imaju obije strane, vraćanje se vrši istovremeno. Osim toga, svaka strana duguje drugoj nadoknadu za koriti koje je u međuvremenu imala od onoga što je dužna xx xxxxx, a ako vraćaju novac onda i zateznu kamatu od xxxx xxxx xx xxxxx primljen.

Značajna posljedica raskidanja je i obaveza da se nadoknadi šteta. To xx xxxxx zbog neispunjenja. Povjerilac nadoknadu štete može tražiti samo ako dužnikova činidba objektivno vrijedi više nego njegova činidba, šteta čini tu razliku.

Dejstvo raskida ugovora prema trećim licaima zavisi od njihove savjesnosti. Raiskid ugovora ne pogađa prava trećih savjesnih xxxx xxxx su stečena na osnovu raskinutog ugovora. Xxx, ako xx xxxxx lice nesavjesno, raskidanje se odnosi i na njega, dužno xx xx xxxxx pribavljenu stvar.

Prestanak ugovora poništenjem

Raskidanje i poništenje su dvije kvalitativno različite stvari.

Raskinuti se mogu samo oni ugovori koji su pravno valjani, bez nedostatka. Uzrok zbog kojeg se ugovor raskida ne postoji od početka, nego nastaje kasnije, pošto je već proizveo svoja dejstva.

Poništiti se može samo ugovor koji nije pravno valjan, koji ima neku „urođenu manu“. U xxx slučaju, strane ugovornice nisu poštovale nei od zakonskih uslova tijeva koji su neophodni za punovažan nastanak i opstanak ugovora. To se može ticati poslovne sposobnosti ugovornika, saglasnosti njihovih volja, predmeta, osnova ili forme. Pošto se ugovornici nisu pridržavali nekog od uslova povodom tih bitnih elemenata, ugovor je pravno nevaljan. Na nevaljanost ugovora strane ugovornice mogu ukazati:

isticanjem prigovora protiv xxxxx za njegovo ispunjenje ili
putem tužbe za poništenje.

Za ugovore koji nisu pravno valjani kaže se obično da su nevažeći, tj. ugovori koji ne proizvode željene pravne posljedice. U teoriji prava se ipak smatra da „nevažeći“ nije odgovarajući termin, jer kako se za rušljive ugovore može reći da su nevažeći kada se zna da oni xxxx sve dok ne budu poništeni.

ZOO u nepravovaljane ugovore ugraja ništave i rušljive ugovore.

Apsolutno ništavi ugovori

*Nevažeći

Da bi ugovor proizvodio pravno dejstvo potrebno xx xxx u ispunjeni zakonom predviđeni uslovi, tj:

da su ugovor zaključila poslovno sposobna lica,
da postoji saglasnost saugovarača o bitnim elementima ugovora
das u ispunjeni zakonom predviđeni uslovi vezani za predmet ugovora
da postoji pravni osnov ugovora
i da je, eventualno, ugovor zaključen u odgovarajućoj formi.

Ukoliko u momentu zaključenja nedostaje maker jedan od navedenih elemenata ugovor je nevažeći i neće proizvoditi pravno dejstvo.

Nevažeći ugovori se dijele u dvije xxxxx:

apsoulno nevažećo ili ništavi
i relativno nevažeći ili rušljivi.

Postoji i 3. grupa ugovora, tzv. nepostojeći ugovori u odnosu na koje ne postoji jedinstveno shvatanje u teoriji tako da ih neki autori izdvajaju kao posebnu grupu nevažećih ugovora, a neki smatraju das u obuhvaćeni pojmom ništavih ugovora. Ako u momentu zaključenja ugovora nije bio ispunjen neki od zakonom predviđenih uslova (stranke nisu imale traženu poslovnu sposobnost, ne postoji saglasnost volja, predmet ugovora nije određen/odrediv, dopušten ili moguč, kao ni kauza ili nije ispoštovana zakonom predviđena forma) smatra se da ugovor nije ni nastao tj. da takav ugovor, sa stanovišta prava, ne postoji. Nepostojeći ugovori se razlikuju od ništavih ugovora, kod kojih su u momentu zaključenja ispunjeni svi potrebni uslovi, ali su pogođeni sankcijom ništavosti i ne proizvode pravno dejstvo jer su on ii njihova pravna egzistencija protivni imperativnim propisima i moralu društva. Xxxxx, za razliku od nepostojećih, ništavi ugovori ispunjavaju sve zakonom propisane uslove za zaključenje, xxx xx njihova sadržina takva da se njima vrijeđaju prinudni propisi i dobri običaji.

ZOO govori o samo dvije kategorije nevažećih ugovora, o ništavim i rušljivim ugovorima.

* Ništavi ugovori

Ništavi tj apsolutno nevažeći ugovori su ugovori koje zbog povrede prinudnih propisa i morala društva pogađa najoštrija sankcija – oni ne proizvode pravno dejstvo. Xxxxx, za razliku od nepostojećih, ništavi ugovori ispunjavaju sve zakonom propisane uslove za zaključenje, xxx xx njihova sadržina takva da se njima vrijeđaju prinudni propisi i dobri običaji. Ništav ugovori ne proizvode pravno dejstvo i smatra se da nisu ni zaključeni.

U ništave ugovore spadaju:

oni kojima se vrijeđaju prinudni propisi i moral društva
ugovori čije je predmet nemoguć, nedopušten i nije određen ili bar odredljiv
ugovori sa nedopuštenim osnovom ili bez pravnog osnova
ugovori koje zaključuju pravna lica izvan granica svoje poslovne sposobnosti
ugovori koji nisu zaključeni u odgovarajućoj formi
i zelenaški ugovori.

Na ništavost ugovora se mogu pozvati sva zainteresovana lica. U prvom redu su to ugovorne strane, njihovi univerzalni sukcesori xx xx sva xxxxx xxxx koja imaju pravni interes da zahtijevaju poništenje ugovora. Pravo da zahtijeva utvrđenje ništavosti ima i državni tužilac. O ništavosti ugovora sud vodi računa po službenoj dužnosti (ex officio), a sudska odluka ima deklarativno dejstvo. Pravo na isticanje ništavosti se ne gasi protekom vremena i ništav ugovor se protekom vremena ne može osnažiti, tj. konvalidirati.
Pravilo je da ništavost neke odredbe ugovora ne povlači za sobom ništavost ugovora u cjelini, pod uslovom da ugovor može opstati bez ništave odredbe i pod uslovom da ta odredba nije bila uslov ili odlučujuća xxxxxx za zaključenje ugovora. Međutim, čak i xxxx xx ništava odredba bila uslov ili odlučujuća xxxxxx za zaključenje ugovora, ugovor će ostati na snazi ako je sankcija ništavosti ustanovljena sa ciljem da ugovor bude oslobođen te odredbe i da važi bez nje.

Moguća je situacija da jedan ništav ugovor ispunjava uslove za ponovažnost nekog drugog ugovora. U xxx slučaju postoji mogućnost tzv. konverzije ugovora. Naime, ako jedan ništav ugovor ispunjava uslove za punovažnost nekog drugog ugovor tada će među ugovornim stranama važiti taj drugi ugovor, ukoliko je to u saglasnosti sa ciljem koji su ugovarači imali u vidu kada su ugovor zaključili i ako se može uzeti da bi oni zaključili taj ugovor das u znali za ništavost svog ugovora. Konverzija je pravni institute nastao iz potrebe da se ugovor očuva kada god za to postoje uslovi i kada njegovo očuvanje odgovara prvobitnom cilju ugovornih strana. Npr. konverzija postoji u slučaju kada lica zaključe ugovor o ustupanji i raspodjeli imovine za života, koji ne ispunjava zakonom predviđene uslove, a iz namjere stranaka se može zaključiti da se cilj može ostvariti ako se ovaj ugovor konvertuje u ugovor o poklonu.

Pravne posljedice ništavosti ugovora su:

povraćaj u pređašnje stanje (restitutio in integrum)
naknada štete
i pitanje pravnog položaja trećih lica.

1) Povraćaj datog je osnovna pravna posljedica ništavosti ugovora. Pitanje restitucije se ne postavlja ako ugovorne strane nisu izvršile svoje obaveze ili bar dio obaveza. U xxx slučaju, sudskom odlukom se ugovor poništava, ali ne dolazi do restitucije, jer ugovorne strane nemaju šta vraćati jedna drugoj. Situacija je složenija ako e ugovor ništav, a jedna ili obije ugovorne strane su u potpunosti ili djelimično ispunile ugovorne obaveze. U xxx slučaju je neophodna restitucija. Restitucija može biti jednostrana ili dvostrana (obostrana). Jednostrana restitucija postoji kada xx xxxx jedna strana potpuno ili djelimično ispunila obavezu. Restitucija se vrši u nature, a ako to nije moguće, ili ako se priroda onog što je ispunjeno protivi vraćanju, onda se vrši novčana restitucija. Po logici stvari, kodjednostrano-obaveznih ugovora restitucija je uvijek jednostrana, a kod dvostrano-obaveznih može biit jednostrana ili dvostrana. Xxxx xx u pitanju restitucija, ne treba zaboraviti xx xxxxx straa ne može zahtijevati ispunjenje ugovornih obaveza, već samo povraćaj datog. Do dvostrane restitucije dolazi kada su obije ugovorne strane u potpunisti ili djelimično izvršile obaveze i takođe se vrši u nature, a ako to nije moguće, ili ako se priroda onog što je ispunjeno protivi vraćanju, onda se vrši novčana restitucija.

ZOO govori i o nedopuštenoj restituciji. Naime, sud može odbiti, u cjelini ili djelimično, zahtjev nesavjesne strane za vraćanje onog što je drugoj strani dala, a može i odlučiti xx xxxxx strana ono što je primila po osnovu zabranjenog ugovora preda odgovarajućoj humanitarnoj organizaciji ili ustanovi na čijoj teritoriji ta strana ima sjedište, odnosno prebivalište, ili boravište. Xxxxx, zbog društvene štetnosti jednog ugovora, sud kao sankciju može da odluči da se umjesto restitucije izvrši predaja predmeta u korist humanitarne organizacije ili institucije.

2) Sljedeća pravna posljedica ništavosti ugovora je naknada štete. Ugovorna strana koja xx xxxxx za zaključenje ništavog ugovora odgovorna je drugoj ugovornoj strani za štetu koju trpi zbog ništavosti ugovora, ako ova nije znala ili nije morala znati za ništavost ugovora.

3) Treća pravna posljedica ništavosti ugovora xxxx xx pravnog položaja, tj. prava i interesa trećih lica. Ako je na osnovu ništavog ugovora došlo do predaje stvari drugoj ugovornoj strain, prenosilac može zahtijevati naturalnu restituciju, jer pribavilac drži stvar bez pravnog osnova. Međutim, može se dogoditi da je pribavilac u međuvremenu zaključio novi ugovor i prenio stvar na neko treće lice. Primjenom pravila nemo plus iuris ad allium transfere potest xxxx ipso habet, to treće lice ne bi moglo steći nikakva prava. Ipak, treće lice bi moglo, ako je savjesno, sreći na toj stvari prava održajem ili pravilima koja xxxx za sticanje od nevlasnika.

Ništav ugovor ne postaje punovažan ni kada zabrana ili neki drugi uzrok ništavosti naknadno nestane. Međutim, ZOO predviđa da se ništavost ne može isticati ako je ugovor izvršen, a zabrana xx xxxx manjeg značaja.

Rušljivi ugovori

Rušljivi ugovori su podvrsta nevažećih ugovora koji proizvode pravno dejstvo, a mogu biti poništeni u zakonom određenom roku, na zahtijev xxxx xxxx za to imaju pravni interes, a zbog nedostataka ugovora koji znače povredu pojedinačnih interesa. Rušljivi ugovori se nazivaju i relativno i potencijalno nevažećim.

Rušljiv je ugovor:

koji je zaključilo lice ograničene poslovne sposobnosti
xxxx xx prilikom njegovog zaključenja bilo mana volje ugovornih strana
xxxx xx to ZOO-om ili posebnim propisima određeno
kada postoji prekomjerno oštećenje

Xxxx xxxx koja mogu tražiti poništenje rušljivog ugovora znatno je uži uod kruga xxxx xxxx mogu zahtijevati poništenje ništavog ugovora. Naime, poništenje rušljivog ugovora mogu zahtijevati ugovorne strane, njihovi univerzalni sukcesori i eventualno xxxxx xxxx koja imaju pravni interes za poništenje. O rušljivim ugovorima sud ne vodi računa po službenoj dužnosti, već sao ex privato – na zahtjev xxxx xxxx imaju pravni interes za poništenje rušljivog ugovora. Sudska odluka ima konstitutivno dejstvo, a pravo da se zahtijeva poništenje rušljivog ugovora prestaje istekom roka od 1 godine od saznanja za razlog rušljivosti, odnosno od prestanka prinude., u okviru objektivnog roka od 3 godine od xxxx zaključenja ugovora.

Jedan od saugovarača može da traži xx xxxxx ugovorne strane da se u određenom roku, ne kraćem od 30 xxxx, izjasni da li ostaje pri ugovoru ili ne, jer će u protivnom smatrati da je ugovor poništen. Ako se pozvana ugovorna strana u ostavljenom roku ne izjasni ili ako izjavi da ne ostaje pri ugovoru,smatraće se da je ugovor poništen.

Odluka o poništenju rušljivog ugovora ima, već smo rekli, konstitutivno dejstvo i njom se ne xxxxx xxx čin zaključenja ugovora već pravne posljedice koje iz njega proizilaze. Pravilo je da se ugovor xxxx xx. da se smatra da ugovor ne proizvodi pravno dejstvo od njegovog zakljucenja (ex tunc), ali se ugovorne strane mogu sporazumijeti da rušljivi ugovor neće proizvoditi pravno dejstvo za ubuduće (ex nunc), a da se sve do tog momenta smatra punovažnim. Ovakvo rješenje je ustanovljeno jer rušljivi ugovori prije svega ugrožavaju interese ugovarača, pa je njima dozoljeno da izaberu od kog momenta će se smatrati da njihov ugovor ne proizvodi pravno dejstvo.

Pravne posljedice rušljivosti ugovora su:

povraćaj u pređašnje stanje (restitutio in integrum)
naknada štete
i pitanje pravnog položaja trećih lica.

ISTO KAO KOD NIŠTAVIH

ZOO rušljivim ugovorima daje mogućnost konvalidacije ili osnaženja rušljivih ugovora. Konvalidacija je naknadno osnaženje rušljivog ugovora. Ona se vrši odricanjem od prava na poništenje ugovora xx xxxxxx xxxx xxxx to pravo pripada. Konvalidacija se može izvršiti zričito ili prećutno izraženom voljom, ali i propuštanjem lica da se u zakonom predviđenom roku obrati sudu i zahtijeva poništenje ugovora. Da bi došlo do konvalidacije, potrebno je da se kumulativno ispune sljedeći uslovi:

da se radi o rušljivom ugvoru
da konvalidaciji pristupaju xxxx xxxx imaju pravo da traže poništenje ugovora
da lica znaju tj. da su svjesna nedostataka koji ugovor čine rušljivim
da je u xxx momentu strana koja xx xxxxx pravo da zahtijeva poništenje ugovora bila slobodna da odluči o konvalidaciji.

Konvalidacija se primjenjuje u svim slučajevima rušljivosti ugovora. Dejstvo konvalidacije sastoji se u tome da ugovor postaje punovažan. Stranke zapravo priznaju dejstvo ugovora time što se odriču prava na zahtijevanje poništenja rušljivog ugovora. Konvalidacija djeluje retroaktivno, pa se smatra da je ugvor punovažan od momenta zaključenja. Konvaliirani ugovor se više ne može napadati tj. ne mogu se isticati razlozi rušljivosti koji su bili osnova preduzete konvalidacije. Takav ugovor postaje punovažan od momenta zaključenja i proizvodi pravna dejstva kao da rušljivosti ugovora nije ni bilo.

NIŠTAVI

RUŠLJIVI

oni kojima se vrijeđaju prinudni propisi i moral društva
ugovori čije je predmet nemoguć, nedopušten i nije određen ili bar odredljiv
ugovori sa nedopuštenim osnovom ili bez pravnog osnova
ugovori koje zaključuju pravna lica izvan granica svoje poslovne sposobnosti
ugovori koji nisu zaključeni u odgovarajućoj formi
i zelenaški ugovori.

koji je zaključilo lice ograničene poslovne sposobnosti
xxxx xx prilikom njegovog zaključenja bilo mana volje ugovornih strana
xxxx xx to ZOO-om ili posebnim propisima određeno
kada postoji prekomjerno oštećenje

Nepostojeći ugovori

Nevažeći ugovori se dijele u dvije xxxxx:

apsoulno nevažećo ili ništavi
i relativno nevažeći ili rušljivi.

Postoji i 3. grupa ugovora, tzv. nepostojeći ugovori u odnosu na koje ne postoji jedinstveno shvatanje u teoriji tako da ih neki autori izdvajaju kao posebnu grupu nevažećih ugovora, a neki smatraju das u obuhvaćeni pojmom ništavih ugovora. Ako u momentu zaključenja ugovora nije bio ispunjen neki od zakonom predviđenih uslova (stranke nisu imale traženu poslovnu sposobnost, ne postoji saglasnost volja, predmet ugovora nije određen/odrediv, dopušten ili moguč, kao ni kauza ili nije ispoštovana zakonom predviđena forma) smatra se da ugovor nije ni nastao tj. da takav ugovor, sa stanovišta prava, ne postoji. Nepostojeći ugovori se razlikuju od ništavih ugovora, kod kojih su u momentu zaključenja ispunjeni svi potrebni uslovi, ali su pogođeni sankcijom ništavosti i ne proizvode pravno dejstvo jer su on ii njihova pravna egzistencija protivni imperativnim propisima i moralu društva. Xxxxx, za razliku od nepostojećih, ništavi ugovori ispunjavaju sve zakonom propisane uslove za zaključenje, xxx xx njihova sadržina takva da se njima vrijeđaju prinudni propisi i dobri običaji.

ZOO govori o samo dvije kategorije nevažećih ugovora, o ništavim i rušljivim ugovorima.

Konverzija i konvalidacija ugovora

* Konverzija

* Konvalidacija

da se radi o rušljivom ugvoru
da konvalidaciji pristupaju xxxx xxxx imaju pravo da traže poništenje ugovora
da lica znaju tj. da su svjesna nedostataka koji ugovor čine rušljivim
da je u xxx momentu strana koja xx xxxxx pravo da zahtijeva poništenje ugovora bila slobodna da odluči o konvalidaciji.

Mane volje – vrste i pravno dejstvo

Izjave volja ugovornih strana moraju imati određene atribute tj. moraju biti ozbiljne, stvarne, slobodne i upućene na nešto što je moguće. Ukoliko postoje mane volje to dovodi u pitanje saglasnost volja, a time i ugovor koji na njoj počiva.

Nedostaci saglasnosti volja su: zabluda, prevara, prinuda i prijetnja.

Posljedica tj. pravna sankcija mana volje sastoji se u tzv. relativnoj ništavosti tj. rušljivosti ugovora.

Mane volje su: zabluda, prevara, prinuda i priejtnja.

Zabluda – pojam, vrste i pravne posljedice postojanja zablude

Zabluda se definiše xxx xxxxx predstava o stvarnosti. U svijesti jednog lica zabluda se ispoljava u vjerovanju da je tačno ono što nije tačno i obrnuto, da nije tačno ono što je u stvarnosti ačno. Xxxxx, xxxxxxx xx netačna predstava o pravnim činjenicama koje su relevantne za punovažnost jednog ugovora.

Postoje različite vrste zabluda.

zabluda o prirodi ugovora (error in negotio)

- u slučaju kada jedna ugovorna strana misli da zaključuje jedan ugovor a druga misli da se radi o nekom drugom ugovoru

zabluda o ličnosti ugovornika (error in persona)

- kada jedna ugovorna strana ima pogrešnu predstavu o identitetu ili svojstvima ličnosti druge ugovorne strane

zabluda o predmetu ugovora (error in corpore)

- xxxx xx lice u zabludi jer je pogrešno držalo da je predmet ugovora jedna stvar a ustvari se radi o sasvim drugoj stvari

zabluda o supstanci (error in supstancia)

- xxxx xx lice u zabludi u pogledu materijala od kojeg je stvar sačinjena ili o osobinama stvari

zabluda o motivu (error in motivo)

- xxxx xx za jednu ugovornu stranu neka činjenica bila i odlučujući motiv za zaključenje ugovora, a ona se pokaže kao netačna i pogrešna

zabluda o pravu (error iuris) i
zabluda o činjenicama (error facti)

- su međusobno povezane i njihova pojava redovno vodi ništavosti ugovora.

zabluda zbog pogrešnog prenošenja volje
zabluda o računskom podatku

- kada xx xxxx pogrešno napisan zbog čega se jedno lice dovodi u zabludu jer mu ponuda zbog xxx xxxxxx izgleda prihvatljiva, a da je znalo za pravi iznos ne bi zaključilo ugovor.

Osim što postoje različite vrste zabluda, one se mogu i stepenovati prema svom uticaju na punovažnost ugovora. Zato se i ne uzimaju u obzir sve zablude, već samo tzv. bitne zablude. ZOO kaže da xx xxxxxxx bitna ako se odnosi na bitna svojstva predmeta, na lice sa kojim se ugovor zaključuje ako se ugovor zaključuje s obzirom na to lice, kao i na okolnosti koje su prema običajima u promeu ili po namjeri stranaka smatraju odlučnim za zaključenje ugovora, tj. da ugovorna strana da toga nije ne bi ni zaključila ugovor. Kod ugovora bez naknade bitnom zabludom se smatra i zabluda o pobudi koja xx xxxx odlučna za preuzimanje obaveze. ZOO precizira i da se zabluda lica preko xxxx xx strana izjavila svoju volju smatra isto kao i zabluda u vlastitom izjavljivanju volje.

Strana xxxx xx u zabludi može tražiti poništaj ugovora zbog bitne zablude, osim ako pri zaključenju ugovora nije postupala s pažnjom koja se u prometu zahtijeva. U slučaju poništaja ugovora zbog zablude, druga savjesna strana ima pravo da traži naknadu pretrpljene štete bez obzira na to što strana xxxx xx u zabludi nije kriva za svoju zabludu. Strana xxxx xx u zabludi ne može se na nju pozivati ako xx xxxxx strana spremna da izvrši ugovor kao da zablude nije bilo.

Zakon posebnu pažnju posvećuje nesporazumu stranaka. Naime, xxxx xxxxxx vjeruju da su saglasne, a u stvari među njima postoji nesporazum o prirodi ugovora, predmetu ili kauzi ugovora, ugovor ne nastaje. Xxxxx, osim bitne zablude postoje i tzv. zablude prepreke čije postojanje isključuje saglasnost volja ugvornih strana. Zablude prepreke ugovor čie nepostojećim, za razliku od bitnih zabluda koje ga čine rušljivim.

Osnovno dejstvo zablude sastoji se u mogućnosti lica koej se nalazilo u bitnoj zabludi da zahtijeva poništenje ugovora u roku od godinu xxxx od danja saznanja za razlog rušljivosti ugovora (subjektivni rok), a u okviru objektvnog roka od 3 godine od zaključenja ugovora. U slučaju poništenja ugovora zbog bitne zablude, savjesna strana ima pravo da traži naknadu pretrpjene štete i to bez obzira na to što strana koja xx xxxx u zabludi nije kriva za svoju zabludu. Saugovarač stranke koja xx xxxx u zabludi može da traži od nje da se izjasni u određenom roku, ne kraćem od 30 xxxx, xx xx ostaje pri ugovoru ili ne. Ukoliko se pozvana stranka ne oglasi ili da negativan odgovor, ugovor se smatra poništenim.

Prevara – pojam, vrste i pravne posljedice postojanja prevare

Prevara se defniše kao namjerno preduzimanje radnji xx xxxxxx jednog lica sa ciljem da izazove ili održi već stvorenu zabludu kod druge ugovorne strane. Xxxxx, prevara je izazvana zabluda ili kako se uobičajeno kaže – kvalifikovana zabluda. Prevara je kvalifikovana zabluda, što znači da je jedno lice dovedeno u zabludu tj. da se neko lice, bilo druga ugovorna strana bilo neko treće lice, angažovalo i navelo to lice da stekne pogrešnu predstavu o pravnim činjenicama bitnim za zaključenje i punovažnost ugovora ili ga je održalo u već stvorenoj zabludi.

Prevara u sebi sadrži dva elementa:

namjeru jedne ugovorne strane da drugu ugovornu stranu dovede u zabludu (aktivno ponašanje) ili kada uvidi da xx xxxxx ugovorna strana u zabludi da tu zabludu i održi (pasivno ponašanje)
da ta ugovorna strana preduzme odgovarajuće radnje i postupke koji će zaista dovesti do formiranja ili održavanja zablude kod druge ugovorne strane

Xxxxx, između prevare sa jedne strane, i izjave volje, xx xxxxx xxxxxx, xxxx da postoji uzročna veza.

Prevara je uzrok ništaavosti, i to ne samo u slučaju bitne zablude, već uvijek xxxx xx jedna ugovorna strana dovedena u zabludu, zato što se radi o kvalifikovanoj zabludi, tj. prevari xxxx xx skrivila druga ugovorna strana. Ukoliko se uporedi sa zabludom, može se reći da je prevara xxxx uzrok ništavosti ugovora.

Međutim, nije svaka prevara uzrok ništavosti ugovora, već samo ona prevara xxxx je uticaj na volju jedne ugovorne strane bio takav da ona, da nije bilo prevare, ne bi ni zaključila ugovor.

Osim što može poticati od jednog saugovarača, prevara može poticati i od trećih čica. ZOO predviđa da ako je prevaru učinilo treće lice, prevara utiče na ugovor ako xx xxxxx ugovorna strana u vrijeme zaključenja ugovora znala ili morala znati za prevaru. Međutim, ako je u pitanju ugovor bez naknade on se može poništiti i xxxx xx prevaru učinilo treće lice, bez obzira na to da li xx xxxxx strana u vrijeme zaključenja ugovora znala ili xx xxxxxx znati za prevaru.

Prevara je razlog rušljivosti ugovora. Lice koje je prevareno može zahtijevati poništenje ugovora u roku od godinu xxxx od danja saznanja za prevaru (subjektivni rok), a u okviru objektvnog roka od 3 godine od zaključenja ugovora. Pored poništenja ugovora prevara za posljedicu može imati i obavezu naknade štete.

Prinuda – pojam i pravne posljedice postojanja prinude

Prinuda može biti fizička (vis apsoluta) i psihička ili moralna tj. prijetnja (vis compulsiva). U slučaju da je jedna strana izložena fizičkoj sili u vrijeme zaključenja ugovora, tada ne da postoji mana volje već ne postoji volja za zaključenje ugovora. Lice pristaje da zaključi ugovor samo zato što je izloženo fizičkoj sili – maltretiranju, zlostavljanju, nanošenju tjelesnih povreda i sl.

Prijetnja i prinuda mogu poticati ne samo od saugovarača već i od trećih lica, i pravno su relevantne bez obzira na to da xx xx saugovarač za to znao ili ne. Fizička prinuda za rezultat ima potpuno odsustvo volje jednog lica. Smatra se da ugovornik na xxxx xx djelovala fizička prinuda bio samo objekt, a ne subjekt koji se na zaključenje ugovora odlučio radi realizacije svojih ciljeva. Takvi ugovori su apsolutno ništavi.

Prijetnja – pojam i pravne posljedice prijetnje

Prijetnja se definiše kao nedozvoljen akt jednog lica kojim se drugo lice prisiljava da izrazi svoju volju u određenom pravcu. ZOO o prijetnji govori kao o jednoj od mana volje, ali se u teoriji prijetnja shvata kao dio šireg pojma – pojma prinude.

U praks je mnogo češća psihička prinuda ili prijetnja. Prijetnja je izazivanje straha kod saugovarača od buduće opasnosti xxxx xx se desiti ili njemu samom, ili njegovoj imovini ili njemu bliskim licima. Ukoliko je prijetnja usmjerena na čast i ugled jednog lica, govorimo o ucjeni.

Ako je ugovorna strana ili neko treći nedopuštenom prijetnjom izazvao opravdani xxxxx kod xxxxx xxxxxx xxxx xx zbog toga zaključila ugovor, druga strana može tražiti da se ugovor poništi. Xxxxx xx smatra opravdanim ako se iz okolnosti vidi da je ozbiljnom opasnošću ugrožen život, tijelo ili drugo značajno dobro ugovorne strane ili trećeg lica.

Da bi postojala prinuda potrebno xx xx xx ispunjena 3 uslova:

da je prinuda odlučujuće djelovala na zaključenje ugovora
da je prinuda bila ozbiljna
da je prinuda nedopušten akt.

Prijetnja i prinuda mogu poticati ne samo od saugovarača već i od trećih lica, i pravno su relevantne bez obzira na to da xx xx saugovarač za to znao ili ne.

Fizička prinuda za rezultat ima potpuno odsustvo volje jednog lica. Smatra se da ugovornik na xxxx xx djelovala fizička prinuda bio samo objekt, a ne subjekt koji se na zaključenje ugovora odlučio radi realizacije svojih ciljeva. Takvi ugovori su apsolutno ništavi.

Ugovori koji su zaključeni tako što je na jednog ugovornika djelovala psihička prinuda tj. prijetnja ili ucjena su rušljivi. Rok za podnošenje tužbe za poništenje ugovora koji je josno lice zaključilo pof prijetnjom ili ucjenom iznosi godinu xxxx od prestanka prijetnje tj. ucjene, a u okviru objektivnog roka od 3 godine od zaključenja ugovora. Teret dokazivanja je na licu koje se poziva na ovaj razlog rušljivosti i ako to dokaže ima pravo i na naknadu štete.

PRODAJA

POJAM I DEFINICIJA UGOVORA O KUPOPRODAJI

..ugovor kojim se jedna ugovorna strana – prodavac, obavezuje da prenese na dugu ugovornu stranu – kupca pravo svojine na prodatu stvar i da mu xx xxx svrhu xxxxx, a kupac se obavezuje xx xxxxx cijenu u novcu i preuzme stvar.

Kupoprodajni ugovor se razvio iz ugovora o razmjeni, trampi. Xxxxxx o razmjeni je ugovor kojim se svaka ugovorna strana obavezuje prema svom saugovoraču da prenese na njega svojinu neke stvari i da mu je u tu svrhu preda. Predmet razmjene mogu biti i druga prenosiva prava. Ugovorom o razmjeni vrši se razmjena stvari, odnosno prava, bez posredstva novca. Iz ugovora o razmjeni nastaju za svaku ugovornu stranu prava i obaveze koje iz ugovora o prodaji nastaju za prodavca. Za razliku od razmjene, kod ugovora o prodaji prodavac stvar daje za novac.

Ugovor o prodaji je najčešći i najznačajniji instrument ekonomskog prometa, a njegov ekonomski cilj je prenošenje prava svojine sa prodavca na kupca. Preciznije, ugovor o prodaji predstavlja pravni osnov (iustus titulus) prenošenja prava svojine sa prodavca na kupca, a predaja stvari kupcu xx xxxxx sticanja (modus acquiriendi). O kom načinu sticanja će u konkretnom slučaju biti riječ zavisi od vrste stvari. Ako je stvar pokretna xxxx xx do predaje iz ruke u ruke, ako je nepokretna do simbolične predaje i upisa u katastar nepokretnosti).

BITNI ELEMENTI UGOVORA O KUPOPRODAJI

Stvar
Cijena

1. Stvar

Predmet ugovora o prodaji može biti prodaja svih vrsta stvari: pokretnih i nepokretnih, potrošnih i nepotrošnih, zamjenjivih i nezamjenjivih, individualno određenih i generičkih. Ugovor o prodaji nema pravno dejstvo ako je u momentu njegovog zaključenja stvar propala, a ako je stvar u xxx momentu samo djelimično propala kupac može da bira: da raskine ugovor ili da traži srazmjerno sniženje cijene.

Predmet ugovora, ipak, mogu biti samo stvari koje su u prometu (res in commertio).Stvari van prometa (res extra commertium) ne mogu biti predmet ugovora o prodaji. Tako zaključen ugovor bi bio ništav. Postoje i stvari xxxx xx xxxxx dozvoljen, xxx xx ograničen, kao što je slučaj sa ljekovima, narkoticima, oružjem, otrovima i slično. Ugovore xxxx je predmet prodaja takvih stari mogu zaključivati samo subjekti koji su za to ovlašćeni u skladu sapropisima.

Pored stvari u ograničenom prometu postoje i stvari xxxx je promet inače dozvoljen ali on može biti ograničen iz ekonomskih razloga. Tako će nekada, zbog zaštite domaće proizvodnje i tržišta doći do ograničenja izvoza ili uvoza pojedinih stvari tj. roba i u xxx slučaju će za prodaju tih stvari biti potrebna dozvola ili odobrenje nekog državnog organa. Konačno može doći i do privremene zabrane uvoza ili izvoza određene robe čime se te stvari privremeno van spoljnotrgovinskog prometa.

Predmet ugovora o kupoprodaji mogu biti postojeće i buduće stvari. Buduće stvari su stvari koje ne postoje u vrijeme zaključenja ugovora. Prodaja budućih stvari je od posebnog značaja za privredne subjekte, jer im omogućava da unaprijed za duži vremenski period prodaju svoju, često cjelokupnu proizvodnju.

2. Cijena

Cijena je određena suma novca xxxx xx kupac xxxxx da xxxxx xxx naknadu za dobijenu stvar, odnosno, robu. Cijena xxxx biti:

određena tako da predstavlja ekvivalent vrijednosti stvari
ozbiljna
pravična
određena ili bar odrediva.

Cijena je određena ako su je stranke odredile brojčano, u novčanim jedinicama. Cijena je odrediva ako su stranke xxxx dovoljno elemenata za njeno određivanje. Ako ugovorom cijena nije određena, a nema ni dovoljno podataka na osnovu kojih se može odrediti, ugovor će biti ništav. Stranke cijenu najčešće određuju sporazumno, međutim, mogu i nekom trećem licu prepustiti da odredi cijenu.

Poseban režim važi za ugovore u privredi jer će oni proizvoditi pravno dejstvo i smatraće se valjano zaključenim bilo da je cijena sporazumno određena, bilo da je odrediva na osnovu podataka iz ugovora, bilo da se može utvrditi na jedan od Zakonom eksplicitno određenih načina. Kad kod ugovora u privredi cijena nije određena niti odrediva, kupac xx xxxxx xx xxxxx cijenu xxxx xx prodavac redovno naplaćivao u vrijeme

zaključenja ugovora, a u nedostatku ove razumnu cijenu. Pod razumnom cijenom smatra se tekuća cijena u vrijeme zaključenja ugovora, a ako se ona ne može utvrditi onda cijena koju utvrđuje sud prema okolnostima slučaja.

ZOO-om je regulisano i pitanje tzv. propisanih cijena. Propisane cijene su cijene određene xx xxxxxx nadležnih organa za određene vrste stvari i ovakvom određivanju cijena xx xxxxxxxx u cilju zaštite javnih interesa, interesa proizvođača ili potrošača. U slučaju zaključenja ugvora koji za predmet ima prodaju stvari sa propisanom cijenom, stranke ne mogu odrediti veću cijenu od propisane. Kad je ugovorena veća cijena od propisane, kupac duguje samo iznos propisane cijene, a ako je već isplatio ugovorenu cijenu, ima pravo da zahtijeva da mu xx xxxxx razlika. Bitna xx xxxxxx propisane cijene xxxx xx važila u vrijeme zaključenja ugovora, ne i naknadne izmjene.

OSOBENOSTI UGOVORA O KUPOPRODAJI

Ugovor o prodaji je :

imenovan
- zato što je zakonom imenovan i detaljno regulisan
konsesualan
- za nj zaključenje dovoljna je prosta saglasnost volja ugovarača o bitnim elementima ugovora
neformalan (mada može biti i formalan)
- za njegovo zaključenje se ne zahtijeva posebna forma – „solo consensu“ (međutim ZOO za ugovor o prodaji nepokretnosti zahtijeva pismenu formu i da su potpisi ugovornih strana sudski ovjereni, pa xx xxxx formalan)
dvostrano-obavezan
- njegovim zaključenjem nastaju obaveze za obije ugovorne strane
teretan

zato što za korist koju jedna strana xxxxxx xxxxx drugoj strani da da odgovarajuću tj. ekvivalentnu naknadu

komutativan (može biti i aleatoran)
- u trenutku zaključenja tačno se znaju prava i obaveze ugovornih strana (može biti zaključen i kao aleatoran ugovor, ali to xxxx nedvosmisleno proizilazizi iz ugovora, ko npr. prodaja cjelokupnog xxxx xxxx jednog lica, ulova ribe i sl.)
kauzalan
- jer je cilj obavezivanja nedvosmisleno određen i vidljiv
sa trenutnim ili trajnim izvršenjem obaveze

Ovaj ugovor xxxxx u grupu tzv. jednostavnih ugovora jer se sastoji samom iz elemenata koji su zakonom predviđeni. Ugovor o prodaji se najčešće zaključuje kao ugovor sa sporazumno određenom sadržinom, ali može biti zaključen i kao ugovor po pristupu. Pretežno se zaključuje kao ugovor bez obzira na svojstva ličnosti, ali može biti zaključen i „intuitu personae“.

OBAVEZE PRODAVCA KOD UGOVORA O KUPOPRODAJI

Prodavac ima sljedeće obaveze:

predaja stvari
obaveza garancije za materijalna svojstva stvari tj. da odgovara u slučaju materijalnih nedostataka
obaveza da odgovara za pravne nedostatke stvari – za evikciju.

1) Xxxxxxx obaveza prodavca xx xx xxxxx stvar, tako da kupac stekne pravo svojine na stvari. Xxxxx xx predati stvar u ispravnom stanju, sa njenim pripacima.

Prodavac xx xxxxx stvar predati u ugovoreno vrijeme koje prodavac i kupac sporazumno određuju. Rok predaje stvari može biti utvrđen kao fiksni, čvrsti i orjentacioni.

- Ako je ugovoren fiksni rok, a prodavac u xxx roku ne preda stvar dolazi do raskida ugovora po sili zakona (ex lege).

- Ako je ugovoren čvrsti rok prodavac xx xxxxx xx xxxxx stvar u naznačenom roku, a ako to ne učini ima pravo i na naknadni rok (sa ili bez plaćanja ugovorne kazne ili naknade štete).

- Ako je rok određen orjentaciono, prodavac treba da se stara xx xxxxx stvar u xxx roku, ali ako to ne učini, on ne pada u docnju, a kupac xx xxxxx da sačeka predaju stvari bez prava da raskine ugovor zbog zakašnjenja prodavca.

- Kad datum predaje stvari kupcu nije određen, prodavac xx xxxxx da izvrši predaju u razumnom roku nakon zaključenja ugovora, s obzirom na prirodu stvari i ostale okolnosti.

Prodavac xx xxxxx stvar predati u ugovorenom mjestu. Ako mjesto predaje nije ugovoreno, predaja stvari vrši se u mjestu u xxxx xx prodavac u času zaključenja ugovora imao svoje prebivalište, odnosno boravište, a ako je prodavac zaključio ugovor u vršenju svoje redovne privredne djelatnosti, onda u mjestu njegovog sjedišta. Ako xx x xxxx zaključenja ugovora ugovornim stranama bilo poznato gdje se stvar nalazi ili gdje treba da bude izrađena, predaja se vrši u xxx mjestu. Posebno pravilo važo kada treba da se izvrši prevoz stvari – xxxx xx predaja izvršena uručenjem stvari prevoziocu ili licu koje organizuje otpremu.

Rizik slučajne propasti stvari predajom prelazi sa prodavca na kupca. Troškove predaje stvari snosi prodavac. Prodavac j xxxxx xx xxxxx stvar ugovorenog kvaliteta i količine. Ako nije ugovoren kvalitet, xxxxx xx xx xxxxx stvar srednjeg kvaliteta a ako mu je poznata posebna namjena stvari, xxxxx xx xx xxxxx stvar xxxx xx u svemu odgovarati namjeni, pa makar bila i iznad srednjeg kvaliteta.

Prodavac xx xxxxx da na kupca prenese korisnu i mirnu državinu, iz čega proizilazi odgovornost prodavca za materijalne i pravne nedostatke stvari.

ODGOVORNOST ZA MATERIJALNE NEDOSTATKE KOD UGOVORA O PRODAJI

Prodavac odgovara za materijalne nedostatke stvari:

- koje je xxx xxxxx u času prelaza rizika na kupca, bez obzira na to da li mu je to bilo poznato.

- koji se pojave poslije prelaza rizika na kupca ako su posljedica uzroka koji je postojao prije toga.

Neznatan materijalni nedostatak ne uzima se u obzir.

Materijalni nedostatak postoji:

1) ako stvar nema

- potrebna svojstva za njenu redovnu upotrebu ili promet;

- potrebna svojstva za naročitu upotrebu za xxxx xx kupac nabavlja, a koja xx xxxx ili morala biti poznata prodavcu

- svojstva i osobine koje su izričito ili prećutno ugovorene

- svojstva koja inače postoje kod drugih stvari iste vrste i xxxx xx kupac mogao opravdano očekivati prema prirodi stvari, posebno uzimajući u obzir javne izjave prodavca i proizvođača o svojstvima stvari

2) kad stvar nije saobrazna uzorku ili modelu, osim ako su uzorak ili model pokazani kupcu samo radi obavještenja;

3) ako je stvar nepravilno montirana pod uslovom da je montaža uključena u ispunjenje ugovora o prodaji i

4) ako je nepravilna montaža posljedica nedostataka u uputstvima za montažu.

Nedostaci za koje prodavac ne odgovara

- što stvar nema potrebna svojstva za njenu redovnu upotrebu ili promet

- što stvar nema svojstva i osobine koje su izričito ili prećutno ugovorene ---

--- *ako su u času zaključenja ugovora bili poznati kupcu ili mu nijesu mogli ostati nepoznati.

(2) Smatra se da nijesu mogli ostati nepoznati kupcu oni nedostaci koje bi brižljivo lice sa prosječnim znanjem i iskustvom lica istog zanimanja kao kupac moglo xxxx opaziti pri uobičajenom pregledu stvari.

(3) Prodavac odgovara i za nedostatke koje je kupac mogao xxxx opaziti, ako je izjavio da stvar nema nikakve nedostatke ili da stvar ima određena svojstva i osobine.

Pregled stvari i vidljivi nedostaci

(1) Kupac xx xxxxx da primljenu stvar na uobičajeni način pregleda ili je da na pregled, čim je to moguće, i da o vidljivim nedostacima obavijesti prodavca u roku od 8 xxxx, a kod ugovora u privredi bez odlaganja.

(2) Kad je pregled izvršen u prisustvu obje strane, kupac xx xxxxx da svoje primjedbe zbog vidljivih nedostataka saopšti prodavcu odmah.

(3) Ako je kupac otpremio stvar dalje bez pretovara, a prodavcu je pri zaključenju ugovora bila poznata ili morala biti poznata mogućnost dalje otpreme, pregled stvari može biti odložen do njenog prispijeća u mjesto opredjeljenja,u xxx slučaju kupac xx xxxxx da prodavca obavijesti o nedostacima čim mogao za njih doznati od svojih klijenata.

(4) Kod potrošačkih ugovora potrošač kao kupac nije obavezan da pregleda stvar niti je da na pregled, xxx xx obavezan da odmah po saznanju obavijesti prodavca o vidljivim nedostatacima, a najkasnije u roku od 6 mjeseci od xxxx kad je otkrio nedostatak.

Skriveni nedostaci

.. je nedostatak koji se nije mogao otkriti uobičajenim pregledom prilikom preuzimanja stvari-

(1) Kad se poslije prijema stvari xx xxxxxx kupca pokaže da stvar ima skriveni nedostatak, kupac xx xxxxx, da o xxx nedostatku obavijesti prodavca u roku od 8 xxxx od xxxx kad je nedostatak otkrio, a kod ugovora u privredi bez odlaganja.

(2) Prodavac ne odgovara za nedostatke koji se pokažu pošto protekne 6 mjeseci od predaje stvari, izuzev kad je ugovorom određen duži rok.

PRAVA KUPCA U SLUČAJU NEDOSTATKA STVARI

Kupac koji je blagovremeno i uredno obavijestio prodavca o nedostatku može da:

1) zahtijeva od prodavca da nedostatak ukloni ili da mu preda drugu stvar bez nedostatka (ispunjenje ugovora);

2) zahtijeva sniženje cijene;

3) izjavi da raskida ugovor.

U svim slučajevima kupac ima pravo i na naknadu štete. Prodavac odgovara i za štetu xxxx xx kupac zbog nedostatka stvari pretrpio na drugim svojim dobrima, i to prema opštim pravilima o odgovornosti za štetu.

Troškove otklanjanja nedostatka i predaje druge stvari bez nedostatka snosi prodavac.

Neispunjenje ugovora u razumnom roku

Ako kupac ne dobije zahtijevano ispunjenje ugovora u razumnom roku, zadržava pravo da raskine ugovor ili da snizi cijenu.

Kad kupac može raskinuti ugovor

- samo ako je prethodno ostavio prodavcu naknadni rok za ispunjenje ugovora.

- i bez ostavljanja naknadnog roka ako mu je prodavac nakon obavještenja o nedostacima saopštio xx xxxx ispuniti ugovor ili ako je iz okolnosti konkretnog slučaja očigledno da prodavac neće moći ispuniti ugovor ni u naknadnom roku.

Neispunjenje ugovora u naknadnom roku

Ako prodavac u naknadnom roku ne ispuni ugovor, on se raskida po samom zakonu, ali ga kupac može održati ako bez odlaganja izjavi prodavcu da ugovor održava na snazi.

Djelimični nedostaci

..postoje kad samo dio stvari ima nedostatke ili kad xx xxxxxx samo dio stvari, tj. manja količina od ugovorene.

- kupac može raskinuti ugovor samo u pogledu dijela koji ima nedostatke, ili samo u pogledu dijela ili količine koji nedostaju.

- može raskinuti cio ugovor samo ako ugovorena količina ili predata stvar čini cjelinu, ili ako kupac ima opravdan interes da primi ugovorenu stvar ili količinu u cjelini.

Kad je prodavac dao kupcu veću količinu

Kod ugovora u privredi, kada kupac u razumnom roku ne izjavi da višak odbija, smatra se da je primio i xxx xxxxx, i xxxxx xx platiti ga po istoj cijeni. Ako kupac odbije da primi višak, prodavac xx xxxxx da naknadi štetu kupcu.

Gubljenje prava da se raskine ugovor zbog nedostatka

(1) Kupac gubi pravo da raskine ugovor zbog nedostatka stvari kad mu je nemoguće xx xxxxx stvar ili da xx xxxxx u stanju u kome xx xx primio.

(2) Kupac može raskinuti ugovor zbog nekog nedostatka stvari ako je stvar potpuno ili djelimično propala ili oštećena usljed nedostatka koji opravdava raskidanje ugovora, ili usljed nekog događaja koji ne potiče od njega ni od nekog lica za koje on odgovara.

(3) Isto vrijedi ako je stvar potpuno ili djelimično propala ili oštećena usljed obaveze kupca da pregleda stvar, ili ako je kupac prije nego što je otkriven nedostatak potrošio ili izmijenio jedan dio stvari u toku njene redovne upotrebe, kao i ako je oštećenje ili izmjena bez značaja.

Očuvanje ostalih prava

Kupac koji je zbog nemogućnosti xx xxxxx stvar ili da xx xxxxx u stanju u xxxx xx primio izgubio pravo da raskine ugovor, zadržava ostala prava koja mu daje zakon zbog postojanja nekog nedostatka.

Dejstva raskida zbog nedostatka

Kupac duguje prodavcu naknadu za korist od stvari i kad mu je nemoguće da xx xxxxx cijelu ili njen jedan dio, a ugovor je ipak raskinut.

Sniženje cijene

Sniženje cijene se vrši prema odnosu između vrijednosti stvari bez nedostatka i vrijednosti stvari sa nedostatkom, u vrijeme zaključenja ugovora. Ako kupac, koji je postigao sniženje cijene, naknadno otkrije neki drugi nedostatak može raskinuti ugovor ili zahtijevati novo sniženje cijene.

ODGOVORNOST PRODAVCA ZA PRAVNE NEDOSTATKE (ZAŠTITA OD EVIKCIJE)

(1) Prodavac odgovara ako na prodatoj stvari postoji neko pravo trećeg koje isključuje, umanjuje ili ograničava kupčevo pravo, a o čijem postojanju kupac nije obaviješten, niti je pristao da uzme stvar opterećenu xxx pravom.

(2) Ako se radi o prodaji nekog drugog prava, prodavac garantuje da ono postoji i da nema pravnih smetnji za njegovo ostvarenje.

Kad se pokaže da treće lice polaže neko pravo na stvar, kupac xx xxxxx obavijestiti prodavca o tome, osim kad je prodavcu to već poznato, i pozvati ga da u razumnom roku oslobodi stvar od prava ili pretenzije trećeg, a kad su predmet ugovora stvari određene po rodu, da mu isporuči drugu stvar bez pravnog nedostatka.

Sankcije pravnih nedostataka

(1) Ako prodavac ne postupi po zahtjevu kupca, u slučaju oduzimanja stvari od kupca ugovor se raskida po samom zakonu, a u slučaju umanjenja ili ograničenja kupčevog prava, kupac može ili raskinuti ugovor ili zahtijevati srazmjerno sniženje cijene.

(2) Ako prodavac ne udovolji kupčevom zahtjevu da u razumnom roku oslobodi stvar od prava ili pretenzija trećeg, kupac može raskinuti ugovor ako se zbog toga njegova svrha ne može ostvariti.

U svakom slučaju kupac ima pravo na naknadu pretrpljene štete.

(4) Ako je kupac u času zaključenja ugovora znao za mogućnost da mu stvar bude oduzeta, ili da njegovo pravo bude smanjeno ili ograničeno, nema pravo na naknadu štete ako se ta mogućnost ostvari, ali ima pravo da zahtijeva vraćanje, odnosno sniženje cijene.

Kad kupac ne obavijesti prodavca

Kupac koji se, ne obavještavajući prodavca, upustio u spor sa trećim i spor izgubio, može se pozvati na prodavčevu odgovornost za pravne nedostatke, osim ako prodavac dokaže da je on raspolagao sredstvima da se odbije zahtjev trećeg lica.

Kad je pravo trećeg očigledno osnovano

(1) Kupac ima pravo pozvati se na prodavčevu odgovornost za pravne nedostatke i kad je bez obavještenja prodavca i bez spora priznao očigledno osnovano pravo trećeg.

(2) Ako je kupac isplatio trećem izvjesnu svotu novca da bi odustao od svog očiglednog prava, prodavac se može osloboditi svoje odgovornosti ako naknadi kupcu isplaćenu svotu i pretrpljenu štetu.

Ugovorno ograničenje ili isključenje prodavčeve odgovornosti

(1) Odgovornost prodavca za pravne nedostatke može se ugovorom ograničiti ili sasvim isključiti.

(2) Ako je u vrijeme zaključenja ugovora prodavcu bio poznat ili mu nije mogao ostati nepoznat neki nedostatak u njegovom pravu, odredba ugovora o ograničenju ili o isključenju odgovornosti za pravne nedostatke je ništava.

Gubitak prava

(1) Pravo kupca po osnovu pravnih nedostataka gasi se istekom 1 godine od saznanja za postojanje prava trećeg.

(2) Ako xx xxxxx lice prije isteka tog roka pokrenulo spor, a kupac pozvao prodavca da se u spor umiješa, pravo kupca se gasi tek istekom 6 mjeseci po pravosnažno okončanom sporu.

OBAVEZE KUPCA

1) Isplata cijene

2) Preuzimanje stvari

Isplata cijene.

Kupac xx xxxxx xx xxxxx cijenu u vrijeme i na mjestu određenom u ugovoru. U nije ugovoreno plaćanje se vrši u vrijeme i u mjestu u kome se vrši predaja stvari. Ako se cijena ne xxxx platiti u času predaje, plaćanje se vrši u prebivalištu, odnosno sjedištu prodavca.

Načini plaćanja: plaćanje prije predaje, plaćanje istovremeno sa predajom i plaćanje nakon predaje stvari.

Posebna pravila xxxx u slučaju kupovine na kredit i u slučaju uzastopnih isporuka. Ako stvar prodata na kredit daje plodove ili druge koristi, kupac duguje kamatu od kad mu je stvar predata bez obzira na to da xx xx dospjela obaveza za isplatu cijene. Ako je u ugovoru sa uzastopnim isporukama kupac dao prodavcu predujam (xxxxx), prve isporuke naplaćuju se iz predujma.

Ako kupac ne plati cijenu na mjestu, u roku i na način xxxx xx ugovoreno pada u dužničku docnju (xxxx debitoris), tada xxxx pravila o neispunjenju ugovora i po pravilu posljedica ove docnje je plaćanje zatenih kamata.

Preuzimanje stvari

... se sastoji u preduzimanju potrebnih radnji da bi predaja bila moguća, kao i u odnošenju stvari.

Ako kupac bez opravdanog razloga odbije da preuzme stvar čija mu je predaja ponuđena na ugovoren ili uobičajen način i na vrijeme, to predstavlja bitnu povredu ugovora i prodavac može, ako ima osnovanog razloga da posumnja da kupac neće isplatiti cijenu, izjaviti da raskida ugovor.

U ostale obaveze kupca spadaju one koje su u vezi sa čuvanjem stvari koja mu je upućena, a on odbio njen prijem. Kupac xxxx xxxx da primi stvar koja mu je upućena i stavljena na raspolaganje, xxxxx xx da je preuzme za račun prodavca, ako ovaj nije prisutan u mjestu opredjeljenja niti tamo ima nekog koji bi je za njega preuzeo, a pod uslovom da je to moguće bez isplate cijene i bez većih nezgoda ili pretjeranih troškova.

ODGOVORNOST STRANAKA U SLUČAJU NEISPUNJENJA ILI NEUREDNOG ISPUNJENJA UG. O PRODAJI

Osnovno pravilo i kod ug. o prodaji je da nesavjesna stranka naknađuje štetu u slučaju neispunjenja ili neurednog ispunjenja svojih obaveza. Opštsa sankcija je, daklem, naknada štete. ZOO naknadu štete predviđa kao opštu sankciju, xxx xx i posebno reguliše kada se radi o raskidu ugovora o prodaji.

Kad stvar ima tekuću cijenu

- druga strana može da zahtijeva razliku između cijene određene ugovorom i tekuće cijene na xxx raskida ugovora na tržištu mjesta u xxxx xx posao obavljen kao i naknadu svih razumnih troškova nastalih zbog neizvršenja. Ako na tržištu mjesta u xxxx xx posao obavljen nema tekuće cijene, za izračunavanje visine naknade uzima se u račun tekuća cijena tržišta koje bi ga moglo zamijeniti u datom slučaju, kojoj treba dodati razliku u troškovima prevoza.

Kad je izvršena prodaja ili kupovina radi pokrića

- Kad je predmet prodaje izvjesna količina stvari određenih po rodu, pa jedna strana ne izvrši svoju obavezu na vrijeme, druga strana može izvršiti prodaju radi pokrića, odnosno kupovinu radi pokrića, i zahtijevati razliku između cijene određene ugovorom i cijene prodaje, odnosno kupovine radi pokrića kao i naknadu svih razumnih troškova nastalih zbog neizvršenja. Prodaja, odnosno kupovina radi pokrića xxxx biti izvršena u razumnom roku i na razuman način. O izvršenoj prodaji, odnosno kupovini povjerilac xx xxxxx da obavijesti dužnika.

++ Naknada ostale štete

Pored prava na naknadu štete prema ovim pravilima, ugovoru vjerna strana ima pravo i na naknadu xxxx štete, ako xx xx pretrpjela.

MODALITETI UG. O PRODAJI

1) Prodaja sa pravom preče kupovine

2) Kupovina na probu

3) Prodaja po uzorku ili modelu

4) Prodaja sa specifikacijom

5) Prodaja sa zadržavanjem prava raspolaganja, odnosno prava svojine (pactum reservati dominii)

6) Prodaja sa obročnim otplatama cijene

KUPOVINA NA PROBU, PRODAJA PO UZORKU ILI MODELU I PO SPECIFIKACIJI

Kupovina na probu

... ugovor kod kojeg je ugovoreno da kupac uzima stvar pod uslovima da je isproba da bi utvrdio da li odgovara njegovim željama. Kupac xx xxxxx o tome da li ostaje pri ugovoru obavijestiti prodavca u utvrđenom roku, a ako rok nije utvrđen, onda u primjerenom roku koji mu bude odredio prodavac, inače će se smatrati da je odustao od ugovora. Ako kupac stvar vrati bez odlaganja po isteku roka ili ne izjavi prodavcu da odustaje od ugovora, smatra se da je ostao pri ugovoru.

Kad je ugovorena objektivna proba, da bi se utvrdilo da li stvar ima određeno svojstvo ili da xx xx podobna za određenu upotrebu, opstanak ugovora ne zavisi od kupčevog nahođenja, već od toga da li stvar zaista ima ta svojstva, odnosno da xx xx podobna za određenu upotrebu.

Rizik slučajne propasti ili oštećenja stvari predate kupcu radi probe snosi prodavac do kupčeve izjave da ostaje pri ugovoru, odnosno do isteka roka xxxx xx kupac bio xxxxx vratiti stvar prodavcu.

Prodaja po uzorku ili modelu

.. takav ugovor o kupoprodaji kod kog kupac određuje predmet ugovora i njegova svojstva prema uzorku ili modelu koje mu prezentira prodavac. Prodavac kupcu poazuje uzorak ili model uz obavezu da mu isporučena stvar bude saobrazna.

Ako stvar xxxx xx prodavac predao kupcu nije saobrazna uzorku ili modelu kod ugovora u privredi, prodavac odgovara po propisima o odgovornosti za materijalne nedostatke stvari, a u drugim slučajevima po propisima o odgovornosti za neispunjenje obaveza.

Prodavac ne odgovara za nedostatak saobraznosti ako je uzorak, odnosno model podnio kupcu samo radi obavještenja i približnog određivanja osobine stvari, bez obećanja saobraznosti.

Prodaja sa specifikacijom

..ugovor kod kojeg je zadržano pravo za kupca da kasnije odredi oblik, mjeru ili xxxx xxxxx pojedinosti stvari. Ako kupac ne izvrši ovu specifikaciju u utvrđenom roku, ili do proteka razumnog roka računajući od prodavčevog traženja da to učini, prodavac može izjaviti da raskida ugovor ili obaviti specifikaciju prema onome što mu je poznato o kupčevim potrebama. Ako prodavac xxx obavi specifikaciju, xxxxx xx da o tome obavijesti kupca i odredi mu razuman rok da xxx izvrši drugačiju specifikaciju. Ako kupac ne iskoristi ovu mogućnost, specifikacija xxxx xx izvršio prodavac je obavezn.

PRODAJA SA ZADRŽANJEM PRAVA RASPOLAGANJA TJ. PRAVA SVOJINE (PACTUM RESERVATI DOMINII)

Prodavac određene pokretne stvari može posebnom odredbom ugovora zadržati pravo svojine i poslije predaje stvari kupcu, sve dok kupac ne isplati cijenu u potpunosti. Ovakav modalitet prodaje je moguć samo kod prodaje sa obrocnim isplatama cijene. Isplatom cjelokupne cijene kupac postaje vlasnik stvari. Zadržavanje prava svojine ima dejstva prema kupčevim povjeriocima samo ako je učinjeno u obliku javno ovjerene isprave, prije kupčevog stečaja ili prije plenidbe stvari.

Rizik slučajne propasti ili oštećenja stvari snosi kupac od časa kad mu je stvar predata.

RAZMJENA

UG. O RAZMJENI

... ugovor kojim se svaka ugovorna strana obavezuje prema svom saugovoraču da prenese na njega svojinu neke stvari i da mu je u tu svrhu preda. Predmet razmjene mogu biti i druga prenosiva prava.

Ugovorom o razmjeni vrši se razmjena stvari, odnosno prava, bez posredstva novca. I xxx kupoprodajni ugovor nastao je i razvio se iz ugovora o razmjeni (trampi)

Iz ugovora o razmjeni nastaju za svaku ugovornu stranu prava i obaveze koje iz ugovora o prodaji nastaju za prodavca.

- konsesualan

- dvostrano obavezan,

- teretan,

- komutativan,

- sa trenutnom prestacijom.

Postoji niz slučajeva obavezne razmjene, xxxx xx to nalozeno nekim propisom (npr. komasacija, arondacija poljoprivrednog ili građevinskog zemljišta). Ponekad u praksi postoji kombinacija ug. o razmjeni sa ug. o prodaji, a to je slučaj kada se ugovara razmjena stvari koje imaju različite vrijednosti pa se dogovori isplata razlike u novcu. Ako je vrijednost novčane razlike manja od vrijednosti stvari, xxxx xx riječ o razmjeni. Ako xx xxxx, onda se radi o ugovoru o prodaji.

PRODAJNI NALOG (AESTIMATUM)

.. ugovor kojim se nalogoprimac obavezuje da ce određenu pokretnu stvar koju mu je predao nalogodavac da proda za određenu cijenu u određenom roku ili da je u xxx roku xxxxx nalogodavcu. Prodajni nalog se ne može opozvati.

Stvar predata nalogoprimcu ostaje nalogodavčeva i nalogodavac snosi rizik njene slučajne propasti ili oštećenja, ali ne može raspolagati njom dok mu ne bude vraćena. Smatra se da je nalogoprimac kupio stvar ako ne proda stvar i ne preda određenu cijenu nalogodavcu do određenog roka, niti xx xxxxx u xxx roku.

Povjerioci nalogoprimca ne mogu zaplijeniti stvar dok on ne isplati cijenu nalogodavcu.

ZAJAM

UGOVOR O ZAJMU – POJAM I BITNI ELEMENTI (MUTUUM)

...obavezuje se zajmodavac xx xxxxx u svojinu zajmoprimcu određenu količinu novca ili nekih drugih zamjenljivih stvari, a zajmoprimac se obavezuje da mu poslije izvjesnog vremena vrati istu količinu novca, odnosno istu količinu stvari iste vrste i kvaliteta.

Stvari date na zajam prelaze u svojinu odnosno na raspolaganje zajmoprimcu, da ih koristi odnosno potroši, po pravilu, prema svom nahođenju. Cilj ugovora je upotreba tuđe (zamjenjive) stvari (posebno novca), bilo uz određenu naknadu bilo besplatno.

Osobine:

- konsesualan,

- dvostrano obavezan

- teretan ili dobročin (sa ili bez naknade)

Bitni elementi:

predmet zajma
vrijeme trajanja zajma
naknada (kamata)

Predmet zajma mogu xxxx biti novac i ostale zamjenjive stvari. Predmet zajma mogu biti i buduće i tuđe stvari.

Zajmoprimac se može obavezati da uz glavnicu duguje i kamatu, a u ugovorima u privredi zajmoprimac duguje kamatu i ako nije ugovorena.

SADRŽINA UG. O ZAJMU

Obavaveze zajmodavca:

xx xxxxx određene stvari u ugovoreno vrijeme, a ako rok za predaju nije određen, onda kad to zajmoprimac zatraži.
da naknadi zajmoprimcu štetu koja mu je prouzrokovana zbog materijalnih nedostataka stvari

1. Predaja se vrši u ugovoreno vrijeme, a ako rok za predaju nije određen, onda kad to zajmoprimac zatraži. Zajmoprimac može odustati od ugovora prije nego mu zajmodavac preda stvar, s xxx što xx xxxxx naknaditi štetu xxxx xx time prouzrokovao.

Ako se pokaže da su materijalne prilike zajmoprimca takve da je neizvjesno da li će on biti u stanju xx xxxxx zajam, zajmodavac može odbiti da izvrši svoju obavezu predaje obećanih stvari, ako u vrijeme zaključenja ugovora nije to znao, kao i ako se pogoršanje zajmoprimčevih materijalnih prilika dogodilo poslije zaključenja ugovora. Ipak, zajmodavac xx xxxxx da izvrši svoju obavezu ako mu zajmoprimac ili neko drugi za njega pruži dovoljno obezbjeđenje.

Pravo zajmoprimca da traži predaju određenih stvari zastarijeva za 3 mjeseca od dolaska zajmodavca u docnju, a najviše za 1 godinu od zaključenja ugovora.

2. Xxxx xx u pitanju obaveza naknade štete zbog materijalnih nedostataska stvari, zamjmodavac ce ovu obavezu imati ako cak i ako je u pitanju dobročini ugovor, ali u xxx slučaju samo ako nije o manama (za koje je znao ili mogao znati) obavijestio zajmoprimca.

Obavaveze zajmoprimca:

xx xxxxx stvar xxxx xx dobio na zajam
xx xxxxx naknadu (kamatu) ako se radi o teretnom ugovoru

1. Zajmoprimac ima obavezu da u ugovorenom roku vrati istu količinu stvari, iste vrste i kvaliteta. Ako nije određen rok za vraćanje zajma, niti se on može odrediti iz okolnosti zajma, zajmoprimac xx xxxxx vratiti zajam po isteku primjerenog roka koji ne može biti kraći od 2 mjeseca od zajmodavčevog traženja da mu se zajam vrati.

Ako u zajam nije dat novac, a ugovoreno je da će se zajam vratiti u novcu, zajmoprimac je ovlašćen da po svom izboru vrati ili pozajmljene stvari ili iznos novca koji odgovara vrijednosti tih stvari u vrijeme i u mjestu koji su ugovorom određeni za vraćanje.

2. Kamata se inače plaća godišnje (na kraju svake godine), ako drugačije nije ugovoreno.

XXXXXXXXX ZAJAM

..kada se odredi svrha u koju zajmoprimac jedino može upotrijebiti pozajmljeni novac. Na ovaj način se ograničava xxxxxxx raspolaganja sa predmetom zajma. Ukoliko zajmoprimac novac upotrijebi u neku drugu svrhu, zajmodavac može izjaviti da raskida ugovor.

POKLON

UG. O POKLONU – POJAM I BITNI ELEMENTI

Ugovorom o poklonu obavezuje se poklonodavac da na poklonoprimca prenese bez naknade pravo svojine ili neko drugo pravo, ili da mu na koji drugi način učini kakvu korist na teret svoje imovine.

Imovinska vrijednost se prenosi u svojinu poklonoprimca, tako da se on obogaćuje, na račun poklonodavca koji se osiromašuje.

Osobine:

- konsesualan

- dobročin

- jednostrano obavezan

- formalan – xxxx xx zaključiti u pisanoj formi

Formalnost se opravdava naročito potrebom zaštite poklonodavca tako što će mu se omogućiti da razmisli i ne postane žrtva treutnog raspoloženja ili lakomislenosti. Za punovažnost ugovora o poklonu nepokretnih stvari potrebno je da bude zaključen u pisanoj formi i ovjeren u skladu sa propisima. Punovažan je usmeni poklon pokretnih stvari, ako su stvari predate poklonoprimcu.

Bitni elementi:

predmet ugovora
namjera da se učini poklon (animus donandi)

Poklonodavac može biti samo poslovno sposobno lice. Poklon može primiti i poslovno nesposobno lice.

Predmet ugovora.

Predmet ug. o poklonu mogu biti stvari ili imovinska prava, osim prava strogo vezana za ličnost. Moguć xx x xxxxxx buduće stvari, ali tada xxxx biti isključivo u pisanoj formi. Kada se poklanja tuđa stvar, poklonoprimac ne xxxxx svojinu jer je ni xxx poklonodavac nije imao (nemo plus iuris ad alium transferre potest xxxx ipse habet). Pravi vlasnik uvijek može povratiti stvar svojinskom tužbom, osim kad savjesni poklonoprimac svojinu stekne održajem.

Animus donandi.

To je namjera da se uveća imovina poklonoprimca bez ikakve naknade. Motivi zbog kojih se poklonodavac odlučuje da nešto pokloni mogu biti različiti i ne uvijek plemeniti, xxx xx bitno da postoji sama volja da se to i učini.

SADRŽINA UG. O POKLONU

Obaveze poklonodavca:

da prenese pravo svojine ili neko drugo pravo i preda samu stvar

- odgovora za štetu nastalu neizvršenjem obaveze samo iz umišljaja ili xxxxx nepažnje

- ne odgovara za materijalne i pravne nedostatke stvari, mđutim ako poklonjena stvar ima nedostataka xxxxx xx nanaditi onu štetu xxxx xx prouzrokovana time što je mane prećutao

OPOZIV POKLONA

Po pravilu se jednom zaključen ugovor o poklonu ne može opozvati. Međutim, predviđaju se izuzeci od ovog pravila, u ovim slučajevima daje se pravo poklonodavcu da jednostrano raskine ugovor o poklonu.

u slučaju velike nezahvalnosti poklonoprimca.

..prema njemu ili njemu bliskom licu. Velika nezahvalnost postoji kad je poklonoprimac učinio krivično djelo prema poklonodavcu ili nekom njemu bliskom licu (bračnom drugu, roditelju, djetetu) ili se prema njemu teže ogriješio o neku zakonom utvrđenu obavezu ili namjerno prouzrokovao veću štetu u njihovoj imovini. Poklon se ne može opozvati zbog velike nezahvalnosti xxxx xx poklonodavac oprostio poklonoprimcu. Pravo na opozivanje poklona zbog nezahvalnosti prelazi na nasljednike. Pravo na opozivanje prestaje po isteku 1 godine računajući od xxxx xxxx je poklonodavac saznao za poklonoprimčevu nezahvalnost, a najdalje po isteku 10 xxxxxx xx pokazane nezahvalnosti. U slučaju opozivanja poklona zbog nezahvalnosti poklonoprimac xx xxxxx xx xxxxx sve što je primio na ime poklona.

u slučaju nemanja sredstava za život.

.. ili za izdržavanje lica xxxx xx po zakonu xxxxx izdržavati, može raskinuti ugovor, a ako je već predao stvar poklonoprimcu, može poklon opozvati i tražiti da mu poklonoprimac vrati ono što se od primljenog poklona xxx nalazi u njegovoj imovini. Poklonoprimac može izbjeći opozivanje ako se obaveže da xx xxxxxx poklonodavcu u odgovarajućoj mjeri sredstva koja mu nedostaju. Poklonodavac ne može opozvati poklon i zahtijevati njegov povraćaj ako je namjerno ili grubom nemarnošću doveo sebe u oskudicu ili ako je od predaje poklona proteklo 10 xxxxxx za nepokretne stvari, odnosno 5 xxxxxx za pokretne stvari.

Odricanje unaprijed od prava da se poklon opozove nema pravne važnosti.

Ne mogu se opozvati: uobičajeni prigodni pokloni, nagradni pokloni i pokloni učinjeni iz zahvalnosti.

Punovažna je odredba ugovornog povraćaja poklona poklonodavcu ako poklonoprimac xxxx prije njega.

POSEBNE VRSTE UGOVORA O POKLONU

Poklon za slučaj smrti

..ugovor o poklonu u xxxx xx predviđeno da će stvar biti predata poklonoprimcu poslije smrti poklonodavca i xxxx xxxx biti sastavljen u formi javne isprave. Poklonodavac može raskinuti po svojoj volji ugovor o poklonu za slučaj smrti, a raspolaganje stvarima koje su predmet takvog ugovora, bilo pravnim poslom inter vivos, bilo pravnim poslom mortis causa, smatra se raskidanjem ugovora u pogledu stvari koje su raspolaganjem obuhvaćene.

Nagradni poklon

..ugovor o poklonu u kome jedno lice (poklonodavac) daje drugom poklon zbog učinjenih mu usluga, ili uopšte zbog zasluga tog lica. Tu se ni u kom slučaju ne radi o naknadi za učinjenu uslugu. Nagradni poklon se ne može opozvati, ni u slučaju velike nezahvalnosti poklonoprimca ni u slučaju nemanja sredstava za život, tj. naknadnog osiromašenja poklonodavca.

Poklon sa nalogom

..je slučaj kada stranke u ugovoru predviđaju neki nalog koji poklonoprimac xxxx izvršiti, a kada poklonoprimac tako i ne postupi, poklonodavac xxxxx pravo na raskid ugovora. Nalog može biti neka činidba ili uopšte neko opterećenje za poklonoprimca, bilo u korist poklonodavca ili u korist trećih lica. Unošenje naloga, ipak, ne znači da se mijenja dobročini karakter ugovora o poklonu jer ako opterećenje apsorbuje u potpunosti vrijednost poklona, tada poklona i nema.

Mješovit poklon

..imamo xxxx xx u jednom ugovoru (npr. kupoprodaji) naknada tako određena od jedne strane, da predstavlja dijelom i poklon za drugu ugovornu stranu. To je slučaj kada neko nekretninu kupuje po cijeni znatno većoj od tržišne, ali sa namjerom da prodavcu učini poklon u visini te razlike. Ovako u jednom mješovitom ugovoru postoje i poklon i elementi nekog teretnog ugovora. Poklon se može opozvati po opštim uslovima za opoziv, dok se npr. na posao o kupoprodaji primjenjuju odgovorajuća pravila. Zbog postojanja animus donandi, ne može se zahtijevati raskid ugovora zbog laesio enormis (prekomjernog oštećenja).

ZAKUP

UGOVOR O ZAKUPU – POJAM I BITNI ELEMENTI

Ugovor kojim se jedna strana (zakupodavac) obavezuje xx xxxxx određenu stvar zakupcu na upotrebu, a ovaj se obavezuje da mu za to plaća određenu zakupninu. Ako nije drukčije ugovoreno, upotreba obuhvata i uživanje stvari (pribiranje plodova).

Po ovom ugovoru zakupac ne xxxxx pravo raspolaganja ili svojine (kao kupac kod ug o prodaji ili poklonoprimac kod ug o poklonu), već xxxxx samo pravo da se uz naknadu koristi zakupodavčevom stvarju. Nakon isteka zakupa stvar se vraća zakupodavcu. Cilj ugovora xx xxxxx, da se zakupcu omogući privremena upotreba zakupodavčeve nepotrošne stvari.

U slučaju otuđenja stvari xxxx xx prije toga predata nekom drugom u zakup pribavilac stvari stupa na mjesto zakupodavca te poslije toga prava i obaveze iz zakupa nastaju između njega i zakupca. Pribavilac ne može zahtijevati od zakupca da mu preda stvar prije proteka vremena za koje je zakup ugovoren, a ako trajanje zakupa nije određeno ni ugovorom ni zakonom, onda prije isteka otkaznog roka. Za pribaviočeve obaveze iz zakupa prema zakupcu odgovara prenosilac kao solidarni jemac.

Osobine:

- konsesualan

- dvostrano obavezan

- teretan

- trajni – zasniva se jedan trajniji odnos

Bitni elementi:

predmet zakupa -
zakupnina
vrijeme trajanja zakupa

1. Predmet zakupa može biti svaka stvar, pokretna i nepokretna, xxxx xx podobna da se nekome ustupi na upotrebu i uživanje. Ipak, xxxx xx raditi o nepotrošnoj stvari jer je zakupac obavezan da posije isteka određenog roka vrati tu istu stvar u stanju u kojem xx xx primio (neoštećenu), ne računajući istrošenost koja nastaje redovnom upotrebom. Predmet zakupa moras biti određen, dopušten i moguć. Znači da nije dozvoljeno da predmet zakupa budu stvari van prometa – res extra comertium. Buduća stvar i stvar koja nije u svojini zakupodavca u trenutku zaključenja ugovora, mogu biti predmet ugovora o zakupu, xxx xx u slučaju neizvršenja svoje obaveze zakupodavac xxxxx naknaditi štetu.

2. Zakupnina je naknada koju plaća zakupac za upotrebu i uživanje same stvari. Najčešće se određuje u novcu, ali se može sastojati i u predaji nekih drugih stvari ili o može biti neka činidba. Visina naknade xxxx biti određena ili bar odrediva. Zakupnna se plaća ili u obrocima – periodicno, ili u jednom fiksnom iznosu tj odjednom nakon isteka zakupa. Takođe se zakupnina može odrediti u alikvotnim djelovima od ostvarene korsti od zakupljene stvari.

3. Vrijeme trajanja zakupa se može odrediti ugovorom, a može i proizilaziti iz okolnosti ili mjesnih običaja.

OBAVEZE UGOVORNIH STRANA IZ UGOVORA O ZAKUPU

Obaveze zakupodavca:

xx xxxxx zakupcu stvar u ispravnom stanju
da održava zakupljnu stvar u ispravnom stanju
da obezbijedi mirnu upotrebu i uživanje stvari

Obaveze zakupca:

xx xxxx stvar i upotrebljava je onako xxxx xx ugovoreno tj. prema njenoj namjeni
xx xxxxx zakupninu
xx xxxxx zakupljenu stvar

1. xx xxxxx zakupcu stvar u ispravnom stanju - Stvar je u ispravnom stanju ako je u stanju određenom ugovorom, a ako nije određeno, u stanju da može poslužiti za upotrebu radi koje je ugovor zaključen.

Zakupodavac odgovara zakupcu za sve nedostatke koji smetaju ugovorenoj ili redovnoj upotrebi stvari, bez obzira na to da xx xx za njih znao ili ne, kao i za nedostatke svojstava ili osobina predviđenih ugovorom. Ne uzimaju se u obzir nedostaci manjeg značaja. Zakupodavac ne odgovara za nedostatke koji su u času zaključenja ugovora bili poznati zakupcu ili mu nisu mogli ostati nepoznati. Zakupodavac odgovara za sve nedostatke zakupljene stvari, ako je tvrdio da ona nema nikakvih nedostataka.

Prava zakupca kada stvar ima neki nedostatak u času predaje zavise od toga da li se radi o otklonjivom ili neotklonjivom nedostatku. Ako je nedostatak neotklonjiv zakupac može raskinuti ugovor ili zahtijevati sniženje zakupnine. Ako je nedostatak otklonjiv bez većih nezgoda za zakupca, a predaja stvari u određenom roku nije bila bitni sastojak ugovora, zakupac može zahtijevati od zakupodavca ili otklanjanje nedostatka u primjerenom roku ili sniženje zakupnine. Ako zakupodavac ne otkloni nedostatak u primjerenom roku, zakupac može raskinuti ugovor ili zahtijevati sniženje zakupnine. U svakom slučaju zakupac ima pravo na naknadu štete.

Odgovornost zakupodavca za materijalne nedostatke se ugovorom može isključiti ili ograničiti, ali ne ako je zakupodavac obmanuo zakupca ili su nedostaci takvi da sprječavaju redovnu upotrebu i uživanje stvari ili xxxx xx zakupodavac nametnuo takvu klauzulu koristeći svoj monopolski položaj.

2. da održava zakupljnu stvar u ispravnom stanju, a na teret zakupca padaju samo troškovi sitnih oprasvni koji xx xxxxxxx usljed redovne upotrebe stvari (tekući troškovi) i troškovi samog korišćenja (upotrebe). O potrebi opravke zakupac xx xxxxx da obavijesti zakupodavca. Zakupac može i xxx izvršiti opravke koje ne trpe odlaganje, ali ako je to bio xxxxx učiniti zakupodavac, zakupac ima pravo na naknadu troškova. Ako potrebne opravke stvari ometaju njenu upotrebu u znatnoj mjeri i za duže vrijeme, zakupac može raskinuti ugovor i ima pravo na sniženje zakupnine srazmjerno ograničenju upotrebe stvari zbog opravki.

3. da obezbijedi mirnu upotrebu i uživanje stvari za sve vrijeme zakupa i odgovoran je za pravne nedostatke stvari. Zakupodavac xx xxxxx zakupcu pružiti zaštitu od evikcije. Kad neko treći pretenduje da na zakupljenoj stvari vrši neko pravo i obrati se sa svojim zahtjevom zakupcu, kao i ako samovlasno oduzme stvar od zakupca, zakupac xx xxxxx o tome obavijestiti zakupodavca, osim kad to ovaj već zna, inače će odgovarati za štetu. Ako se utvrdi da trećem pripada neko pravo koje sasvim isključuje pravo zakupca na upotrebu stvari, ugovor o zakupu se raskida po samom zakonu, a zakupodavac xx xxxxx da naknadi zakupcu štetu. U slučaju kad se pravom trećeg samo ograničava zakupčevo pravo, zakupac može, po svom izboru, raskinuti ugovor ili zahtijevati sniženje zakupnine, i u svakom slučaju naknadu štete.

Zakupodavac, inače, nije xxxxx štititi zakupca od faktičkog uznemiravanja trećih, obzirom da xxx zakupac kao držalac raspolaže sredstvima državinske zaštite.

1. xx xxxx stvar i upotrebljava je onako xxxx xx ugovoreno tj. prema njenoj namjeni i zakupac xx xxxxx da upotrebljava stvar xxx xxxxx privrednik, odnosno dobar domaćin. Zakupac odgovara za štetu koja nastane upotrebom zakupljene stvari protivno ugovoru ili njenoj namjeni, bez obzira na to da xx xx stvar upotrebljavao on, ili neko lice koje radi po njegovom nalogu, podzakupac ili drugo lice kojem je on omogućio da upotrebljava stvar. Ako zakupac i poslije opomene zakupodavca upotrebljava stvar protivno ugovoru ili njenoj namjeni ili zapušta njeno održavanje, a postoji opasnost znatne štete za zakupodavca, zakupodavac može otkazati ugovor bez davanja otkaznog roka.

Zakupac ne xxxx da upotrebljava stvar, on može zakupljenu stvar dati u zakup drugome (podzakup) ili mu je po nekom drugom osnovu predati na upotrebu, ali samo ako se time ne nanosi šteta zakupodavcu. Zakupac garantuje zakupodavcu da će podzakupac upotrebljavati stvar prema ugovoru o zakupu. Uslučaju da je ya davanje u podrakup potrebna dozvola zakupodavca, on to može odbiti samo iz opravdanih razloga. Prestankom zakupa na bilo xxxx xxxxx, prestraje i podzakup.

2. xx xxxxx zakupninu u rokovima određenim ugovorom ili zakonom, a u nedostatku ugovora i zakona, xxxx xx uobičajeno u mjestu gde je stvar predata zakupcu. Ako nije drukčije ugovoreno ili u mjestu predaje stvari uobičajeno, zakupnina se plaća polugodišnje kad je stvar data u zakup za jednu ili više xxxxxx, a ako je data za kraće vrijeme, po isteku tog vremena. Ako zakupac ne plati zakupninu ni u roku od 15 xxxx pošto ga je zakupodavac pozvao na plaćanje, zakupodavac može otkazati ugovor o zakupu.

3. xx xxxxx stvar u mjestu u kome xx xxxx predata. Zakupac ne odgovara za istrošenost stvari koja nastaje njenom redovnom upotrebom, kao ni za oštećenja koja potiču od njene dotrajalosti. Ako je za vrijeme zakupa izvršio kakve promjene na stvari, xxxxx xx vratiti je u stanje u kome xx xxxx kad mu je predata. Zakupac može odnijeti dodatke koje je učinio na stvari ako se mogu odvojiti oštećenja stvari, ali ih zakupodavac može zadržati ako mu naknadi njihovu vrijednost u vrijeme vraćanja.

PRESTANAK UGOVORA O ZAKUPU

Može prestati:

protekom određenog vremena
otkazom
propašću stvari usljed više sile
smrću zakupodavca ili zakupca

1. Prestanak protekom određenog vremena je prirodan način prestanka ugovora o zakupu. Ipak, kad po proteku vremena za koje je ugovor o zakupu bio zaključen, zakupac nastavi da upotrebljava stvar, a zakupodavac se tome ne protivi, smatra se da je zaključen nov ugovor o zakupu neodređenog trajanja, pod istim uslovima kao i prethodni.

2. Ugovor prestaje otkazom ako vrijeme trajanja zakupa nije određeno niti se može odrediti, xxxxx zakup prestaje jednostranom izjavom volje bilo koje od ugovornih strana. Dužina otkaznog roka, ako nije određena, iznosi 8 xxxx, s xxx što se otkaz ne može dati u nevrijeme. Ugovor može prestati i otkazom bez otkaznog roka ako je zakupljena stvar opasna po zdravlje, pa čak i ako je zakupac za to znao u času zaključenja ugovora.

3. Ako stvar propadne usljed više sile zakup prestaje, ali ako stvar bude samo djelimično uništena ili samo oštećena, zakupac može raskinuti ugovor ili zahtijevati odgovarajuće sniženje zakupnine.

4. U slučaju smrti zakupca ili zakupodavca zakup se nastavlja sa njegovim nasljednicima ako nije drukčije ugovoreno.

UGOVOR O ZAKUPU POSLOVNOG PROSTORA

Ugovorom o zakupu poslovnog prostora obavezuje se zakupodavac xx xxxxx zakupcu određeni p.p. na upotrebu, a zakupac se obavezuje da mu za to plati ugovorenu zakupninu.

Na odnose nastale povodom zakupa poslovnog prostora shodno se primjenjuju opšte odredbe ugovora o zakupu propisane ovim zakonom.

Forma ugovora

Ugovor o zakupu p.p. xxxx biti zaključen u pisanoj formi i ovjeren xx xxxxxx nadležnog organa, inače će biti ništav.

Pravo prvenstva

Ako dva ili više zakupaca zaključe odvojeno posebne ugovore o zakupu istog p.p., pravo na zakup ima zakupac koji je prije zaključio ugovor o zakupu.

PRAVA I OBAVEZE UGOVORNIH STRANA

Prava zakupca

Ako zakupodavac ne preda zakupcu p.p. u stanju utvrđenom ugovorom, odnosno ovim zakonom, zakupac ima pravo da raskine ugovor o zakupu, ili traži srazmjerno sniženje zakupnine, ili na teret zakupodavca xxx dovede p.p. u takvo stanje, ako to nije učinio zakupodavac nakon što ga je zakupac na to pozvao i ostavio mu za to primjeren rok. Zakupac ima i pravo na naknadu štete.

Popravke na poslovnom prostoru

Ako za vrijeme trajanja zakupa nastane potreba da se na p.p., radi njegovog održavanja u stanju u kojem ga je zakupodavac xxxxx održavati izvrše popravke koje padaju na teret zakupodavca, zakupac xx xxxxx da bez odlaganja o tome xxxxxx obavijesti zakupodavca i odredi mu za to primjeren rok.

Ako zakupodavac u primjerenom roku ne izvrši popravke, zakupac ima pravo da na teret zakupodavca xxx izvrši popravke ili raskine ugovor o zakupu. Ako je zakupac xxx izvršio popravke, a nije prethodno xxxxxx obavijestio zakupodavca o potrebi popravki i ostavio mu za to primjeren rok, odgovara zakupodavcu za štetu koju ovaj trpi zbog toga propuštanja, osim u slučaju hitnih popravki.

Zakupnina za vrijeme popravke

Za vrijeme trajanja popravki radi održavanja p.p. u stanju u kojem ga je zakupodavac xxxxx održavati i koji padaju na teret zakupodavca, a zbog kojih zakupac nije mogao koristiti p.p., zakupac nije xxxxx plaćati zakupninu. Ako se radi o djelimičnoj ograničenosti u obavljanju poslovne djelatnosti, zakupac xx xxxxx plaćati srazmjerni dio zakupnine. U oba slučaja zakupac ima pravo na naknadu štete. Ovo se ne odnosi na slučajeve neznatnog ometanja.

Radovi zakupodavca

Za vrijeme trajanja zakupa zakupodavac ima pravo da izvrši radove u svrhu uređenja prostora ili radi sniženja troškova upotrebe odgovarajuće energije i održavanja. Zakupodavac xx xxxxx da 3 mjeseca prije početka radova xxxxxx obavijesti zakupca o vrsti, početku i obimu radova, roku trajanja radova kao i o novoj visini zakupnine. Zakupac ima pravo da u roku od 2 mjeseca od xxxx prijema obavještenja, raskine ugovor o zakupu i o tome obavijesti zakupodavca.

Bitne prepravke

Zakupac ne smije bez saglasnosti zakupodavca činiti prepravke p.p. kojima se bitno mijenja konstrukcija, raspored, površina, namjena ili spoljnji izgled p.p.. Smatra se da je zakupodavac dao saglasnost za bitne prepravke ako xx xxxxxx obaviješten o toj namjeri, a tome se nije xxxxxx usprotivio u roku od 30 xxxx od prijema obavještenja. Ako zakupac bez saglasnosti zakupodavca ili uprkos njegovom protivljenju izvrši prepravke ili nastavi s izvođenjem radova, zakupodavac ima pravo da raskine ugovor i pravo na naknadu štete.

Naknada za troškove zajedničkih uređaja

Zakupac xx xxxxx da plaća naknadu za troškove korišćenja zajedničkih uređaja i obavljanja zajedničkih usluga u zgradi u kojoj se nalazi p.p.. Smatra se da naknada za ove troškove nije uračunata u zakupninu ako to nije izričito ugovoreno.

Troškovi tekućeg održavanja

Zakupac snosi troškove tekućeg održavanja p.p. (čišćenje, krečenje, sitnije popravke na instalacijama i sl.) Xxxxx xx i da o svomu trošku izvrši popravke oštećenja p.p. koje je xxx izazvao ili su ih izazvala xxxx xxxx se koriste p.p. zakupca.

Podzakup

Zakupac nema pravo poslovni prostor ili dio istog dati u podzakup, osim ako nije drukčije ugovoreno. Na ugovor o podzakupu p.p. na odgovarajući xx xxxxx primjenjuju odredbe ZOO koje se odnose na zakup poslovnog prostora.

PRESTANAK ZAKUPA NA NEODREĐENO VRIJEME

Prestanak otkazom

Ugovor o zakupu p.p. zaključen na neodređeno vrijeme ne može na osnovu otkaza prestati prije isteka 6 mjeseci od xxxx zaključenja, ako ugovorom nije drukčije određeno.

Otkazni rok

Ugovor o zakupu p.p. zaključen na neodređeno vrijeme na osnovu otkaza prestaje danom isteka otkaznog roka utvrđenog ugovorom. Otkazni rok je vrijeme između xxxx dostave otkaza drugoj strani i xxxx kad prestaje zakup. Ako ugovorom nije utvrđen, otkazni rok iznosi 3 mjeseca. Ako ugovorom nije drukčije određeno, otkaz se može dati samo prvog ili petnaestog xxxx u mjesecu.

Forma otkaza

Ugovor o zakupu zaključen na neodređeno vrijeme otkazuje se pisanim otkazom koji se dostavlja poštom preporučeno ili lično.

Otkaz ugovora xx xxxxxx zakupodavca

Zakupodavac može otkazati ugovor o zakupu u svako doba, ako:

1)zakupac nakon pisane opomene p.p. koristi protivno ugovoru ili nanosi veću štetu koristeći ga bez dužne pažnje;

2)zakupac ne plati dospjelu zakupninu u roku od 15 xxxx od xxxx dostavljanja pisane opomene zakupodavca;

3)zakupodavac, zbog razloga za koje on nije odgovoran, ne može koristiti p.p. u kojem je obavljao svoju djelatnost, pa zbog toga namjerava koristiti xxxxxxx xxxx drži zakupac.

Otkaz ugovora xx xxxxxx zakupca

Zakupac može otkazati ugovor o zakupu p.p. u svako doba, ako zakupodavac u primjerenom roku koji mu je zakupac za to ostavio ne dovede p.p. u stanje u kojemu ga xx xxxxx predati, odnosno održavati.

UGOVOR O ZAKUPU STANA

Ugovorom o zakupu stana obavezuje se zakupodavac da xxxxx xxxx zakupcu na upotrebu, a ovaj se obavezuje da mu za to plaća određenu zakupninu.

Ugovor o zakupu xxxxx xxxx biti zaključen u pisanoj formi i ovjeren u skladu sa propisima, inače će biti ništav. Ugovorom o zakupu stana uređuju se i međusobni odnosi pri upravljanju stambenom xxxxxxx.Xx odnose nastale povodom zakupa stana shodno se primjenjuju opšte odredbe ugovora o zakupu propisane ovim zakonom.

Otkaz ugovora zbog neplaćanja zakupnine

Zakupodavac može otkazati ugovor o zakupu stana bez davanja otkaznog roka, ako zakupac ne plati zakupninu u dva uzastopna roka. Izuzetno, ugovor o zakupu stana će ostati na snazi ako zakupac isplati iznos dužne zakupnine prije nego što mu otkaz bude saopšten, ili ako tada bude imao prema zakupodavcu potraživanje koje ispunjava uslove za zakonsko prebijanje.

Otkaz ugovora zbog nedozvoljenog podzakupa

Zakupodavac može otkazati ugovor o zakupu bez otkaznog roka ako je xxxx dat u podzakup bez njegove dozvole.

Prestanak ugovora

Ugovor o zakupu stana prestaje:

1) sporazumnim raskidom;

2) protekom vremena za koje je zaključen;

3) propašću stana;

4) ako se zgrada ili dio zgrade ruši na osnovu pravosnažnog rješenja nadležnog organa;

5) ako se saglasno propisu mijenja namjena stambene zgrade, odnosno stana;

6) otkazom;

7) u drugim slučajevima utvrđenim zakonom.

Otkaz

Ugovor o zakupu stana čije trajanje nije određeno, niti odredivo, prestaje otkazom koji svaka strana može dati drugoj, poštujući određeni otkazni rok. Ako dužina otkaznog roka nije određena ugovorom, ona iznosi 3 mjeseca.

Zakup sa nasljednicima

U slučaju smrti zakupca ili zakupodavca, zakup se nastavlja sa njihovim nasljednicima, ako drukčije nije ugovoreno.

U slučaju smrti zakupca, njegovi nasljednici mogu prije isteka određenog vremena otkazati ugovor u roku od 6 mjeseci od njegove smrti, pazeći na otkazni rok.

Useljenje bez pravnog osnova

Ako se neko lice useli u posebne ili zajedničke djelove stambene zgrade bez pravnog osnova ili ako taj osnov prestane, svako lice koje ima pravni interes može kod organa lokalne uprave da zahtijeva njegovo iseljenje. Postupak za iseljenje je hitan

POSLUGA

UGOVOR O POSLUZI - POJAM I BITNI ELEMENTI

Ugovorom o posudi obavezuje se davalac na posudu xx xxxxx određenu stvar uzimaocu na posudu da je besplatno upotrebljava neko vrijeme, a uzimalac se obavezuje da po isteku tog vremena vrati istu stvar neoštećenu.

Kad trajanje posude nije određeno ugovorom, ako je stvar predata na upotrebu radi postizanja određene svrhe, smatra se da je posuda ugovorena za vrijeme normalno potrebno za postizanje te svrhe. Ako vrijeme posude nije određeno niti odredivo, ugovor o posudi prestaje kad davalac zatraži da mu se stvar vrati.

Poslije smrti uzimaoca ili davaoca na posudu obaveze iz ugovora o posudi prelaze na njihove nasljednike. Ako je ugovor bio zaključen s obzirom na ličnost uzimaoca, on prestaje njegovom smrću.
Ugovor je uvijek dobročin, aknade za korištenje stvari nema, jer da je ima to ne bi bila posuda nego zakup.

Osobine:

- realan

- jednostrano obavezan

- dobročin

Bitni elementi:

predmet posude
vrijeme trajanja posude

Predmet posude. – individualno određene pokretne i nepokretne stvari, po pravilu nepotrošne, ali mogu biti i potrošne stvari ako se ugovori vraćanje te iste stvari.

SADRŽINA UG. O POSLUZI

Obaveze poslugoprimca:

xx xxxx stvar
da je upotrebljava prema ugovoru tj prirodi stvari
da stvar povrati poslugodavcu

Obaveze poslugodavca, i za njega mogu nastati izvjesne obeveze:

obaveza snošenja varednih troškova
obaveza naknade štete zbog materijalnih ili pravnih nedostataka.

1. xx xxxx stvar - i upotrebljava je sa pažnjom dobrog domaćina, odnosno dobrog privrednika.

2. da je upotrebljava prema ugovoru tj prirodi stvari - Može upotrebljavati stvar samo xxxx xx ugovoreno, a ako nije ništa ugovoreno, kako odgovara njenoj prirodi i namjeni koju joj je odredio poslugodavac, inače će odgovarati i za slučajnu propast ili oštećenje stvari koji bi se dogodili xxx prilikom. Poslugoprimac ne odgovara za normalno habanje stvari njenom dozvoljenom upotrebom.

3. da stvar povrati poslugodavcu - Davalac na posudu xxxxx xx da primi posuđenu stvar i prije isteka vremena određenog za posudu, osim ako je rok vraćanja ugovoren u interesu obje ugovorne strane i ako bi vraćanje stvari prije roka bilo skopčano sa kakvom nezgodom za poslugodavca.

1. snošenje vanrednih troškova – koji su neophodni da bi se stvar očuvala u toku trajanja posude, xxxxx xx da snosi poslugodavac. Poslugodavac snosi i rizik slučajne propasti li oštećenja stvari, kao njen vlasnik.

2. obaveza naknade štete zbog materijalnih ili pravnih nedostataka ako ne obavijesti uzimaoca o materijalnim nedostacima stvari koji su mu bili poznati, ili mu nijesu mogli ostati nepoznati.

O DJELU

UGOVOR O DJELU – POJAM I BITNI ELEMENTI

Ugovorom o djelu poslenik (preduzimač, izvođač radova) obavezuje se da obavi određeni posao (izrada ili opravka neke stvari ili izvršenje nekog fizičkog ili intelektualnog rada i sl.) a naručilac se obavezuje da mu za to plati naknadu.

Ugovoro o djelu je nakak teško razlikovati od ugovora o kupoprodaji, posebno nad prodavac tek treba da izradi, proizvede stvar. Ako se jedna strana obaveže da izradi određenu stvar od svog materijala u sumnji se smatra da se radi o ugovoru o prodaji. Međutim, xxxxxx xx o ugovoru o djelu, ako bitan dio materijala za izradu, daje naručilac. U svakom slučaju, xxxxxx xx o ugovoru o djelu ako su ugovorne strane imale u vidu naročito poslenikov rad.

Osobine:

- konsesualnan

-dvostrano obavezan

- teretan

- intuitu personae

Bitni elementi:

predmet ugovora
naknada za izvršeni posao.
*stranke mogu predvidjeti i rok xxx xxxxx element ugovora

Predmet ugovora - je izvršenje nekog faktičkog a ne pravnog posla, po čemu se ugovor o djelu razlikuje od ugovora o nalogu. Stvar je uvijek ndividualno određena, i predmet xxxx biti dopušten i moguć.

Naknada za izvršeni posao – Naknada se određuje ugovorom, ako nije određena obaveznom tarifom ili drugim obaveznim aktom. Ako naknada nije određena, utvrdiće je sud prema vrijednosti rada, prema normalno potrebnom vremenu za takav posao, i prema uobičajenoj naknadi za tu vrstu rada. Po pravilu je u novcu, ali može biti i u drugim stvarima.

SADRŽINA UG. O DJELU

Oveveze poslenika

da izvrši posao uredno i blagovremeno
xx xxxxx naručiocu završeni posao
da odgovara za nedostatke posla

Obaveze naručioca:

xx xxxxx naknadu
da sarađuje kod izvršenja posla
da primi posao

1. da izvrši posao uredno i blagovremeno - Poslenik xx xxxxx da skrene pažnju naručiocu na nedostatke materijala koji mu je naručilac predao, a koje je on primijetio ili morao primijetiti, inače će odgovarati za štetu. Ako je naručilac zahtijevao da se stvar izradi od materijala na čije mu je nedostatke poslenik ukazao, poslenik xx xxxxx da postupi po xxx zahtjevu, osim ako je očigledno da materijal nije podoban za naručeno djelo ili ako bi izrada od zahtijevanog materijala mogla nanijeti štetu ugledu poslenika, u xxx slučejvima poslenik može raskinuti ugovor. Poslenik koji stvar izrađuje od svog materijala, odgovoara naručiocu za materijal kao prodavac kod ug o kupoprodaji (xxxxx xx dati materijal srednjeg kvaliteta).

Poslenik ne odgovara za

zadocnjenje nastalo zbog toga što mu naručilac nije predao materijal na vrijeme ili
zbog toga što je naručilac tražio izmjene, ili
što mu nije isplatio obavezan predujam i
za zadocnjenje nastalo ponašanjem naručioca.

Poslenik izvršenje posla može povjeriti trećem licu, nije xxxxx da posao obavi lično, ako iz ugovora ili prirode posla ne proizilazi drugačije. I kad posao ne obavi lično, poslenik i dalje naručiocu odgovara za izvršenje posla., on odgovara “kao da je xxx izvršio posao”.

2. xx xxxxx naručiocu završeni posao - izrađenu ili opravljenu stvar. Poslenik se oslobađa ove obaveze ako stvar xxxx xx izradio ili opravio propadne iz uzroka za koji on ne odgovara. Ako je izradio stvar od svog materijala, poslenik snosi rizik oštećenja ili propasti stvari iz bilo kog razloga i nema pravo na naknadu ni za materijali ni za svoj rad. Ali u slučaju docnje naručioca da primi izvršeni rad, na naručioca prelazi rizik slučajne propasti ili oštećenja stvari. Ako je naručilac pregledao i odobrio rad, a stvar xx xxxxxx kod poslenika na čuvanju, smatra se da je stvar predana naručiocu. Xxxx xx stvar izzrađena od materijala naručioca, rizik slučajnog oštećenja ili propasti stvari snosi naručilac, a poslenik ne može zahtijevati naknadu za svoj rad.

3. da odgovara za nedostatke posla - Naručilac xx xxxxx da pregleda izvršeno djelo čim je to po moguće i o nađenim nedostacima bez odlaganja obavijesti poslenika. Ako naručilac na poziv poslenika da pregleda i primi izvršeni rad to ne uradi bez opravdanog razloga, smatraće se da je rad primljen. Poslije pregleda i primanja izvršenog rada poslenik više ne odgovara za nedostatke koji su se mogli opaziti običnim pregledom, osim ako je za njih znao, a nije ih pokazao naručiocu. Skriveni nedostaci. Ako se kasnije pokaže neki nedostatak koji se nije mogao otkriti običnim pregledom, naručilac se može da o njemu obavijesti poslenika što prije, a najduže u roku od 1 mjeseca od njegovog otkrivanja. Nakon 2 godine od prijema obavljenog posla, naručilac se više ne može pozvati na skrivene nedostatke. Naručilac koji je na vrijeme obavijestio poslenika o nedostacima izvršenog posla može da zahtijeva otklanjanje nedostataka i naknadu štete.

ZOO razlikuje:

nedostatke koji zvršeni rad čine neupotrebljivim
druge nedostatke

U prvom slučaju naručilac može raskinuti ugovor i zahtijevati naknadu štete, a u drugom xx xxxxx posleniku dopustiti da nedostatke otkloni. Ako poslenik to ne učini on može izvršiti otklanjanje nedostataka na račun poslenika ili sniziti naknadu ili raskinuti ugovor. Nema pravo raskinuti ugovor ako se radi o neznatnim nedostacima.

1. xx xxxxx naknadu – osnovna obaveza naručioca. Po pravilu se plaća tek posto se izvrši rad i preda stvar. Ako se stavr predaje u djelovima naknada se plaća u srazmjernim djelovima. Naručilac može tražiti i uplatu predujma – avansa. Radi obezbjeđivanja potraživanja naknade za rad i naknade za utrošeni materijal, poslenik ima prvo zaloge na stvarima koje je izradio i opravio , kao i drugim stvarima naručioca koje je primio i drži po osnovu tog ugovora o djelu.

2. saradnja naručioca – ako saradnja izostane, naručilac može raskinuti ugovor, ako naručilac ne ispuni svoju obavezu u ostavljenom mu primjerenom roku.

3. da primi posao – ako ne primi posao zapada u povjerilacku docnju (xxxx creditoris) i time snosi rizik za slučajnu propast ili oštećenja stvari , a poslenik može predati stvar na čuvanje trećem licu o trošku naručioca i tako se osloboditi svoje obaveze.

PRESTANAK UGOVORA O DJELU

raskidom ugovora voljom naručioca
smrću ili nesposobnošću za rad poslenika – ako je zaključen intuitu personae

Sve dok naručeni posao nije dovršen naručilac može da raskine ugovor kad god hoće, xxx xx u xxx slučaju xxxxx da isplati posleniku ugovorenu naknadu, umanjenu za iznos troškova koje poslenik nije učinio, a koje bi bio xxxxx učiniti da ugovor nije raskinut, kao i za iznos zarade xxxx xx poslenik ostvario na drugoj strani ili xxxx xx namjerno propustio da ostvari.

NALOG

UGOVOR O NALOGU – POJAM I BITNI ELEMENTI (MANDATU)

Ugovorom o nalogu obavezuje se i ovlašćuje nalogoprimac da za račun nalogodavca preduzme određene poslove. Nalogoprimac ima pravo na naknadu za svoj trud.

Peduzimanje poslova moguće je u ime i za račun nalogodavca (nalog sa zastupanjem) ili samo za račun nalogodavca (nalog bez zastupanja). Ukoliko nje određeno ugovorom, smatra se da se radi o nalogu bez zastupanja, xxxxx da nalogoprimac djeluje samo za račun nalododavca, a u svoje ime.

Osobine:

- konsesualan

- teretan

- dvostrano obavezan

- teretan ili dobročin (prema ZOO teretan ako nije drugacije ugovoreno)

Bitni elementi:

predmet ugovora
naknada (da li će biti teretan ili dobročin)
vrijeme trajanja ugovora

Predmet ugovora. – pr eduzimanje jednog ili više pravnih poslova. To mogu biti bilo kakvi pravni poslovi, osim poslovi neodvojivi od ličnosti. Vršenje to pravnog posla xxxx biti dopušteno i određeno ili odredivo.

Naknada. – Ako naknada nije određena ugovorom, duguje se naknada u uobičajenoj visini, a ako o tome nema običaja, onda pravična naknada.

Vrijeme trajanja ugovora. – Stranke vrjeme mogu ugovoriti ili to može proizilazi iz prirode i okolnosti slučaja. Tako, kod posebnog punomoćja, vrijeme trajanja će biti onoliko koliko je potrebno da nalogoprimac preduzme pravni posao. A kod opšteg punomoćja, ugovor može trajati unaprijed određeno vrijeme ili na unaprijed neodređen period vremena.

SADRŽINA UG. O NALOGU

Obaveze nalogoprimca:

da izvrši pravni posao u skladu sa ugovorom
da posao izvrši lično
da o izvršenju posla položi račun nalogodavcu

Obaveze nalogodavca:

da naknadi troškove i preuzme obaveze koje će nalogoprimac preduzeti
da nalogoprimcu plati naknadu
da nalogoprimcu xxxxxxx xxxxxxxxxxxxx štetu

1. da izvrši pravni posao u skladu sa ugovorom -

da izvrši nalog prema primljenim uputstvima, sa pažnjom dobrog privrednika, odnosno dobrog domaćina, ostajući u granicama naloga i pazeći i rukovodeći se interesima nalogodavca. Kad nalogoprimac smatra da bi izvršenje naloga po dobijenim uputstvima bilo od štete za nalogodavca, on xx xxxxx skrenuti mu pažnju na to i tražiti nova uputstva. Od dobijenog naloga i uputstava nalogoprimac može odstupati bez saglasnosti nalogodavca, samo ako mu zbog kratkoće vremena ili nekog drugog raloga nije moguće na vrijeme dobiti saglasnost, a osnovano ima za smatrati da interesi nalogodavca to zahtijevaju. Ukoliko van ovih slučajeva nalogoprimac odstupi od dobijenih naloga i uputstava smatraće se poslovođom bez naloga.

Ako nalogodavac nije dao uputstva o poslu xxxx xxxxx obaviti, nalogoprimac xx xxxxx, rukovodeći se interesima nalogodavca, postupiti xxx xxxxx privrednik, odnosno dobar domaćin, a ako je nalog bez naknade, kako bi u istim okolnostima postupio u sopstvenoj stvari.

2. da izvrši posao lično – on može povjeriti izvršenje naloga drugom samo ako mu je nalogodavac to dozvolio i ako je na to prinuđen okolnostima. U xxx slučajevima on odgovara samo za izbor zamjenika i za uputstva koja mu xx xxx. U ostalim slučajevima on odgovara za rad zamjenika, kao i za slučajnu propast ili oštećenje stvari koji bi se dogodili kod zamjenika.

3. polaganje računa - O izvršenom poslu nalogoprimac xx xxxxx da položi račun nalogodavcu i preda mu bez odugovlačenja sve što je primio na osnovu obavljanja povjerenih poslova, bez obzira na to da li xx xxx što je primio za nalogodavca bilo dugovano ovome ili ne.

1. da naknadi troškove i preuzme obaveze koje će nalogoprimac preduzeti - Nalogodavac xx xxxxx da naknadi nalogoprimcu sve potrebne troškove koje je učinio za izvršenje naloga, sa kamatom od xxxx kad su učinjeni, čak i ako trud nalogoprimca bez njegove krivice nije imao uspjeha.

2. da nalogoprimcu plati naknadu – po obavljenom poslu, ako je ugovor o nalogu teretan. Ako je nalogoprimac samo djelimično obavio nalog bez svoje krivice, ima pravo na srazmjerni dio naknade.

3. da nalogoprimcu xxxxxxx xxxxxxxxxxxxx štetu - xxxx xx ovaj pretrpio bez svoje krivice u vršenju naloga.

PRESTANAK UGOVORA O NALOGU

Istekom roka na koji je zaključen ili samim izvršenjem povjerenog posla
Odustanak nalogodavca
Otkaz nalogoprimca
Smrt nalogodavca ili nalogoprimca, odnosno prestanak pravnog lica
Lišenje poslovne sposobnosti stranaka

Odustanak od ugovora. Nalogodavac može odustati od ugovora. U slučaju odustanka od ugovora u kome nalogoprimcu pripada naknada za njegov trud, nalogodavac xx xxxxx da mu isplati odgovarajući dio naknade, i naknadi mu štetu xxxx xx nalogoprimac pretrpio odustankom od ugovora, ako za odustanak nije bilo osnovanih razloga.

Otkaz. Nalogoprimac može otkazati nalog kad hoće, samo ne u nevrijeme. Nalogoprimac xx xxxxx da naknadi nalogodavcu štetu xxxx xx ovaj pretrpio zbog otkaza naloga u nevrijeme, ako za otkaz nisu postojali osnovani razlozi. Nalogoprimac xx xxxxx da produži poslije otkaza poslove koji ne trpe odlaganje, dok nalogodavac ne bude u mogućnosti da preuzme brigu o njima.

Smrt nalogoprimca – ugovor prestaje osim ako je drugacije ugovoreno. Xxxxxx je zaključen intuitu personae i obaveza ne prelazi na nasljednike.

Smrt nalogodavca – ugovor ne prestaje osim ako je drugacije ugovoreno ili se nalogoprimac primio naloga s obzirom na lične odnose sa nalogodavcem.

OSTAVA

UGOVOR O OSTAVI – POJAM I BITNI ELEMENTI

Ugovorom o ostavi obavezuje se ostavoprimac da primi stvar od ostavodavca, da xx xxxx i da xx xxxxx kad je ostavodavac bude zatražio.

Predmet ostave mogu biti samo pokretne stvari.

Osnovni cilj ugovora je čuvanje tuđe stvari. Istina, i kod nekih drugih ugovora postoji kao obaveza čuvanje stvari (ug o posluzi, zakupu), ali samo kao refleks glavne obaveze. Kod ugovora o ostavi stvar se prima upravo radi čuvanja. Ostavoprimac nema pravo da raspolaže sa stvari, on xx xxxx detentor sa obavezom da stvar xxxx xx štete.

Osobine:

- konsesualan

- dobročin - jednostrano obavezan

- teretan – dvostrano obavezan

-trajan

Bitni el:

predmet ostave
vrijeme trajanja ostave
naknada – ad je ug xxxxxxx

Predmet ostave. – samo određena pokretna stvar. Stvar xxxx biti podobna za detenciju, pa su prema tome isključene bestjelesne stvari (prava, energija i sl.). Po pravilu su predmet ostave nezamjenjive i nepotrošne stvari. Smatra se međutim da to mogu biti i zamjenjive i potrošne stvari, ali xx xxxx posebno ugovoriti vraćanje te iste stvari, inače će se raditi o “nepravoj ostavi”.

Vrijeme trajanja ostave. - Ostavoprimac xx xxxxx xx xxxxx stvar čim je ostavodavac zatraži i to sa svim plodovima i drugim koristima od stvari. Ako je određen rok za vraćanje stvari, ostavodavac može tražiti da mu se stvar vrati i prije isteka roka, osim kad rok nije ugovoren isključivo u interesu ostavodavca.Takođe, u slučaju besplatne ostave, ostavoprimac može vratiti ostavodavcu primljeni stvar prije isteka roka ako bi prijetila opasnost od oštećenja ili bi dalo čuvanje njemu moglo izazvati štetu. Ako rok nije određen u slučaju besplatne ostave, stvar može vratiti u svako doba, s xxx što xx xxxxx ostaviti primjeren rok za preuzimanje stvari.

Naknada (nagrada) – Naknada se ne pretpostavlja, xxx xxxx biti ugovorena. Za xxxx xxxx xx xxx zanimanjem bave čuvanjem tuđih stvari, smatra se da imaju pravo na naknadu i kad to nije predviđeno ugovorom. Po pravilu se sastoji u novcu.

SADRŽINA UG. O OSTAVI

Obaveze ostavoprimca:

xx xxxx stvar
da se uzdrži od upotrebe stvari
xx xxxxx stvar ostavodavcu

Obaveze ostavodavca:

da naknadi ostavoprimcu troškve učinjene u cilju očuvanja stvari
da naknadi ostavoprimcu štetu prouzrokovanu ostavom
xx xxxxx naknadu.

Ostavoprimac

1. xx xxxx stvar - kao svoju sopstvenu, a ako je ostava uz naknadu, xxx xxxxx privrednik, odnosno dobar domaćin. O svim promjenama koje primijeti na stvari i o opasnostima da budu oštećene ostavoprimac xx xxxxx da obavijesti ostavodavca.

Ostavoprimac ne može stvar predati drugom na čuvanje osim sa pristankom ostavodavca ili iz nužde

2. da se uzdrži od utrebe stvari - nema pravo da upotrebljava stvar povjerenu mu na čuvanje. U slučaju nedozvoljene upotrebe stvari, ostavoprimac duguje ostavodavcu odgovarajuću naknadu i odgovara za slučajnu propast ili oštećenje stvari koje se dogode xxx prilikom, ali ne odgovara ako bi do toga došlo i da je postupao u skladu sa ugovorom.

Ostavoprimcu može biti dozvoljeno da stvar upotrebljava ako mu je u ostavu data neka nepotrošna stvar, xxx xx se onda na odnose ugovornih strana primjenjuju pravila ugovoru o posluzi, a samo o pitanjima vremena i mjesta vraćanja stvari će se primjenjivati pravila ugovora o ostavi.

3. xx xxxxx stvar - stvar čim je ostavodavac zatraži i to sa svim plodovima i drugim koristima od stvari. Ako je određen rok za vraćanje stvari, ostavodavac može tražiti da mu se stvar vrati i prije isteka roka, osim kad rok nije ugovoren isključivo u interesu ostavodavca.Takođe, u slučaju besplatne ostave, ostavoprimac može vratiti ostavodavcu primljeni stvar prije isteka roka ako bi prijetila opasnost od oštećenja ili bi dalo čuvanje njemu moglo izazvati štetu. Ako rok nije određen u slučaju besplatne ostave, stvar može vratiti u svako doba, s xxx što xx xxxxx ostaviti primjeren rok za preuzimanje stvari.

Ostavodavac

1. da naknadi ostavoprimcu troškve učinjene u cilju očuvanja stvari kao i.

2. da naknadi ostavoprimcu štetu prouzrokovanu ostavom

3. xx xxxxx naknadu Ostavoprimac nema pravo na naknadu za svoj trud, izuzev ako je naknada ugovorena, ako se ostavoprimac bavi primanjem stvari na čuvanje, ili ako se naknada mogla očekivati s obzirom na okolnosti posla.

POSEBNI SLUČAJEVI OSTAVE

Neprava ostava (depositum irregulare)

Kad su u ostavu date zamjenljive stvari s pravom za ostavoprimca da ih potroši i obavezom xx xxxxx istu količinu stvari iste vrste. Na međusobne odnose primjenjuju se pravila ugovora o zajmu, ae u pogledu vremena i mjesta vraćanja xxxx pravila ugovora o ostavi. Ipak, kod neprave ostave, za razliku od zajma, ostavodavac i dalje ima pravo da u svako doba zahtijeva stvar (kao kod “redovne” ostave).

Ostava u nuždi (depositum misserabile)

postoji xxxx xx ostavodavac stvar povjerio na čuvanje u nekoj nevolji (u slučaju požara, zemljotresa, poplave ili sličnih neprilika) i nije mogao da bira kome će ostaviti stvar. Ostavoprimac xx xxxxx da stvar xxxx xx povećanom pažnjom.

Prouzrokovanje štete kao izvor obligacija

Žvjeći u zajednici ljudi su stalno u prilici da svojim postupcima jedni drugima prouzrokuju štetu, da budu počinioci štete i oštećeni. Pažljivo ponašanje, da bi se nanošenje štete izbjeglo nalažu prije svega moralne, a zatim i pravne norme. Postoji opšta zabrana nanošenja štete drugome (neminem laedere) koju sadrže pravni poreci svih zemalja. Xx xxxxx zabrana je najčešće izrečena posredno, tako što se licu koje prouzrokuje štetu nalaže obaveza da je nadoknadi. Iz toga proizilazi da je naošenje štete nedopušteno, a štaviše, nedopušteno xx x xxxx stvaranje opasnosti znatnije štete po drugoga, tj. stvaranje začetka štete.

ZOO CG ne sprječava nanošenje štete drugome samo na posredan način, već to čini i neposredno, u članu 9 stoji „Svako xx xxxxx da se uzdrži od postupka kojim se može drugom prouzrokovati šteta.“ Činjenica da je ova xxxxx zapisana xxx na samom početku, među osnovnim načelima ZOO, svjedoči da joj zakonodavac pridaje poseban značaj. Svoj stav zakonodavac potvrđuje xxx i odredbama koje priznaju pravo svakome da, pod određenim uslovima, može zahtijevati od xxxx xx xxxxxx uklanjanje izvora opasnosti štete, odnosno preduzimanje odgovarajućih mjera za srječavanje njenog nastanka (čl. 150).

Postoji, xxxxx, opšta pravna dužnost uzdržavanja od nanošenja štete i onaj ko se o nju ogriješi postaje dužnik, xxxxx xx da nadoknadi štetu. Drugim riječima, prouzrokovanje štete predstavlja izvor obligacionog odnosa, xxxx xx subjekti počinilac štete i oštećeni. Sadržinu obligacionog odnosa xxxx xxxx nastaje čine obaveza počinioca da prouzrokovanu štetu nadoknadi i pravo oštećenog da od njega zahtijeva nadoknadu štete. Uobičajeno je da se nadoknada štete naziva građanskom, imovinskom ili materijalnom odgovornošću.

Pojam građansko-pravne odgovornosti

*** Pravna odgovornost uopšte***

Pravna odgovornost je vezana za pravne delikte, tj. za društveno štetna ponašanja koja su nedopuštena sa stanovišta prava. U zavisnosti od toga xxxx xx pravna xxxxx prekršena, delikti mogu biti raličiti: krivični, upravni, disciplnski i građanski ili imovinski. Svim pravnim deliktima svojstvena su neka zajednička obilježja a to su:

učinioci pravnog xxxxxxx mogu biti samo pravni subjekti, fizička i pravna lica
pravni delikti su vidljive radnje ljudi, a ne njihove misli ili osjećanja
svi pravni delikti predstavljaju protivpravna ponašanja ljudi, njima se krše isključivo pravne norme kojima se štite najveće društvene vrijednosti
pravni delikti su skrivljene protivpravne radnje; bez krivice nam pravnih delikata u pravom smislu

Bitne karakteristike pravne odgovornosti:

svaka pravna odgovornost je prije svega sankcija bok kršenja prava, tj. posljedica utvrđena pravnom normom za slučaj njenog nepoštovanja.
pravnu odgovornost karakteriše i društvena osuda delikventa, pa stoga državna prinuda koja nije propraćena društvenom osudom ne xxxxx u mjere pravne odgovornosti (npr. oduzuimanje stvari od savjesnog držaoca, nepriznavanje ugovora zaključenog u nepropisnoj formi i sl.)
treća karakteristika proističe iz druge, a to je da se pravna odgovornost ispoljava u određenim negativnim posljedicama za odgovorno lice jer je odgovornost skopčana sa izvjesnim lišavanjima koja delikvent trpi zbog nepoštovanja pravnih normi i društvenih interesa koji se njima štite.

Građanska odgovornost xx xxxxx vid pravne odgovornosti. Ona se nadovezuje na građanske ili imovinske delikte, kojima su svojstvena sva obilježja koja su svojstvena pravni deliktima uopšte. Specifično obilježje građanskih delikata xx x xxxx što uglavnom za posljedicu imaju štetu po nekoga. Postoje, međutim, slučajevi prouzrokovanja štete drugome radnjama koje nisu delikti jer nisu protivpravne ni skrivljene, ali ipak obavezuju na nadoknadu (npr. šteta izazvana u krajnjoj nuždi). Pošto šteta u ovom slučaju nije posljedica xxxxxxx, ni obaveza da se šteta nadoknadi nije mjera odgovornosti. Zakonodavac traži da je počinilac nadoknadi samo jer bi bilo nepravično da je podnese xxx oštećeni.

Pojam „građanska odgovornost“ ima uži domašaj od pojma „nadoknada štete“. Jer odgovornost podrazumijeva nadoknadu štete, a nadoknada štete ne xxxx podrazumijevati odgovornost. Obavezu da nadoknadi štetu može imati lice čija radnja nije protivpravna i koja mu se ne može upisati u krivicu, a odgovarati može samo onaj xx xx učinio delikt i xx xx zbog toga izložen društvenoj osudi. Kada štetu nadoknađuje neko ko nije delikvent, za njega nije ispravno reći da odgovara. Pogrešno je npr. reći da osiguravalac „odgovara“ za osigurani slučaj ili da jemac „odgovara“ za tuđi dug. Xxxx od nih ne odgovara, već samo ispunjavaju svoju obavezu iz ugovora, odnosno zakona. Oni duguju nadoknadu, a odgovarati mogu tek ako se ogluše o svoj dug i dobrovoljno ga ne isplate. Xxxxx, pravno i moralno je neprikladno da se za lice koje nije učinilo nikakav delikt vezuje riječ „odgovornost“.

Ipak, u teoriji i praksi pojmovi „građanska odgovornost“ i „obaveza nadoknade štete“ se najčešće poistovjećuju. To je očigledno pogrešno, i stoga se postavlja pitanje šta učiniti da se to ispravi. Na prvi pogled, čini se da se pojam „građanska odgovornost“ treba zamijeniti pojmom „nadoknade štete“, po principu minore ad maius. Razlika bi xx xxxx izgubila, samo na drugi način. Ispravila bi se jedna xxxxxx, a napravila xx xxxxx, xxxxx xxxxx. Xxxx xx smislenije da ovi pojmovi postoje uporedo, i samo treba biti obazriviji pri njihovoj upotrebi i ne zamjenivati ih, jer nisu zamjenjivi.

„Građanska odgovornost“ ne podrazumijeva isključivo nadoknadu štete, već obuhvata i obavezu plaćanja kamate, penala, ugovorne kazne, kao i naloženu dužnost preduzimanja odgovarajućih mjera za sprječavanje nastanka štete ili uznemiravanja, odnosno obavezu otklanjanja izvora opasnosti ili uzdržavanja od radnji kojima xx xxxx povreda prava ličnosti drugog. Osim toga, odgovornost podrazumijeva gubitak xxxxxx i kaucije, pa i naloženu mjeru osiguranja povjeriočevog potraživanja.

Odnos građanske i krivične odnovornosti

Građanska i krivična odgovornost imaju zajedničku istoriju. U početku se gotovo nije ni pravila razlika između građanskog i krivičnog xxxxxxx. Počinilac štete je najprije bio izložen mjerama privatne osvete (sistem taliona – oko za oko zub za zub), a potom je slijedio sistem privatne kompenzacije, xxxx xx, umjesto fizičkog djelovanja na počinioca, oštećeni od njega zahtijevao da mu plati određenu novčanu sumu, xxxx je iznos određivan u zavisnosti od konketnih okolnosti. Kasnije je država preuzela na sebe određivanje visine kompenzacije. Od tada se postepeno razdvajaju jedna xx xxxxx kazna i nadoknada štete. U rimskom pravu razdvajanje nije dovedeno do kraja. S jedne strane, xxxx xx xxx uvijek dvostruke, pa i četvorostruke nadoknade štete, a s druge, postojao xx xxxx ograničen broj građanskopravnih delikata, umjesto opšteg pravila o nadoknadi štete.

Xxxxx xx situacija u xxx pogledu drugačija. Krivična i građanska odgovornost su dvije sasvim različite vrste odgovornosti. Razlike su posebno velike ako se građanska odgovornost posima kao obaveza nadoknade štete. Ipak, one mogu postojati i paralelno, na temelju jednog istog događaja (npr. kumuliranje delikata i kumuliranje odgovornosti). Tako, npr. krađa je činjenica koja istovremeno izaziva i krivičnu i građansku odgovornost. Xxxxx će biti kažnjen zatvorom jer je prekršio krivični zakonik, a stvar će biti xxxxx xx xxxxx vlasniku ili da mu nadoknadi štetu, zato što je prisvojio tuđu stvar. Svako krivično djelo ne xxxx zposljedicu imat građansku odgovornost (npr. neuspio pokušaj krađe), a isto tako događaj koji izazove štetu, pa xxxxx xxx i građansku odgovornost, ne xxxx imati obilježja krivičnog djela, u kom slučaju nema ni krivične odgovornosti.

Bez obzira na to da li postoje paralelno ili nezavisno jedna xx xxxxx, građanska i krivična odgovornost se bitno razlikuju, razlike su višestruke i mnogobrojne, a najvažnije su:

Krivična odgovornost pretpostavlja krivično djelo koje je predviđeno zakonom. Broj krivičnih djela je zakonom unaprijed ograničen (nulum crimen sine lege), važi princip enumeracije, pa su xxxxx xxx ograničene i mogućnosti krivične odgovornosti. Za građansku odgovornost ne važi princip enumeracije, xxx xxxx nastati uvijek kada neko prouzrokuje štetu drugome, ako ne dokaže da xx xxxxx nastala bez njegove krivice. TO nači da je građanska odgovornost po svom domašaju znatno šira od krivične.
Druga razlika slijedi iz prve, a to je da je krivična odgovornost uvijek posljedica određene protivpravne radnje. Onaj ko nije izvršio protivpravnu radnju ne može biti krivično odgovoran. Građanska odgovornost je i u xxx pogledu šira od krivične i može nastati ne samo kao rezultat protivpravne radnje, nego i ponašanja koje nema obilježja protivpravnosti (npr. u stanju krajnje nužde). U građanskom pravu odgovara se za rezultat, a u krivičnom – za društveno opasnu djelatnost.
Cilj krivične odgovornosti je tzv. individualna i generalna prevencija. Njoj je svrha da prevapita izvršioca krivičnog djela, da ga društveno popravi i otkloni svaku eventualnu sklonost da ponovo izvrši isto ili neko drugo krivično djelo. Takođe se izricanjem kazne delikventu, vrši i posredan uticaj na ostale članove društva: sugerira im se da se uzdrže od vršenja krivičnih djela. Cilj građanske odgovornosti je prvenstveno da se otklone štetne posljedice po oštećenog, da mu se nadoknadi xxxxxxx xxxxx. Xxx cilj xx xxxx postići i bez intervencije suda (npr. sporazumom između povjerioca i dužnika). Postizanjem tog cilja iscrpljuje se svrha građanske odgovornosti.
Za krivično pravo je karakteristična strogo lična (individualna) odgovornost izvršioca k. djela. Xxxx drugi osim zvršioca ne može biti odgovoran za djelo koje je počinio. Građanska odgovornost nije neodvojivo vezana za ličnost počinioca štete. Tako i nasljednici mogu odgovarati za štetu xxxx xx prouzrokovao njihov ostavilac, a roditelji za štetu koju počine djeca. U građanskom pravu postoji i mogućnost zamjene odgovornog lica za života dužnikovog, putem preuzimanja duga. U građanskom pravu postoji i osiguranje od građanske odgovornosti, što se u krivičnom ne može ni zamisliti.
Krivična odgovornost osniva se na krivici odgovornog lica. Onaj ko nije kriv ne može biti ni odgovoran., bez obzira na to što je izvršio nedozvoljenu radnju. Krivica izvršioca xxxx biti dokazana, i sve dok se to ne učini važi pretpostavka njegove nevinosti. Za građansku odgovornost nije uvijek potrebna krivica odgovornog lica. Ima slučajeva kada obaveza nadoknade štete postoji nezavisno od krivice – tzv. objektivna odgovornost. Krivica izvršioca krivičnog djela se ne pretpostavlja, čak važi pretpostavka nevinosti, a krivica počinioca štete se pretpostavlja pa je on xxxxx da dokazuje svoju nevinost ako misli da bude oslobođen od odgovornosti. Nekada je i pretpostavka krivice apsolutna, tako da i ne postoji mogućnost da se opovrgne, što je praktično ravno odgovornosti bez krivice. Za građansku odgovornost dovoljan je svaki xxxxxx krivice, a krivična odgovornost za nehat postoji samo u slučaju kada zakon to propisuje.
U krivičnom pravu se krivica lica cijeni isključivo prema njegovim individualnim sposobnostima da bude uračunljivo. Onaj ko, s obzirom na svoja lična svojstva, nije mogao da se ponaša drugačije i izbjegne protivpravnu radnju, taj ne može biti kriv, pa xxxxx xxx ni odgovoran. U građanskom pravu se krivica dužnika ne cijeni samo prema njegovim individualnim svojstvima, već i prema objektivnom mjerilu. Krivica u formi nehata se na ivjestan način objektivizuje, cijeni se prema profesionalnom standardu, tj. strožije nego u krivičnom pravu. Nedostatak krivice sa stanovišta krivičnog prava ne sprječava da se ona istražuje sa stanovišta građanskog prava. Onaj ko nije kriv u krivičnopravnom smislu, xxxx xxx uvijek biti kriv u građanskopravnom smislu.
Krivična odgovornost pogađa, uglavnom, ličnost odgovornog lica, i samo se posredno odnosi i na njegovu imovinu. Čak i xxxx xx u pitanju novčana kazna, ona se može zamijeniti za kaznu zatvora. Gađanska odgovornost je imovinske prirode i samo se posredno može ticati i dužnikove ličnosti. Obaveza nadoknade štete se ne može zamijeniti kaznom zatvora, ali odgovorno lice u konkretnom slučaju može biti zamijenjeno nekim drugim, jer povjeriocu nije stalo do dužnikove ličnosti, već do namirenja svog potraživanja.

Vanugovorna i ugovorna odgovornost

Građanska odgovornost se dijeli na više vrsta i po raznm mjerilima. Osnovna dioba je na ugovornu i neugovornu. Između njih postoje teorijske razlike i praktične razlike.

Teorijske razlike

Građanska odgovornost nastaje po pravilu zbog kršenja obaveze da se drugome ne nanosi šteta (neminem laedere). Ta obaveza može biti opšta (apsolutna) i posebna (relativna). Xxxxx xx ona obaveza koju ima svaki pravni subjekt prema svakom subjektu (npr. obaveza da se uzdržimo od tjelesne povrede drugih). Zbog njihove opštosti ove obaveze su i sadržinski neodređene. Tek u pojedinim životnim situacijama one dobijaju određeniju sadržinu (npr. obaveza da se respektuje tjelesni integritet grugoga, može usloviti obavezu da se motorno vozilo zaustavi da se ne bi pregazio pješak). Posebne ili relativne obaveze su one koje imaju samo određena lica prema drugim određenim licima. Kod njih su određeni i dužnik i povjerilac, radi se od nekom posebnom odnosu i zato su i same obaveze određene ili barem odredive. Takav odnos nastaje najčešće putem ugovora između zainteresovanih lica (npr. taksista obeća nekom licu da će ga u određeno vrijeme odvesti do aerodroma, pa ne dođe na vrijeme i zato to lice xxxx xxx xxxxx xxx ostati u Podgorici, platiti hotel i kupiti drugu avionsku kartu).
Usljed povrede opšte obaveze da se drugome ne pričinjava šteta, nastaje tzv. neugovorna odgovornost. Pravnici češće upotrebljavaju izraz vanugovorna, što xx xxxx neki smatraju gramatički i logički neispravno. Neugovorna odgovornost je xxx xxxx nastaje bez posebnog pravnog odnosa između počinioca štete i oštećenog prije prouzrokovanja štete.

Pitanje koja se sve ponašanja mogu podvesti pod pojam neugovorne protipravne radnje je pitanje koje nije dobilo jedinstven odgovorn u svim savremenim pravima. Neka se opredjeljuju za generalnu deliktnu normu, koja glasi: Ko drugome prouzrokuje štetu xxxxx xx da je nadoknadi, ukoliko ne dokaže da xx xxxxx nastala bez njegove krivice. Ovo pravilo je inspirisano učenjem pristalica prirodnog prava, i njega slijedi i naš ZOO. S druge strane, u engleskom pravu se građanska odgovornost osniva na pojeidnačnim deliktima, koji su navedeni po principu enumeracije i svi su obihvaćeni zajedničkim nazivom „Law of torts“. Građanski zakonik Njemačke kombinuje oba ova metoda, on poznaje 3 xxxxxxx xx opšteg značaja koji ne čine ni pojedinačne delikte ni svi zajedno generalnu normu.

Ako se prekrši posebna (relativna) obaveza nenanošenja štete drugome, nastaje tzv. ugovorna odgovornost. Ona pretpostavlja postojanje posebnog pravnog odnosa od ranije između počinioca štete i oštećenog, jer samo iz takvog odnosa može nastati posebna (relativna) obaveza nenanošenja štete drugome. Pošto je pravni osnov tog odnosa najčešće ugovor, odgovornost je nazvana ugovornom, xxx xxx odnos ne xxxx imati ugovorno porijeklo, sasvim je svejedno xxxx xx pravna činjenica proizvela njegov nastanak. Prema tome, ugovorna odgovornost postoji i xxxx xx prekršena obaveza nastala iz pravno neosnovanog obogaćenja, iz nezvanog vršenja tuđih poslova, iz jednostrane izjave volje, pa čak i iz prouzrokovanja štete (npr. kada počinilac štete vršeći naturalnu restituciju pruzrokuje oštećenom novu štetu). Xxxxx, ugovornu odgovornost ne treba poistovjećivati sa odgovornošću zbog kršenja ugovorne obaveze. Za nju je bitno da nije primarna, nego sekundarna sadržina obligacionog odnosa.
Ugovorna i neugovorna odgovornost tretiraju xx xxx dva antipoda, dok se ugovorna smatra potpuno bezazlenom, neugovorna se povezuje sa nedopuštenim radnjama i neugovorna se naziva se i „deliktna odgovornost“. Mada ovdje je nejasno zašto se deliktima nazivaju samo protivpravne radnje kojima se krše opšte obaveze nenanošenja štete drugome, kada pojmovi „delikt“, „protivpravna radnja“ i „nedopuštena radnja“ imaju istovjetno značenje i trebalo bi da je sasvim svejedno da li se krši opšta obaveze ili posebna obaveza. Pogotovo što ugovorne protivpravne radnje mogu biti i opasnije od neugovornih i nanijeti veću štetu.

Zato se ne može samo za neugovornu odgovornost reći da je deliktna. Svaka odgovornost xxxx xx rezultat protivpravne radnje je deliktna odgovornost, pa i ugovorna. Ovaj pojam samo nepotrebno razbija jedinstvo građanske odgovornosti

Pratične razlike

ZOO svoje propise o neugovornoj odgovornosti locira kao opšte, a o ugovornoj kao posebne. Tako, utvrđuje da za nadoknadu štete iz ugovora, ako drugačije nije propisano, xxxx shodno odredbe o naknadi neugovorne štete¹

IZ DRAGASEVICA DOPUNITI !!!

Evolucija i vrste vanugovorne odgovornosti

Svaka xxxxxxx xxxxx ne izaziva nečiju obavezu da je nadoknadi. Opšte pravilo je da imalac pravnog dobra xxxxx xxx da snosi štetu xxxx xx zadesila njegovo dobro. Kome dobro pripada, njegova i šteta, svodi se na latinsku izreku: casum sentit dominus. Npr. špekulant xxxx xxx snositi gubitak zbog svoje rđave špekulacije, trgovac trpiti „štetnu“ konkurenciju, a bolesnik podnijeti materijalne posljedice svoje bolesti, ukoliko nije osiguran. Xxx xxxx se nameće po samoj prirodi stvari, budući da xx xxxxx gubitak koji, ako se gleda sa stanovišta cjelokupnog društva, koji se ne može popraviti. Tačno je da se prinanjem prava na namirenje uspostavlja pređašnje stanje, ali vrijednost xxxx xx za to potrebna xxxx xxxxx od nekog trećeg. U cjelini gledano, time xx xxxxx nije dobilo, šteta xx xxxx svaljena sa jednog lica na drugo. Xxxx xx nadoknada štete priznata samo kao čest izuzetak od pravila da štetu snosi onaj koga xx xxxx.

Pošto se radi o izuzetku, potrebno je da postoje poseni razlozi koji ga opravdavaju. Šteta se može prevaliti na drugoga samo kada se ona njemu može pripisati, xxxx xx xxx neo „bliži“ šteti nego xxx oštećeni.

Vanugovorna odgovornost, u zavisnosti od toga šta je osnov odgovornosti, može biti trojaka:

odgovornost zbog krivice
odgovornost zbog stvorenog, održavanog ili kontrolisanog rizika
odgovornost zbog pravičnosti

1. Odgovornost zbog krivice (subjektivna odgovornost)

Odgovornost zbog krivice ima svoje korijene u dalekoj prošlosti, ali i čvrst oslonac u sadašnjosti. Xxx xxx princip nije važila u starijim pravima, nego xx xxxx prihvaćena tek kasnije, na višem stupnju društvenog razvitka. U primitivnim društvima pažnja nije obraćana toliko na počinioca štete koliko na samu štetu, a xxxxxx xx upražnjavana odgovornost zajednice, umjesto odgovornosti pojedinca. I po rimskom pravu se prvobitno odgovaralo za rezultat, nije se pravila razlika između skrivljenog i neskrivljenog ponašanja počinioca štete. Princip odgovornosti zbog krivice postao je suveren princip građanske odgovornosti tek u prvim godinama 19. vijeka po uticajem ideje „slobode i jednakosti“, što je praćeno i zahtijevom za samoodređenjem i individualnom odgovornošću članova društva. Odgovornost zbog krivice postala je dogma xxxx xx zaživjela među pravnicima tog vremena („ušla u krv i meso“) i Jering xx xx slikovito iskazao svojom rečenicom: „Ne obavezuje na nadoknadu štete šteta, nego krivica; pravilo prosto isto toliko koliko i pravilo hemičara da ne gori svjetlost, već kiseonik iz vazduha“.

Odgovornost za štetu može počivati na dokazanoj ili na pretpostavljenoj krivici. Ranije se smatralo da oštećeni treba da dokaže da je počinilac štete kriv, ako je riječ o vanugovornoj proivpravnoj radnji. Na pretpostavljenoj krivici se zasnivala samo ugovorna. Ovim je znatno olakšan položaj oštećenog u parnici, jer je dokazivanje krivice dosta teško. Na ovom stanovištu stoji i naš ZOO, za lice koje drugome prouzrokuje štetu se pretpostavlja da xx xxxxx, xxx xx ta pretpostavka relativna i može se poreći. Pretpostavlja se samo obična nepažnja, a umišljaj i grubi nehat se uvijek moraju dokazivati.

Područje važenja odgovornosti zbog krivice je dosta široko. Ono obuhvata sve štete nastale vlastitim radnjama, ako se ne koriste opasne stvari ili ne obavljaju opasne djelatnosti. Ali, zaposleni odgovaraju regresivno svom poslodavcu po osnovu krivice čak i kada koriste opasne stvari ili obavljaju opasnu djelatnost. I odgovornost roditelja, odnosno staratelja maloljetnih lica starijih od 7 xxxxxx, takođe se temelji na krivici.

2. Odgovornost zbog stvorenog, održavanog ili kontrolisanog rizika (objektivna odgovornost)

Sve do sredine 19. vijeka moglo se održati stanovište da se odgovornost temelji jedino na krivici. Većina šteta bile su posljedica čovjekovih voljnih radnji. Uvećan mašinski rad i moderan masovni saobraćaj stvorili su prostor za štete koje niko nije mogao da spriječi i štete postaju, tako reći, normalna posljedica čovjekove aktivnosti. Za njih se niko nije mogao smatrati krivim: ni počinilac, ni oštećeni, niti neko treći. Princip krivice tako dolazi u ukob sa pravičnošću, jer žrtve prepušta same sebi. U takvim uslovima xx xxxx neophodno priznati mogućnost da odgovornost nastupi i nezavisno od krivice, na temelju objektivnih uslova: štete i uzročne veze. Xxxx xx ova odgovornost nazvana objektivnom odgovornošću.

Suština objektivne odgovornosti nije u tome što počinilac štete odgovara bez krivice, već nezavisno od krivice. Počinilac štete je najčešće i kriv, ali oštećeni svoje pravo na nadoknadu ne xxxx objašnjavati time već obavezom počinioca da snosi rizik štete. Počinilac se ne može osloboditi od odgovornosti tako šo će dokazati da nije kriv, ali se odgovornosti može osloboditi ako dokaže da xx xxxxx nastala usljed više sile, isključive krivice oštećenog, ili nekog trećeg.

Objektivna odgovornost je takođe individulna odgovornost jer zahtijeva da određeno lice preuzme na sebe posljedice štetnog događaja, bez obzira da li mu se mogu pripisati u krivicu. Princip individualne odgovornosti bio bi napušten jedino kada bi, umjesto određenh odgovornih lica, postojalo opšte osiguranje svih građana od štete zbog nesreća, za koje bi se sredstva prikupljala od svih, a ne samo od onih kojima se pripisuje rizik štete. Xxxx xx prijedloga da se takvo osiguranje uvede, ali se nije krenulo xxx putem iz bojazni da bi to oslabilo osjećaj lične odgovornosti i pažnje. Pošlo se od gledišta da onaj ko stvar izvor opasnosti štete stvara, održava ili kontroliše, xxxx za njega i da jemči (tzv. teorija rizika). Nije bitno što on rizik stvara na način koji je pravno dopušten, tj. korišćenjem opasnih stvari i obavljanjem opasnih djelatnosti. Od toga korist ima cijelo društvo, ali najveću korist ipak imaju oni u čijem se interesu opasna stvar upotrebljava, odnosno djelatnost obavlja. Zato se primjenjuje načelo: „Čija korist, toga i šteta“ (cuius comodum, eius periculum).

Na pitanje da xx xx objektivna odgovornost deliktna odgovornost, pravnici odgovaraju različito. Jedni tvrde da ona nije uslovljena protivpravnošću radnje odgovornog lica, jer je upostrebljavanje opasnih stvari odnosno obavljanje opasnih djelatnosti pravno dopušteno. Drugi smatraju da se i ova odgovornost temelji na protivpravnoj radnji. Misle da treba praviti razliku između korišćenja opasne stvari, odnosno bavljanja opasne djelatnosti i prouzrokovanja štete njima drugome. Prvo je dozvoljeno, a xxxxx xx nedozvoljeno. Npr: vlasniku motornog xxxxxx xx dozvoljeno da ga upotrebljava, ali mu nije dozvoljeno da njime nanosi štetu drugome. Naxxxxxxx xxete drugome je uvijek protivpravno, ako ne postoje naročiti razlozi koji to pravdavaju. Xxx prije xxxxx i štete opasnom stvarju il iod opasne djelatnosti prouzrokuju najčešće krivicom odgovornog lica. Alx x kad njegove krivice nema, xxxxx xx posljedica radnej xxxx xx objektivno protivpravna.

U savremenom pravu je osnovno pravilo odgovornost po osnovu krivice, a objektivna odgovornost je izuzetak. Neke zemlje su objektivnu odgovornost uvele preko sudske prakse i na generalan način. Objektivnu odgovornost vezuju za tz. opasne stvari i opasne djelatnosti čije osobine utvrđuje sud u svakom konkretnom slučaju. Ima i slučajeva koji su zakonom posebno regulisani, xxx xxxxx ne određuje iscrpno sve slučajeve, već ih cijeni sud. Ovo je sistem otvorene objektivne odgovornosti kojem pripada i naše pravo.

Druga grupa zemalja se opredijelila za princip enumeracije (numerus clausus) po xxxx xx jedino zakonodavac ovlašćen da odredi izuzetke od osnovnog pravila odgovornosti po osnovu krivice. Umjesto opšteg pravila o objektivnoj odgovornosti (odgovornosti nezavisno od krivice), prihvaćen je metod kazuističkog regulisanja njenih posebnih slučajeva. Njima je obuhvaćena odgovornost samo za naročito opasne stvari odnosno djelatnosti. Ovo je sistem zatvorene objektivne odgovornosti kojem pripadaju, npr, pravo Njemačke, Austrije i Švajcarske. Opravdava se potrebom za pravnom sigurnošću.

3. Odgovornost zbog pravičnosti

Pravičnost kao zaseban osnov odgovornosti nije xxxx objasniti, jer se svaka odgovornost u krajnjoj liniji tumači načelom pravičnosti. Kada se govori o odgovornosti zbog pravičnosti, tu se misli na slučajeve nadoknade štete koji nisu obuhvaćeni ni krivicom počinioca štete ni stvorenim, održavanim odnosno kontrolisanim rizikom. Ti sučajevi nisu jednorodni pa se teško mogu objasniti nekom zajedničkom idejom. U nekim od njih xxxxx xx rezultat protivpravne radnje, a u nekim dopuštene radnje. S obzirom na to postoji odgovornost po osnovu pravičnosti u užem smislu i odgovornost po osnovu pravičnosti u širem smislu. Odgovornost po osnovu pravičnosti u užem smislu – pretpostavlja protivpravnu radnju. Tu xxxxx:

odgovornost neuračunljivih lica za štetu koja ona uzrokuju drugome

Područje primjene xx xxxx, xxx xx veliki pravno politički značaj ove odgovornosti. Za to su potrebna dva uslova:

da se nadoknada ne može dobiti od lica koje xx xxxx dužno da vodi nadzor nad njima
da je materijalno stanje počinioca štete znatno povoljnije od meterijalnog stanja oštećenog.

Odgovornost lica nesposobnih za rasuđivanje je supsidijarna. Ako se lice bez razbora ponašalo onako kao što b se, u istoj situaciji, moglo očekivati od razboritog čovjeka pa je, uprkos tome, prouzrokovalo štetu, ono ne može biti učinjeno odgovornim. Odgovornost po osnovu pravičnosti može postojati samo onda kada bi i lica sposobna za rasuđivanje bila dužna nadoknaditi štetu. Xxxxx, riječ je o radnji xxxx xx objektivno protivpravna. Iz istih razloga, nerazboritom oštećenom licu može se istaći i prigovor sopstvene krivice.

odgovornost roditelja maloljetnih počinilaca štete koji su sposobni za rasuđivanje. Dva uslova:

da maloljetnih nije u stanju da xxx xxxxx nadoknadu
da je materijalno stanje roditelja povoljnije od meterijalnog stanja oštećenog.

Odgovornost po osnovu pravičnosti u širem smislu – podrazumijeva nadoknadu štete izazvene društveno dopuštenim postupcima, koje oštećeni xxxx da trpi jer nema pravo na odbranu. Ova odgovornost izvire iz zahtjeva komutativne pravičnosti koja iziskuje da se primjeni pravilo: cuius commou, eius periculum (čija korist, toga i šteta). Pravo na nadoknadu po xxx osnovu imaju:

lica čija su dobra žrtvovana da bi se zadovoljio pretežnji interes nekog drugog ili javni interes. Tu spadaju: eksproprjacija, šteta zbog progona ili traženja svojih stvari na tuđem zemljištu, šteta vlasnika poslužnog dobra kod službenosti i sl.
šteta koju neko trpi žrtvujući dobrovoljno neko svoje dobro da bi otklonio opasnost koja prijeti drugome, a bitno je da on to ne čini kako bi izbjegao vlastitu odgovornost, nego kao nezvani vršilac tuđih poslova. Npr: da bi izbjegao gaženje djeteta koje znenada istrči na kolovoz, vozač skrene s puta i naleti na stablo. (Njemački sud xx x xxxx slučaju vozaču priznao obeštećenje samo do jedne polovine jer xx xxxxx računa i o apstraktnoj opasnosti koju izaziva kretanje automobila)

Subjektivna odovornost ili odgovornost po osnovu krivice 233

Uslovi odgovornosti za prouzrokovanu štetu

Od osnova treba razlikovati uslove odgovornosti, mada nekad jedna ista činjenica može biti osnov i uslov (npr. krivica). Osxxx xx xxx zbog čega se odgovara, a uslovi su pretpostavke odgovornosti. Uslovi su određene činjenice koje treba da se steknu da bi neko bio podvrgnut imovinskoj odgovornosti. Uslove odgovornosti određuje zakon, ali to mogu učiniti i zainteresovana lica (počinilac štete i oštećeni).

Uslovi građanske odgovornosti nisu u, već zavise od vrste uvijek isti, već zavise od vrste odgovornosti. Imamo stalne ili obavezne uslove, i povremene ili varijabilne uslove.

Stalni (obavezni) uslovi:

šteta
uzročna veza

Povremeni (varijabilni) uslovi:

krxxxxx xočinioca štete
protivpravnost njegove radnje.

Xxxx xx riječ o deliktnoj odgovornosti potrebno je da se ispune obije vrste uslova. Međutim, odgovornost za stvoreni ili kontrolisani rizik ne zahtijeva krivicu, a odgovornost po osnovu pravičnosti ni krivicu ni protivpravnu radnju. Ali, deliktna odgovornost ima najveći praktični značaj

Pojam štete

Član 149 ZOO: Xxxxx xx umanjenje nečije imovine (obična šteta) i sprječavanje njenog povećanja (izmakla korist), nanošenje drugome fizičkog ili psihičkog bola ili straha, kao i povreda prava ličnosti i ugleda pravnog lica (nematerijalna šteta).

U običnom, svakodnevnom životu i govoru “štetom” se označava svaka propuštena prilika da se doživi izvjesno zadovoljstvo, kao svaka doživljena neprijatnost.

U pravnom smislu šteta ima uže značenje. Pravni pojam štete ne tiče se prikraćivanja svakog interesa, nego samo onog koji je dostojan pravne zaštite. Osim toga, za njega je značajno i kako je do prikraćivanja došlo i na čiji će teret ono naposlijetku pasti. Pravni pojam štete podrazumijeva dakle, samo onaj gubitak koji neko trpi usljed određenog događaja na svojim pravno zaštićenim dobrima i koji je određeno treće lice dužno da nadoknadi. Ako oštećeni nije ovlašćen da se za nadoknadu gubitka obrati nekom trećem (po pravilu, počinocu štete) nego gubitak mora podijeti sam, onda nije riječ o šteti u pravnom smislu.

Gubitak koji oštećeni trpi mora nastati mimo njegove volje, jer ako je nastao po volji oštećenog, nije riječ o šteti nego o otuđenju ili utrošku imovine. Otuđenje ili utrošak imovine može imati karakter štete samo:

kada je potreba koja se želi zadovoljiti otuđenjem ili trošenjem nastala mimo volje lica o čijoj se potrebi radi (npr. troškvi liječenja izazvani tjelesnom povredom)
kada neko otuđi ili utroši svoju imovinu pod utiacajem protivpravnog djelovanja na njegovu volju (npr. silom, prijetnjom ili prinudom)
kada je osujećen cilj radi kojeg je imovina otuđena ili utrošena (npr. neko kupi ulaznicu za fudb. utakmicu , pa usljed povrede koju mu je neko drugi zadao, bude spriječen da ode na utakmicu)

Pod štetom se obuhvata kako aktivna, tako i pasivna šteta. Pasivna šteta je opterećenje pravnom obaveom, nastalo radnjom drugoga. Oštećeni je u ovom slučaju postao dužnik i stoga mora načiniti neki trošak radi isplate duga. Time je njegovoj imovini zaprijetila opasnost da bude umanjenja, otvoren je put za aktivnu štetu. Postavilo se pitanje da li se štetom može smatrati i opterećenje pravnom obavezom kada je dužnik insolventan. Njemački sudovi su ranije smatrali da u tom slučaju ne može biti govora o šteti jer za nsolventnog dužnika obaveza ne predstavlja nikakav teret. Danas, međutim, stoje na stanovištu da postoji šteta i kada je dužnik platežno nesposoban jer svaka nova obaveza povećava iznos pasive. Pasivna šteta postoji npr. kada žena rodi neželjeno dijete usljed nepropisno obavljenog pobačaja ili sterilizacije, Vrhovni sud Njemačke priznaje roditeljima pravo da od počinioca štete traže nadoknadu troškova izdržavanja.

Šteta nije apsolutan, već relativan pojam koji utvrđuje sud u svakom konkretnom slučaju, tim pojmom se sve obuhvata, ali se ništa ne prejudicira.

Vrste štete (materijalna i nematerijalna šteta)

Ovo je podjela u zavisnosti od toga koje je pravno dobro štetom pogođeno.

Materijalna ili imovinska šteta je šteta koja nastaje na imovinskim dobrima. Može se pojaviti u obliku oduzimanja, uništenja ili pogoršanja nekog imovinskog dobra, zatim u obliku umanjenja imovine kao cjeline ili sprječavanja očekivanog uvećanja imovine.

Dok se materijalna šteta tiče onoga što oštećeni ima, nematerijalna šteta je šteta koja se tiče ličnog integriteta oštećenog, tj. onoga što oštećeni jeste. Dakle, nematerijalna, nemovinska, moralna ili idealna šteta je šteta na ličnim ili neimovinskim dobrima čovjeka, ko što su život, zdravlje, fizički i psihički integritet, sloboda, čast, ugled, dostojanstvo, ime i sl. Nematerijalna šteta se svodi na psihičko uznemiravanje čovjeka, u vidu fizičkog ili duševnog bola, patnji, straha, neugodnih osjećanja i sl. I materijalna šteta se takođe odnosi na lice kome imovinska dobra pripadaju jer djelovanje na određenu stvar ne pogađa nju kao takvu, nego njenog vlasnika ili korisnika.

Npr: oštećenjem automobila njegov vlasnik trpi materijalnu štetu u obliku troškova opravke ali i štetu u vidu uzbuđenja i ljutlje zbog samog događaja i zbog utroška vremena oko opravke. S druge strane, i nematerijalna šteta može imati za posljedicu materijalnu štetu. Npr: povreda tijela i oštećenje zdravlja izazva troškove liječenja i gubitak zarade. Da bi se odredila vrsta štete u konkretnom slučaju,ne treba obratiti pažnju samo na neposredno prikraćeno dobro, već treba sagedati i karakter pretrpljenog gubitka koji je nastao usljed te prikrate. Dakle, štetu ne čini samo prikraćivanje određenog pravnog doba, nego i rezultat tog prikraćivanja.

Mjerilo za razlikovanje materijalne i nematerijalne štete leži u razlikovanju imovinskog i neimovinskog dobra. Imovinska dobra su sva dobra čija je vrijednost mjerljiva u novcu, tj. koja se mogu novčano izraziti. Imovinska dobra može koristiti svako lice koje ih posjeduje, pa zato želja za posjedovanjem postoji i kod drugih, ne samo onih koji ih već imaju. Imovinska dobra imaju opštu (tržišnu) vrijednost. Nasuprot tome, za neimovinsko dobro je zainteresovano samo ono lice kome ono pripada, za sva ostala lica to neimovinsko dobro nema nikakvu vrijednost, ni upotrebnu ni prometnu. Neimovinsko dobro je neodvojivo od lica kome pripada, nije “zamjenjivo” za druga dobra i samo onaj kome to dobro pripada ima predstavu o njegovoj vrijednosti. Neimovinska dobra, dakle, nemaju opštu vrijednost kao imovinska, već individualnu vrijednost, pa zato nisu mjerljiva u novcu. Ovo mjerilo, iako teorijski izgleda jasno, nije ovijek u stanju da osigura razgraničenje. Sporni slučajevi su:

šteta usljed privremene nemogućnosti upotrebe stvari, naročito automobila
šteta u vidu troškova koji su usljed štetnog događaja postali uzaludni
šteta u vidu gubitka plaćenog odsustva i slobodnog vremena.

Jedni pravnici smatraju da se ovdje radi o materijalnim, a drugi o nematerijalnim štetama. Drugo stanovište vodi ka nepriznavanju prava na obeštećenje, jer su pravne mogućnosti za nadoknadu nepaterijalne štete ograničene.

Oblici materijalne štete

Stvarna šteta i izmakla dobit (damnum emergens i lucrum sessans)

Stvarna, prosta, obična ili pozitivna šteta je vid materijlane štete koji podrazumijeva:

svaku škodljivu promjenu na nečemu što već postoji, tj. na imovini, pravima i ličnosti nekoga.
troškove koji se načine u cilju odbrane ili osiguranja od štete koja prijeti da nastupi, ukoliko je opasnost nastupanja štete izazvana od drugoga
dugove koji nastanu radnjom trećeg, jer oni terete dužnikovu imovinu.

Sažeto se može reći da stvarna šteta podrazumijeva imovinsku vrijednost za koju je oštećeni postao siromašniji poslije djelovanja štetne radnje. Da bi se utvrdio iznos stvarne štete, potrebno je uporediti vrijednost imovine oštećenog prije i poslije štetnog događaja, jer razlika među njima čini stvarnu štetu.

Izmakla dobit ili negativna šteta je vid materijalne štete koju neko trpi zato što ga je tuđa protivpravna radnja spriječila da stekne određenu umovinsku korist. Pravni pisci iz 19. vijeka to kratko i slikovito kazuju “Kod pozitivne štete riječ je o onome što se već ima, a kod negativne – o oneome što bi se imalo”. Za razliku od stvarne štete, izmakla dobit se ne tiče sadašnje, nego buduće imovine oštećenog koja mu izmiče iz ruku usljed štetnog događaja. Dakle izmaklu dobit čini očekivno uvećanje imovine.

Međutim, nije mjerodavno ono što sam oštećeni očekuje, već u obrir dolazi samo uvećanje imovine koje se moglo “osnovano očekivati, prema redovnom toku stvari ili prema posebnim okolnostima, a čije je ostvarenje spriječeno štetnikovom radnjom ili propuštanjem²”. Ne doalzi u obriz nadoknada dobiti koja bi se ostvarila na protivzakonit ili nemoralan način (npr. preprodajom robe po cijeni većoj od propisane), ali nije nužno da je oštećeni imao pravo na dobit koja mu je izmakla.

Praktični značaj podjele štete na materijalnu i nematerijalnu je veoma mali u našem pravu, on služi samo boljem razumijevanju pojma štete uopšte, jer ZOO ovlašćuje oštećenog da pod istim uslovima zahtijeva nadoknadu i materijalne i nematerijalne štete.

Postojeća i buduća šteta; posredna i neposredna šteta

Naknada buduće štete

Član 210

Sud će na zahtjev oštećenog dosuditi naknadu i za buduću nematerijalnu štetu ako je po redovnom toku izvjesno da će ona trajati i u budućnosti.

Posredna i neposredna

ZOO ne pravi razliku između neposredne i posredne štete, ali to čine naša teorija i praksa. Neposredna šteta je ona koja je direktna posljedica štetne radnje, a posredna šteta je indirektna podljedica štetne radnje, odnosno druge štete. Npr: ako neko drugome razbije prozor na kući radi se o neposrednoj šteti, ali ako se zbog razbijenog prozora uništi enterijer, riječ je o posrednoj šteti. Naši pravnici u posrednu štetu ubrajaju i troškove sahrane ubijenog lica, troškove crnine njegovih bliskih srodnika i troškove podizanja nadgrobnog spomenika. Međutim, treba naglasiti da se tu radi o posredno oštećenim licima, koja se razlikuju od onih koja su neposredno oštećena. U posrednu štetu spada i gubitak zarade, kao i svaki drugi oblik izmakle dobiti.

Sporno je u kakvu štetu spadaju troškovi liječenja. Njemački pravnici smatraju da spadau u posrednu štetu, isto kao i troškovi opravke oštećenog automobila. Po njima je neposredna šteta jedino ona koja je nastala na samom pravnom dobru na koje je štetna radnja bila usmjerena, a sve što se u imovini oštećenog dešava kao posljedica toga, spada u posrednu štetu. Drugi njemački pravnici smatraju da troškovi liječenja i opravke oštećenog automobila spadaju u neposrednu štetu, isto kao što u neposrednu štetu spadaju potpuni gubitak ili pogoršanje stvari kada se preračunaju u novcu. Drugo stanovište se čini logičnijim jer jedna te ista šeta ne može bti čas neposredna čas posredna, u zavisnosti od toga da li se procjenjuje i nadoknađuje u novcu.

Očigledno je da su ovi pojmovi „posredna“ i „neposredna“ nesigurni jer nema pouzdanog mjerila za njihovo razlikovanje, Ta nesigurnost, srećom, ne može škoditi u praksi jer ZOO stoji na stanovištu da materijalnu štetu treba nadoknaditi u potpunosti, podrazumijevajići pod time i neposrednu i posrednu. Međutim, posredna šteta ne smje biti suviše „udaljena“ od štetne radnje, jer ce u tom slučaju biti pravno irelevantna. Npr: ako pjevač na putu na koncert doživi udes, organizator koncerta ne može zahtijevati nadoknadu štete od lica koje je krivo za udes.

Konkretna i računska i predvidiva i nepredvidiva šteta

Konkretna i računska

Ovo razlikovanje ima isključivo teorijski značaj.

Konkretna ili realna šteta podrazumijeva stvarni negativan uticaj štetnog događaja na određeno pravno dobro. Npr. oštećenje ili uništenje stvari, pogoršanej zdravlja i sl.
Računska ili apstraktna šteta podrazumijeva umanjenje imovine ili imovinskog dobra izraženo u novcu.

Tzv. opšta imovinska šteta je uvijek računska, pošto se određuje samo kao umenjenje ukupne vrijednosti imovine. Nematerijalna šteta je, s druge strane, sama po sebi „realna“ jer nije mjerljiva u novcu, pa samim tim nije ni računska.

Od konkretne i računske štete treba razlikovati konkretno i apstraktno obračunatu štetu.

Konkretno obračunata šteta je ona koja je utvrđena prema konkretnim okolnostima i koja predstavlja stvarni gubitak.
Apstraktno obračunata šteta nije izraz stvarno pretrpljene štete, već predstavlja apstraktno utvrđeni iznos, nezavisno od stvarnog gubitka (npr. razlika zmeđu ugovorene cijene robe i njene srednje tržišne cijene u određeno vrijeme i na određenom mjestu). Ovo razlikovanje je bitno sa aspekta trgovinskog prava.

Predvidiva i nepredvidiva šteta

Predvidiva je ona šteta čije je počinilac mogao predvidjeti u vrijeme zaključenja ugovora. Nije bitno da li je on to stvarno predvidio, bitna je objektivna mogućnost predviđanja, jer ako počinilac takvu štetu ne predvidi, smatra se krivim. Ako se šteta nije mogla predvidjeti, ona je nepredvidiva.

Da li je u pitanju predvidiva ili nepredvidiva šteta zavisi od konkretnog slučaja. Nije neophodno da ugovornik predvidi sve nastale štetne posljedice, već je potrebno da predvidi samo početnu štetu.

Praktičan značaj ove podjele postoji u oblasti ugovorne odgovornosti. ZOO propisuje da:

Ugovorni dužnik odgovara samo za štetu koju je u vrijeme zaključenje ugovora morao predvidjeti kao moguću posljedicu kršenja ugovorne obaveze. Samo u slučaju dužnikove prevare ili namjernog neispunjenja obaveze ili ispunjenja sa krajnjom nepažnjom, povjerilac ima pravo na naknadu i nepredvidljive štete.
Proizvođač odgovara i za opasna svojstva stvari ako nije preduzeo sve što je potrebno da štetu, koju je mogao predvidjeti, spriječi putem upozorenja, bezbjedne ambalaže ili drugom odgovarajućom mjerom.^³
Odogovornost zbog uskraćivanja neophodne pomoći - Ko bez opasnosti po sebe uskrati pomoć licu čiji su život ili zdravlje očigledno ugroženi, odgovara za štetu koja je otuda nastala, ako je on tu štetu prema okolnostima slučaja morao predvidjeti.^⁴

Protivpravnost kao uslov odgovornosti za prouzrokovanu štetu

ZOO odgovornost za štetu ne uslovljava izričitim uslovom da štetna radnja bude protivpravna. Protivpravnost je pojam oji se upotrebljava u različitim oblastima prava. U obligacionom pravu protivpravnost ima uže značenje. Riječ je, u stvari, o kršenju normi koje, direktno ili indirektno, treba da spriječe nanošenje štete drugome; normi koje pravnim subjektima nalažu ponašanja kojim se šteta može izbjeći.

Radnja (činjenje ili nečinjenje) je protivpravna kada se njome krše određene zabrane ili zapovijesti. Svejedno je da li se radi o normi građanskog, krivičnog, upravnog ili radnog prava, jer imovinsku odgovornost može izazvati svaka vrsta protivpravnosti. Bitno je samo da se radi o normi kojom se štite imovinski interesi subjekata, ili čak i neimovinski interesi koji se brane imovinskim sankcijama. Nije užno ni da pravne zabrane budu iskazane direktno, već mogu proizilaziti iz opštih pravnih načela i smisla pojedinih zakona. Dakle, zakoni ne sadrže iscrpan spisak zabranjenih radnji, što bi bilo neostvarljivo i necjelishodno. Zato, pri ocjeni toga da li je neka radnja protivpravna, treba voditi računa i o javnom poretku i o dobrim običajima. Protivpravnim se smatraju i ponašanja koja su protivna pravilima struke određenog poziva (npr. pravila ljekarske struke). Protivpravnost postoji u svakom slučaju prikraćivanja apsolutnih prava, ona su zaštićena od svih. Isti je slučaj i sa prihvaćivanjem prava ličnosti i zahvatom u tuđu imovinu. Međutim prikraćivanje relativnih prava nije samo po sebi protivpravno, već samo ako se to čini određenim sredstvima i na određen način. Relativna prava važe samo prema određenim licima i samo ta lca mogu izvršiti protivpravnu radnju usmjerenu ka tim pravima.

Rezimirajući izloženo, protivpravne su one ljudske radnje kojima se krše zabrane ili zapovijesti koje proističu iz pravnih normi, iz dobrih običaja, iz pravila struke određenog poziva, iz pravnih poslova i pregovora o zaključenju ugovora. Protivpravno je, naime, i ponašanje koje ne prouzrokuje štetu drugome, samo što ono nije od interesa za obligacionopravo jer ne povlači imovinsku odgovornost. S druge strane, postoje i slučajevi štete koja nije izazvana protivpravnom radnom, a koja ipak obavezuje na nadoknadu iz drugih razloga. Za radnju kojom se drugom nadnosi šteta postoji pretpostavka da je protivpravna, naravno, radi se o oborivoj pretpostavci.

Subjektivna i objektivna teorija protipravnosti

Razlika je u odnosu između protivpravnosti radnje i krivice njenog izvršioca.

Pristalice subjektivne teorije smatraju da protivpravnost i krivica uslovljavaju jedna drugu. Zato ne samo što nema krivice bez protivpravnosti, nego nema ni protivpravnosti bez krivice.

Pristalice objektivne teorije smatraju da je protivpravno svako ponašanje koje je pritivno normama ili zapovijestima pravnih normi, i da je protivpravnost nezavisna od krivice.

Uzročnost kao uslov odgovornosti za prouzrokovanu štetu

Uzročna veza je odnos između dvije pojave od kojih je jedna uslovljena drugom. Da bi neko bio odgovoran za štetu, između njegove radnje i štete treba da postoji uzročna veza, drugim riječima šteta treba da bude rezultat radnje lica kome se ona pripisuje. Da je neko zaista pruzrokovao štetu to mora dokazati oštećeni koji zahtijeva nadoknadu štete. Uzročnos se pretpostavlja samo za štetu nastalu u vezi sa opasnom stvari ili opasnom djelatnošću, tada postoji zakonska pretpostavka da šteta potiče baš od te stvari, odnosno djelatnosti.

Pitanje uzročne veze je praktično pitanje koje rješava sud u svakom konkretnom slučaju kada odlučuje o zahtjevu na nadoknadu štete. Teorija je za ovo pitanje pokazala posebno interesovanje, trudeći se da ustanovi kriterijume za utvrđivanje uzročne veze. Ipak, ne postoji teorija kojoj je pošlo za rukom da zadovoljisve pravnike i rješi problem uzročnosti konačno i na zadovoljavajući način.

Uzrok i uzročna veza su prirodne pojave za koje se interesuju prvenstveno prirodne nauke i filozofija, koje su izgradile sam pojam uzroka. U filozofskom smislu uzrok bi bio zbir pozitivnih i negativnih uslova, ukupnost eventualnosti svih vrsta pri čijem djelovanju posljedica neizbježno slijedi (John Stuart Mill). I pojam uzroka u pravnom smilu oslanja se na ovaj filozofski.

Teorija uslova ili teorija ekvivalentnosti uzrokom smatra svaku od više injenica čiji je sticaj dao određenu ukupnu štetu. Dakle, svaka okolnost koju nije moguće apstrahovati a da usljed toga i posljedica ne izostane. Svi pojedinačni uslovi imaju jednaku vrijednost jer bi izostanak bilo kojeg vodio ka izostanku posljedice. Zato se smatra da je jedna radnja uzročna za sve posljedice koje su se na nju nadovezale, ako je bila za njih conditio sine qua non. Postupkom tzv. hipotetičke eliminacije se utvrđuje da li je radnja nužno uslovila posljedicu, cio tok stvari se posmatra unazad kao da štetna radnja nije ni izvršena. Ako se pokaže da bi i bez te radnje šteta ipak nastala, izvršilac nije odgovoran za štetu, a ako bi eliminacijom te radnje i šteta izostala izvršilac radnje jeste odgovoran za štetu.

Teorija uslova pojam uzroka shvata veoma široko, skoro bez ikakvih ograničenja, i zato se morala korigovati. U krivičnom pravu korekcija se vrši prilikom utvrđivanja krivice: smatra se da krivica postoji samo ako je izvršilac predvidio ili bar mogao predvidjeti štetnu posljedicu. U građanskom pravu korekcija se vrši učenjem o adekvatnom prouzrokovanju štete.

Teorija neposrednog i posrednog prourokovanja smatra da šteti u većoj mjeri doprinose oni događaji koji su joj vremenski bliži nego oni koji su od štete vremenski dalji. Bliži događaji nazivaju se neposrednim uzrocima, a dalji posrednim uzrocima. Pravno relevantim smatraju se samo neposredni.

Teorija adekvatne uzročnosti je teorija koja je prihvaćena i u našoj teoriji i praksi. Pristalice ove teorije smatraju da je uzrok štete samo onaj događaj čijem redovnom dejstvu odgovara konkretna šteta, tj. uzrok koji je po svojoj prirodi adekvatan toj šteti. Uzročna veza je adekvatna ako je radnja uopšte bila podesna da izazove štetu, ali ne i u slučaju kada se to moglo desiti samo usljed specifičnih i potpuno neočekivanih okolnosti o kojima se, po redovnom toku stvari, ne vodi računa. Uzročnu vezu sudija određuje ex post, tj. putem naknadne porognoze. Nije bitno da li je odgovorno lice subjektivno moglo računati na određenu posljedicu, već da li je ona objektivno podesna da bude rezultat izvjesne radnje. Procjenjivanje se adekvatnosti uzroka se vrši sa stanovišta čovjeka prosječnog životnog iskustva, koji na neobične i veoma udaljene posljedice nije mogao računati.

Teoriji adekvatne urzočnosti se zamjera da je suviše subjektivistička jer traži od suda da procjenjuje da li je uzročna veza tipična ili netipična, adekvatna ili neadekvatna. Zamjera se da ne vodi dovoljno računa o okolnostima konkretnog slučaja, nego se oslanja na nekakve unaprijed određene uzroke koji navodno uvijek i u svim slučajevima djeluju istom snagom.

Kumulacija uzroka

Kumulacija uzroka postoji kada dva stvarna uzroka djeluju u isti mah, ali bi svaki od njih ponaosob bio dovoljan da izazove istu toliku štetu. Npr. dvije fabrike ispuste u rijeku otpadne vode i time izazovu pomor riba, a do pomora bi došlo i da je to učinila samo jedna od njih.

Problem oko ovakvih slučajeva postoji jer svaki izvršilac štetne radnje može se braniti prigovorom da njegova radnja nije conditio sine qua non za štetu, tj. da bi šteta nastala i bez nje, usljed postupka drugog. Ipak, treba voditi računa o obije uzročnosti, tako da radnja drugog ne isključuje kauzalitet prvog. Okolnost da postoje dva počinioca štete ne može oštećenog dovesti u gori položaj nego da je u pitanju samo jedan počinioc štete. U slučaju kumulacije, oba, odnosno svi izvršioci škodljive radnje odgovaraju solidarno.

ZOO: Za štetu koju je više lica prouzrokovalo zajedno, svi učesnici odgovaraju solidarno.

Zbirni kauzalitet

Zbirni kauzalitet postoji kada više događaja zajedno izazovu štetu. Šteta je rezultat djelovanja dva ili više uroka, od kojih ni jedan ponaosob ne bi bio u stanju da izazove ukupnu štetu. Npr: više lica, nezavisno jedan od drugog, ukradu robu iz istog magacina. Po pravilu ova lica nadoknadu duguju prema svojim udjjelima u šteti. Za njih ne važe pravila koja veže za saučesnike, pomagače i podstrekače, da odgovaraju solidarno. Ali ako se pojedini udjeli tih lica ne mogu utvrditi, odgovaraju solidarno.

Alternativni kauzalitet

Alternativni kauzalitet postoji u slučaju kada više lica dolaze u obzir kao počinioci iste štete., ali nije moguće utvrditi koje je od njih zaista prouzrokovalo štetu. Zna se, međutim, da bez djelovanja makar jednog od tih lica šteta ne bi nastupila. Osim toga, radnja svakog od potencijalnih počinilaca bila je dovoljna da štetu izazove u cjelosti.

3 su pretpostavke alternativnog kauzaliteta:

da su dva ili više lica izvršila radnju koja je mogla prouzrokovati nastalu štetu
da je radnja jednog od njih štetu zaista prouzrokovala
da se ne može ustanoviti čija je radnja zaista uzrok štete.

Npr. tri lovca pucaju u istog vuka, pa jedan od njih pogodi lice N.N. i nanese mu tjelesnu povredu

Alternativnost u stvari nije problem same uzročne veze nego problem dokazivanja, jer ako se ne utvrdi ko je štetu zaista izazva onda uzročna veza nije ni dokazana. Međutim, pošto bi bilo nepravično da oštećeni ostane bez nadoknade pošto šteta nije nastala slučajno, i zato ova lica odgovaraju solidarno.

Krivica kao uslov odgovornosti za prouzrokovanu štetu

Krivica je istovremeno i osnov i uslov odgovornosti za štetu. Krivica je pojam koji se najčešće koristi u pravu, ali nije samo pravni pojam. Kada god se postavi pitanje neke odgovornosti, postavlja se i pitanje krivice onih koji su eventualno odgovorni. Ako nisu radili onako kako je trebalo da rade, za njih kažemo da su krivi. Krivica znači uvijek neku grešku, nepravilnost ili omašku koju društvo ne odobrava, zbog koje počinilac trpi zamjerku, društveni prekor ili osudu. Pojam krivice podrazumijeva, dakle, negativnu ocjenu čovjekovog voljnog ponašanja. Pitanje krivice se u obligacionom pravu javlja kada neko drugome prouzrokuje štetu i kada se od njega očekuje da je nadoknadi. Za počinioca se kaže da je kriv ako se nije rukovodio načelima koja su za njega morala biti mjerodavna na temelju obligacionog odnosa koji postoji između njega i oštećenog, ili na temelju opštih pravila koja uređuju zajednički život ljudi. S obzirom na to, krivica u obligacionom pravu može biti ugovorna ili neugovorna.

Što se tiče odnosa krivice prema protivpravnoj radnji, danas je vladajuće stanovište da krivica pretpostavlja protivpravno ponašanje, mada ne i svijest o tome. Pitanje da li je neko kriv postavlja se tek kada se ustanovi da je on objektivno protivpravno postupio.

Međutim, pošto je protivpravnost pretpostavka krivice, neki pravnici krivicu poistovjećuju sa protivpravnom radnjom, što je svakako pogrešno, jer su to dva različita i nezamjenjiva pojma, koja imaju svoje zasebno biće kao uslovi imovinske odgovornosti. Krivica je ocjena koja se tiče umnog ponašanja određenog lica, to je duhovna radnja određenog lica koja prethodni fizičkoj radnji.

Sposobnost za krivicu

Štetna radnja se u krivicu određenom licu može pripisati u krivicu samo licu koje je sposobno ra rasuđivanje, uračunljivo, odnosno razborito. Čovjek je sposoban za rasuđivanje samo ako je u stanju da razumno postupa, tj. da shvati značaj i domašaj svojih postupaka i da njima upravlja. Međutim nije potrebna jednaka razboritost kod svih postupaka kojim se drugome nanosi šteta, već to zavisi od okolnosti. Ta mjera zavisi od prirode štetne radnje, njene opasnosti ili važnosti. Ako je počinilac štete bio u stanju da pokaže onoliko razbora koliko su okolnosti zahtijevale pa to nije učinio, tada se smatra krivim. Za to isto ponašanje u nekoj drugoj situaciji on može biti i nevin, ako je stepen njegovog razbora manji od zahtijevanog. Dakle, sposobnost za rasuđivanje je relativna vrijednost kao uslov krivice.

Lica koja su nesposobna za rasuđivanje ne mogu biti kriva za svoje radnje, pa samim tim ni odgovorna za prouzrokovanje štete. To su maloljetnici do 7 godine života i punoljetna lica koja su duševno bolesna ili maloumna. Za maloljetnike između 7 i 14 godine postoji pretpostavka nesposobnosti za rasuđivanje, osim ako se dokaže da su bili sposobni za rasuđivanje u vrijeme prouzrokovanja štete. Maloljetnik sa navršenih 14 godina života odgovara prema opštim pravilima o odgovornosti za štetu. Stanje nesposobnosti za rasuđivanje može biti i prolazno, npr. kod lica pod uticajem alkohola ili narkotika i to stanje prolazne nesposobnosti za rasuđivanje je uzrokovano uglavnom od lica koje se u njemu nalazi. To lice je samovoljno skrivilo takvo stanje, uzimanjem alkohola, droge i sl i zato je ono odgovorno za štetu prouzrokovanu u stanju prolazne nesposobnosti za rasuđivanje, osim ako dokaže da je u takvo stanje dospjelo bez svoje krivice. Ako ga je u to stanje doveo neko treći, taj će biti kriv i odgovoran za štetu.

Oblici krivice za prouzrokovanu štetu

Razlikujemo dva oblika krivice

umisljaj (dolus)
nehat (culpa)

U građanskom pravu ovo razlikovanje nema tako veliki značaj lap i krivičnom, ali ipak nije beznačajno jer je i građanska odgovornost u izvjesnoj mjeri strožija za umišljajnu nego za nehatnu krivicu. Osim toga, odgovornost za nehatno izazvanu štetu može se ugovorom isključiti, dok za umišljajno izazvanu štetu to nije moguće.

Umišljaj je teža vrsta krivice koja se još naziva i namjera. Dva su bitna elementa umišljaja:

intelektualni
voljni.

Intelektualni element umišljaja pokazuje odnos izvršioca protivpravne radnje prema toj radnji i njenim posljedicama sa stanovišta njegovog intelekta ili svijesti. Ozvršilac, dakle, mora biti svjestan da je njegova radnja protivpravna i da će imati za posljedicu štetu. Ako izvršilac pogrešno misli da je radnja dopuštena, ne radi se o umišljaju, već o nehatu. Da bi postojao umišljaj počinilac ne mora predvidjeti sve posljedice,. dovoljno je da predvidi neposrednu štetu. Takođe, za postojanje umišljaja nije bitan ni motiv, to može biti motiv koji nije suprotstavljen moralu i koji odgovara zahtjevu čovječnosti. Takođe, umišljaj postoji i u slučaju prijetnje trećeg lica izvršiocu štetne radnje, osim u slučaju krajnje nužde. (Međutim, za ugovornog dužnika prijetnja koja ga spriječi da ispuni obavezu predstavlja nemogućnost ispunjenja za koju on nije odgovoran).

Voljni element umišljaja pokazuje odnos izvršioca protivpravne radnje prema toj radnji i njenim posljedicama sa stanovišta njegove volje. S obzirom na intezitet volje, umišljaj može biti direktni i eventualan. Direktan umišljaj podrazumijeva da je volja počinioca štete direktno usmjerena na štetnu posljedicu, dakle, radnja je izvršena sa htijenjem da se izazove šteta. Eventualni umišljaj ne podrazumijeva da je počinilac imao u vidu štetu kao svoj neposredni cilj, dovoljno je da ju je prihvatio kao moguću (eventualnu) poslejdicu svoje radnje tj. da je pristao na štetu.

Ukoliko je počinilac predvidio mogućnost da se dogodi šteta ali je ozbiljno računao da ona neće nastupiti, ili je čak preduzeo određene mjere da bi je preduprijedio – u tom slučaju se može raditi samo o svjesnom nehatu. Razlikovanje direktnog i eventualnog umišljaja nema praktičnog značaja u obligacionom pravu, jer je odgovornost u oba slučaja podjednaka.

Nehat i stepeni nehata

Nehat ili nepažnja je slabija krivica u poređenju sa umišljajem jer onaj ko nehatno nanosi štetu drugome to čini bez vlastitog htijenja. Uprkos tome, nehatno ponašanje nije slučajno, nego je skrivljeno jer je onaj ko se tako ponaša zanemario pažnju koja se zahtijeva od ljudi u međusobnim odnosima.

I nehat kao i umišljaj sadrži intelektualni i voljni element. S obirom na to, nehat može biti svjestan i nesvjestan. Svjestan nehat postoji kada je počinilac predvidi štetu kao moguću posljedicu svoje radnje, ali olako drži da neće nastupiti šteta, pa se i ne trudi da je izbjegne. Nesvjestan nekat postoji kada počinilac ne predvidi da će njegova radnja izazvati štetu, ali je to mogao i morao predvidjeti. On je kriv jer nije bio pažljiv onoliko koliko je trebalo, a koliku pažnju je trebalo da pokaže zavisi od karaktera radnje kojm je šteta izazvana i od okolnosti pod kojima je ona preduzeta.

Mjerila za nehat

Postavlja se pitanje koje mjerilo važi za pažnju koju treba pokazati da bi se izbjegla krivica u oliku nehata: subjektivno ili objektivno. Naše pravo prihvata objektivno mjerilo za ocjenu nehata. Dakle pažnja koja je neophodna se ne cijeni na osnovu ličnih sposobnosti ili navika čovjeka, već prema onome što bi razuman i uredan čovjek (bonus pater familias) u datim okolnostima smatrao potrebnim. Radi se o pažnji koja je objektivno potrebna i subjektivno moguća. Što se ugovorne odgovornosti tiče, ZOO traži od ugovornika da postupaju sa pažnjom „dobrog privrednika“, odnosno „dobrog domaćina“, i „dobrog stručnjaka“.

Stepeni nehata

Nehat kao vrsta krivice nema uvijek istu vrijednost, već se može stepenovati. ZOO poznaje tri stepena:

grubu nepažnju (culpa lata)
običnu nepažnju (culpa levis)
odsustvo pažnje koja se poklanja vlastitim poslovima (culpa levis in concreto)

Ranije su pravnici smatrali da postoji i četvrti stepen nehata, najlakša nepažnja (culpa levissima).

Osnovno je razvrstavanje nehata na grubu nepažnju i običnu nepažnju. Grubi nehat podrazumijeva grešku koja se pažljivom čovjeku ni u kom slučaju ne bi potkrala, a obični nehat podrazumijeva grešku koja se može potkrasti i pažljivom čovjeku. Pravnici obično gledaju da definišu grubi nehat, a obični nehat definišu negativno: kao sve ono što nije grubi nehat. Kod nas se kaže da sa grubm nehatom postupa onaj ko se ne ponaša ni kao iole pažljiv čovjek. Obični nehat podrazumijeva opreznost manju od prosječne, odnosno od opreznosti dobrog stručnjaka.

Razlikovanje na grubi i obični nehat se ne podudara sa razlikovanjem na svjesni i nesvjesni nehat. Razlikovanje na grubi i obični nehat je od značaja

jer se odgovornost za grubi nehat izjednačava sa odgovornošću za umišljajno izazvanu štetu
jer neki dužnici odgovaraju samo za štetu izazvanu namjerno ili grubom nepažnjom (npr. poklonodavac i poslugodavac)

Od lica koja drugima čine eku besplatnu uslugu zahtijeva se da se prema dobrima primaoca usluge odnose sa pažnjom koju poklanjaju vlastitim poslovima (dilligentia quam in suis). To nije pažnja dobrog privrednika, dobrog domaćina ili dobrog privrednika, i tu je riječ o subjektivnom mjerilu za nehat. Ovo važi npr. za besplatnog čuvara svoje stvari. Svrha ovog mjerila jeste da se odgovornost počinioca štete umanji, jer culpa levis in concreto podrazumijeva nehat koji se nalazi između obične i grube nepažnje. Iz dilligentia quam in suis moglo bi se zaključiti suprotno, pa da ako je počinilac štete u svojim poslovima naročito pažljiv, onda odgovara i za najmanju nemarnost. Zato ZOO propisuje da „Ako je štetnik prouzrokovao štetu radeći nešto radi koristi oštećenika, sud može odrediti manju naknadu, vodeći računa o brižljivosti koju štetnik pokazuje u sopstvenim poslovima.”⁵

Činjenice koje isključuju ili ograničavaju odgovornost za prouzrokovanu štetu

Te okolnosti su:

slučaj
viša sila
krivica oštećenog
ugovorne klauzule o isključenju i ograničenju odgovornosti.

Slučaj kao osnov isključenja odgovornosti za pričinjenu štetu

U običnom govoru pojam „slučaj“ se upotrebljava u višestrukom značenju. Slučajnim nazivamo događaje koji uopšte nisu predodređeni slobodnom ljudskom voljom, kao i događaje koji nisu bili cilj određene voljne radnje. Filozofski pojam slučaja podrazumijeva pod slučajnim sva kasnija stanja koja nisu nastala kao posljedica određenih uzroka.

U obligacionom pravu slučaj (causus) označava odsustvo krivice izvršioca protivpravne radnje kojom je šteta izazvana. Slučajni su oni događaji koji ne zavise od slobodne ljudske volje. Slučaj može biti neki prirodni događaj (npr. poplava) ili ljudska radnja za koju izvršilac nije odgovoran (npr. radnja maloljetnika mlađeg od 7 godina). Slučajna šteta, dakle, postoji kada počinilac nije znao niti je bio dužan znati da njegova radnja može prouzrokovati štetne posljedice.

Slučaj je značajan jer je to uzrok koji isključuje odgovornost. Kada postoji takav uzrok, ne može postojati odgovornost za krivicu, već samo odgovornost nezavisno od krivice (objektivna odgovornost). Ukoliko nema mjesta objektivnoj odgovornosti, štetu snosi sam oštećeni - „Slučaj škodi kome zgodi“.

Postoje i izuzeci

ugovorom se može odrediti pojačana odgovornost, osim ako bi bilo protivno načelu savjesnoti i poštenja
i sam ZOO propisuje odgovornost za slučajne štete u nekim oblastima (npr. odgovornost ugostitelja za stvari svog gosta, odgovornost za štetu od opasnih stvari, odnosno opasnih djelatnosti)
ZOO nalaže i odgovornost za tzv. „mješoviti slučaj“ (causus mixtus) tj. slučaj čije je štetno djelovanje skrivljeno od nekoga (npr. dužnik u docnji odgovara povjeriocu i za slučajnu propast stvari, ako ne dokaže da bi stvar slučajno propala i da je obavezu ispunio na vrijeme).

Viša sila kao osnov isključenja odgovornosti za pričinjenu štetu

Viša sila je apstraktan pojam koji pravnici različito shvataju i tumače. Neki smatraju da u višu silu spadaju samo prirodni događaji, a drugi da tu spadaju i ljudska ponašanja. Našem pravu više odgovara drugo gledište. Viša sila je uži pojam od pojma slučaja, viša sila predstavlja kvalifikovan slučaj. U višu silu spadaju samo događaji koji su:

izvanredni ili nepredvidljivi
neizbježni
spoljni

Događaji koji su izvanredni su događaji na kojima se nije moglo računati jer nisu učestali i jer se redovno i normalno ne dešavaju. Ipak, ne predstavlja svaki rijedak događaj višu silu, to mora biti veoma izuzetan događaj, tako da ga nije mogao predvidjeti ni veoma pažljiv čovjek, postuspajući sa pažnjom dobrog domaćina.

Da je događaj neizbježan to znači da je on neminovan i neotklonjiv. To su događaji koji nisu mogli biti spriječeni i učinjeni neotklonjivim. Mogućnost sprječavanja se cjeni objektivno, kao i predvidljivost, dakle, riječ je o najvećoj mogućoj pažnji čovjeka.

Da je događaj spoljni to znači da nije skopčan sa djelatnošću lica od kojeg je šteta potekla. Npr. pucanje gume na automobisu usljed vrućine nije „spoljni“ događaj nego unutrašnji jer je skopčan sa upotrebom automobila. U višu silu spadaju prirodni događaji, kao što su zemljotresi, oluje, poplave, lavine i odroni, pod uslovom da imaju katastrofalne posljedice. I spoljni događaji mogu predstavljati obični slučaj, jer nisu izvanredni i nepredvidljivi (npr. kiša, snijeg). S druge strane postupci trećih lica mogu imati karakter više sile (npr. sabotaža ili atentat).

Zaključak je da je pojam više sile relativan, da nije moguće unaprijed precizno utvrditi koji se sve događaji ubrajaju u višu silu. Posebno su relativne izvanrednost i neizbježnost, jer pojave koje se u jednoj sredini smatraju neizbježnim u drugoj mogu biti lako izbjegnute, i obrnuto. Razvojem nauke i tehnologije smanjuje se krug pojava koje spadaju u višu silu, zato je današnji pojam više sile veoma uzak i ograničen na mali broj slučajeva. U stvarnosti viša sila predstavlja mnogo manji pravn problem nego u literaturi i u predstavi ljudi. Pogotovo kod neugovorne odgovornosti su jako rijetki slučajevi koji spadaju u višu silu.

Pravni značaj više sile

Viša sila isključuje odgovornost, kao i slučaj. Ali dok slučaj predstavlja granicu subjektivne odgovornosti, viša sila je granica objektivne odgovornosti. Drugim riječima, objektivna odgovornost je odgovornost za slučaj, ali ne i za višu silu. Štetu koja je rezultat više sile snosi sam oštećeni. Samo izuzetno neko drugi može biti odgovoran, npr:

kada se jedna strana ugovornica na to unaprijed obavezala,
kada se radi o šteti od vazduhoplova i
kada je u pitanju propast stvarikoja je na nedozvoljen način oduzeta od imaoca.

Razlika između više sile i slučaja praktično je značajna samo kod objektivne odgovornosti. Kod subjektivne odgovornosti se ne postavlja pitanje razganičenja, jer krivicepa ni subjektivne odgovornosti nema ni kada psotoji viša sila ni slučaj.

Do isključenja odgovornosti dolazi samo u onoj mjeri koliko je šteta zaista uslovljena višom silom. Zato odgovornost neće izostati ako bi šteta nastala i vez događaja koji se kvalifikuje kao viša sila. Npr: dužnik duguje isporuku 5 tona krompira, pa ih ne isporuči zbog iznenadne poplave, ali se ne može pozvati na višu silu ako nije blagovremeno pripremio krompir za isporuku, znači on ga svakako ne bi isporučio. Ako je pripremio za isporuku samo 2 tone, biće oslobođen od odgovornosti za neisporuku te 2 tone, ali će biti odgovoran za neisporuku preostale 3 tone.

Krivica oštećenog

Krivica oštećenog postoji kada oštećeni svojim postupcima omogući drugome da mu prouzrokuje štetu, ili barem doprinese da šteta bude veća nego što bi inače bila.

Ipak, nema svako ponašanje oštećenog, koje je uzročno povezano sa štetom, karakter krivice. Npr: vlasnik stana nije kriv što je otputovao na odmor i time omogućio lopovu da mu opljačka stan. Da bi postojala kkrivica mora se raditi o postupku koji je pravno nedopušten ili barem nije u skaldu sa običajima ili moralnim normama određenog društva. Npr: ako dva vozača voze nepropisno pa se sudare tada je riječ o pravoj krivici, ali kada neko sjedne u automobil kojim upravlja ko je očigledno pijan, takav putnik ne postupa protivpravno ali postupa nemarno tada postoji krivica prema samome sebi. Svako je načelno dužan da pokaže normalnu pažnju da bi od sebe otklonio štetu. Osim toga, svako kome je uzrokovana šteta treba da preduzme uobičajene mjere da štetu zaustavi, da spriječi njeno uvećanje. Oštećeni ne smije pustiti da se šteta uvećava na račun drugoga. Tako, lice kome je nanijeta tjelesna povreda treba da se liječi, a vlasnik oštećenog automobila da ga opravi. Onaj ko to ne učini pogoršava vlastitu pravnu poziciju i ne može svoju štetu u cjelosti svaliti na trećeg počinioca.

Krivica oštećenog ima, dakle, šire značenje nego krivica počinioca štete drugome ili prava krivica. Prava krivica pretpostavlja protivpravnu radnju, a krivica oštećenog nema uvijek to svojstvo. Prava krivica je uslovljena sposobnošću počinioca štete za rasuđivanje, a kod krivice oštećenog ne mora postojati razboritost. Da bi postojala krivica oštećenog samo je potrebno da postoji uzročna veza između određenog postupka oštećenog i štete. I sam ZOO ne govori o krivici već o oštećenikovoj radnji. Samo kod ugovorne odgovornosti ZOO koristi pojam „krivica povjerioca“ imajući u vidu da ugovore mogu zaključivati samo razborita lica.

Pravni značaj krivice

Krivica oštećenog može biti i razlog za isključenje i razlog za umanjenje odgovornosti počinioca štete drugome. Sve zavisi od toga koliki je udio jedne i druge strane u prouzrokovanju štete. Po pravilu samo teži oblik krivice oštećenog (namjera i gruba nepažnja) može potpuno isključiti odgovornost počinioca. Samo se takva krivica oštećenog može smatrati isključivim uzrokom štete. Ako je, pak, oštećeni doprinijeo nastanku štete običnom nepažnjom, ima pravo na umanjenu nadoknadu.

Sudovi bivših jugoslovenskih republika smatrali su da čak i umišljajna krivica počinioca ne može potpuno neutralisati krivicu oštećenog, već da i u tom slučaju može biti mjesta raspodjeli štete između njih.

Mjerila za utvrđivanje visine naknade štete

str 271

Slučajevi isključenja protivravnosti

U činjenice koje isključuju protivpravnost štetne radnje spadaju:

vršenje javne dužnosti
pristanak oštećenog
nužna odbrana
krajnja nužda
dozvoljena samopomoć
korišćenje svojim pravom.

Naravno, ove iste činjenice, istovremeno isključuju i krivicu jer je protivpravnost pretpostavka krivice.

Isključenje protivpravnosti u slučaju prouzrokovanje štete vršenjem prava

Korišćenje svojim pravom nije protivpravno ni kada se time uzrokuje šteta drugome. Onaj ko upotrebom svog prava nanese štetu drugome, nije dužan da je nadoknadi. Međutim, svačije subjektivno pravo je ograničeno subjektivnim pravom nekog drugog koje se sa njim graniči. Kada jedan od njih prekorači granice svog prava i time prikrati pravo drugoga, tada dolazi do sukoba dva prava različitih imalaca. Prekoračenje se ne smatra upotrebom nego zloupotrebom prava i u tom slučaju onaj ko zloupotrebljava svoje pravo je dužan da nadoknadi štetu koju time prouzokuje drugome. Zabrana zloupotrebe prava je jedno od osnovnih načela ZOO CG.

O pitanju kriterijuma zloupotrebe prava postoje dva gledišta, subjektivna i objektivna teorija o zloupotrebi prava.

Subjektivna teorija prihvata uži kriterijum, i smatra da zloupotreba prava postoji kada neko svoje pravo korsti isključivo u namjeri da drugome škodi, ili ako to čini bez ikakvog obzira prema ostalim pravnim subjektima. To je upotrebljavanje prava iz pakosti ili šikane, kojem je cilj da šteti drugima ili kada je vršilac prava veoma nepažljiv prema tuđim interesima. OIZ je bio na ovom stanovištu.

Objektivna teorija prihvata širi kriterijum i smatra da upotreba vlastitiog prava može sama po sebi predstavljati zloupotrebu, ako je protivna ekonomskom i socijalnom cilju prava. Dakle, sud ne treba da utvrđuje motiv vršioca prava, već da utvrdi da li je korišćenje pravom normalno – ako to nije, onda postoji zloupotreba prava. ZOO stoji na ovnom stanovištu: Zabrana zloupotrebe prava - Član 6 - Zabranjeno je vršenje prava iz obligacionih odnosa protivno cilju zbog koga je ono zakonom ustanovljeno ili priznato. Istom formulacijom to čini i ZSPO zabranjujući zloupotrebu stvarnih prava⁶.

Isključenje protivpravnosti u slučaju vršenja javne dužnosti

Radnja lica koje vrši javnu (službenu) dužnost koja mu je povjerena nema karakter protipravna ni kada je njome nekome prouzrokovana šteta, ako ne izlazi iz okvira njegovih ovlašćenja.

Npr

vojnik na straži ima pravo da upotrijebi oružje protiv lica koje se ne povinuje njegovom zatjevu da se zaustavi
policajac ,dok je na dužnosti, ima pravo da upotrijebi silu da bi održao red
vatrogasac je ovlašćen da gasi požar, pod cijenu prouzrokovanja štete drugome
sanitarni inspektor ima pravo da uništi namirnice čija bi upotreba mogla ugroziti zdravlje ljudi.

Isključenje protivpravnosti u slučaju nužne odbrane

Pravo na nužnu odbranu je prirodno čovjekovo pravo koje mu se ne može uskratiti. Nužna odbrana podrazumijeva radnju koja je neophodna da bi neko od dvog dobra ili dobra drugog odbio istovremeni protivpravni napad. Uslovi su:

da napad bude protivpravan, on mora poticati od čovjeka, ali nije bitno da li je napadač kriv i odgovoran a svoj postupak
napad treba da je uperen na pravno dobro ma koje vrste
da je već otpočeo
da još traje.

Dakle, nužno je vremensko poklapanje napada i odbrane, jer se niko ne može braniti od prošlog ili budućeg napada. Smatra se da je ispunjen uslov istovremenosti ukoliko se radi o napadu koji neposredno predstoji. Napad ne mora biti usmjeren na pravno dobro branioca, jer je dopuštena i odbrana tuđih pravnih dobara (tzv. nužna pomoć).

Radnja kojom se drugom nanese šteta u nužnoj odbrani nije protivpravnma, pa stoga ne povlači odgovornost za štetu. Međutim, to ne važi ukoliko je šteta prouzokovana prekoračenjem nužne odbrane. Nužna odbrana mora biti srazmjerna napadu kome se suprotstavlja (npr. srazmjera ne postoji kada branilac usmrti napadača na njegovu imovinu). Situacija je drugačija kada se posred imovine, ugrožava i ličnost branioca, što se dešava kod razbojničke krađe. Zato bi lice od kojeg razbojnik pokuša da otme ručni sat imalo pravo da se brani na svaki način, ne štedeći ni razbojnikov život.

Naravno, protivpravnost je isključena samo u odnosu na napadača, a onak ko postupa u nužnoj odbrani i time povredi treće lice, dužan je da mu nadoknadi štetu.

Isključenje protivpravnosti u slučaju pristanka oštećenog

Činjenica da pristanak oštećenog isključuje protivpravnost štetne radnje proističe iz same prirode subjektivnih prava, kojima njihovi imaoci mogu slobodno raspolagati, pod uslovom da su za to sposobni. Pristanak je dakle jedna vrsta raspolaganja pravom na nadoknadu štete, tj. odricanje unaprijed od tog prava.

Sa pristankom je veoma slično tzv. postupanje na sopstveni rizik. Razlika je samo u tome što kod postupanja na sopstveni rizik nema saglašavanja sa štetom nego samo sa rizikom, jer onaj ko je saglašava vjeruje da se rizik neže oživotvoriti. Postupati na sopstveni rizik mogu i poslovno nesposobna lica, ali ne mogu dati pristanak na štetu u smislu da to predstavlja činjenicu koja isključuje protivpravnost štetne radnje.

Pristanak oštećenog se može opozvati u svako vrijeme, osim ako se odnosi na stvar koja je već data drugoj strani. Međutim, naknadni pristanak nema retroaktivno dejstvo kao kod pravnih poslova, radnja kojom je šteta izazvana ostaje protivpravna, a naknadni pristanak znači oproštaj duga počiniocu štete. Ukoliko se odnosi na radnju koja je zakonom zabranjena, pristanak je ništav. To postoji u slučaju kada je u pitanju pravno dobro kojeg se čovjek ne može punovažno dreći, npr. ništav je pristanak na ubistvo, na načajnu tjelesnu povredu i sl. Takođe je ništav i pristanak koji je sam po sebi nemoralan, npr. pristanak nekoga da mu se zapali kuća.

U praksi su od posebnog načaja pristanak na medicinsku intervenciju i sudjelovanje u sportskom takmičenju.

Medicinski zahvat na čovjeku se može vršiti samo na pristanak onoga koga se tiče. Pristanak je potreban radi uvažavanja ličnog dostojanstva i slobode pacijentove, i zbog rizika koji je svojstven liječenju. Pristankom se preuzima i rizik medicinskog zahvata, pod uslovom da on nije rezultat ljekarske greške nego činioca iz pacjentovog organizma. Medicinski zahvat bez prethodne saglasnosti nema pravnopokriće i protivpravan je, kojim se vrijeđa pacijentovo pravo na samoodređenje i njegov tjelesni integritet. Pristnak nije samo puka formalnos već pacijent mora znati suštinu, značaj i domašaj onoga sa čime se saglašava tj. mora biti u situaciji da sagleda razloge za i protiv i da donese razumnu odluku. Zato je ljekar dužan da pacijenta obavijesti o medicinskoj intervenciji koju mu predlaže i da ga obavijesti o rizicima te intervencije. Ako obavještenje izostane pristanak nije punovažan i ljekar, odnosno zdravstvena ustanova odgovara za štetu koja je posljedica medicinske intervencije i kada je intervencija obavljena propisno.

Pristanak nema karakter pravnog posla pa da mogu dati i lica koja su napunila 15 godina života ako su sposobna za rasuđivanje. Može se iskazati izričito ili konkludentnim radnjama (npr. pružanjem ruke radi primanja injekcije). Umjesto maloljetnika i lica lišenih poslovne sposobnosti, pristanak daju njihovi roditelji, usvojitelji, odnosno staratelji. Međutim, pristanak na medicinski zahvat ne važi ako on nije bio indikovan tj. opravdan sa stanovišta medicinske struke. U tom slučaju medicinski zahvat je protipravna radnja i postoji pravo na nadoknadu štete. Dakle za zahvat u pacijentovo tijelo, moraju postojati pristanak i indikacija zajedno.

Izuzetak od pravila da se medicinski zahvat može obaviti samo uz pristanak pacijenta ima izuzetke. U slučajevima koji su predviđeni zakonom i koji su u skladu sa ljekarskom etiom, medicinski zahvati se mogu predzeti i protivno volji pacijenta, odnosno zastupnika poslovno nesposobnog lica. Npr: zakon može propisati da se svi građani podvrgnu određenoj medicinskoj intervenciji, u vlastitom i društvenom interesu (npr. da se vakcinišu protiv zarazne bolesti) – u tom slučaju građani imaju pravo na nadoknadu štete koju su usljed toga pretrpili, i to prema državnom organu koji je naredio da se obavi intervencija, i tada nije bitno da li je uzrok štete ljekarska greška ili činioc i organizma pacijentovog.

Sudjelovanje u u sportskom takmičenju je takođe skopčano sa rizikom od tjelesne povrede ili čak smrti. Iskustvo je pokazalo da čak ni pridržavanje sportskih pravila ne garantuje zaštitu od povrede. Toga su svjesni i sami sportisti. To ne znači da se oni saglašavaju sa svim štetama koje bi iz igre mogle proisteći. Prije se može reći da oni postupaju na vlastiti rizik. Ali, ako je šteta nastala usljed nepoštovanja sportskih pravila, radnja ima obilježje protivpravnosti. Prema sudskoj praksi, igrač ima pravo na nadoknadu štete samo kada mu je drugi igrač štetu nanio namjerno ili grubim kršenjem sportskih pravila. Pošto nije riječ o zakonskom pravilu, ima mjesta i za drugačije gledište.

Isključenje protivpravnosti u slučaju dozvoljene samopomoći

Nakon okončanog napada, odnosno nastanka štete, radnje preduzete u nužnoj odbrani i u stanju krajnje nužde gube svaki smisao. Jer niko se ne može braniti od prošlog napada. Umjesto njih oštećenom se daje mogućnost da od počinioca zahtijeva nadoknadu štete. U zaštiti svog prava na obeštećenje, oštećen može posezati i za tuđim pravnim dobrom. To je tzv. dozvoljena samopomoć. Dozvoljenoj samopomoći ima mjesta kod svih potraživanja nadoknade štete, bez obzira da li se ona temelji na ugovornoj ili neugovornoj odgovornosti.

Pretpostavke dozvoljene samopomoći su:

lice koje sebi pomaže mora imati pravo potraživanja nadoknade štete prema licu za čijim pravnm dobrima poseže – sasvim je svejedno da li je potraživanje dospjelo, da li njegov imalac zna koliko ono tačno iznos i šta je pravni osnov iz koga potiče potraživanje
mora postojati stvarna opasnost da naplata potraživanja bude osujećena ili znatno otežana – nije dozvoljena samopomoć ako se naplata samo vremenski odlaže
mjere osiguranja potraživanja ne mogu sprovesti nadležni državni organi, a čim to oni budu u stanju, pravo na samopomoć prestaje
radnju samopomoći treba da preduzme sam povjerilac potraživanja, i to prema dužnjiku nadoknade štete – treća lica se ovdje ne mogu pojavljivati, a na to ukazuje i sama priroda instituta, koji služi samo privremenom osiguranju potraživanja koje postoji između određenih lica, a ne služi zaštiti ugroženih pravnih dobara, kao što je npr slučaj sa nužnom odbranom i krajnjom nuždom.

Ukoliko su ispunjene sve ove pretpostavke, povjerilac je ovlašćen da svoje pravo potraživanja na nadoknadu štete privremeno osigura posezanjem za pravnim dobrom dužnikovim.

Sammopoć ne smije ići dalje nego što je potrebno za otklanjanje opasnosti osujećenja ili znatnog otežanja naplate potraživanja. Između više ogućih i cjelishodnih mjera, dozvoljena je ona koja najmanje pogađa dužnika. Te mjere se ne mogu sastojati u nanoženju teže tjelesne povrede ili u prouzrokovanju smrti. Nanošenje lakše tjelesne povrede je dopušteno, ako se nikako nije moglo izbjeći (npr. ako neko dan poslije krađe lopova koji mu je ukrao stvari prepozna na ulici, može ga uhvatiti i nasilno zadržati dok ne stigne policija, pa čak i po cijenu nanošenja lakše tjelesne povrede lopovu radi savladavanja njegovog otpora).

Šteta prourokovana u dozvoljenoj samopomoći se ne mra nadoknaditi licu koje je izazvalo potrebu da se mjera samopomoći preduzme.

Pojam i uslovi objektivne odgovornosti

 pitanje 233 

Odgovornost za štetu prouzrokovanu od opasnih stvari ili opasnih djelatnosti

Pojam opasne stvari i djelatnosti

Član 167

(1) Opasnim stvarima smatraju se pokretne ili nepokretne stvari, čiji položaj ili upotreba, ili osobine, ili samo postojanje predstavljaju povećanu opasnost štete za okolinu.

(2) Opasnim djelatnostima smatraju se djelatnosti koje predstavljaju povećanu opasnost štete za okolinu.

Opasne stvari i opasne djelatnosti nisu definisane u ZOO. Ti pojmovi su odavno sastavni dipo naše pravne terminologije pa je zakonodavac smatrao da ih ne mora definisati.

Pojam opasne stvari se može shvatiti tek nakon poimanja opasnosti uopšte. Opasnost je objektivna mogućnost ili vjerovatnoća izazovanja štete. Gledano iz tog ugla čini se da su sve stari opasne, ali nisu sve stvari podjednako opasne, neke su opasnije od drugih. Sa stanovišta propisa o odgovornosti opasnim se smatraju samo stvari od kojih prijeti prekomjerna opasnost štete. Mihailo Konstantinović je dao definiciju: „opasne su sve pokretne i nepokretne stvari koje svojim postojanjem predstavljaju povećanu opasnost za okolinu “. One tvore rizik štete koji se ne može izbjeći čak ni pri najvećoj mogućoj pažnji i to je upravo ono što ih čini opasnim.

Neke su stvari opasne samim tim što postoje, druge su opasne zbog položaja u kojem se nalaze. Jedna ista stvar može biti opasna i bezopasna u zavisnosti od tog da li je u stanju mirovanja ili kretanja. Prema tome, pojam opasne stvari je elastičan i deirektivan. Nemoguće je sačiniti spisak opasnih stvari, a razvojem tehnike se neprestano povećava broj opasnih stvari.

Opasna djelatnost je svaka čovjekova djelatnost od koje prijeti veća, neuobičajena opasnost štete, koja se ne može izbjeći ni uz najveći moguću pažnju poslenikovu. Npr. sportske priredbe, građevinski radovi. Neki smatraju da ovdje treba uvrstiti i medicinsku djelatnost, zaboravljajući pritom da bi to uslovilo strožiju odgovornost medicinara. Medicinski radnici za štetu prouzrokovanu liječenjem odgovaraju samo po osnovu krivice.

Opšta pravila odgovornosti za štetu prouzrokovanu opasnim stvarima ili opasnim djelatnostima

Uslovi odgovornosti

Za štetu prouzrokovanu opasnim stvarima ili opasnim djelatnostima odgovornost se ne temelji na krivici, nego na stvorenom, održavanom ili kontrolisanom riziku. To je dakle objektivna odgovornost, odgovornost nezavisno od krivice.

Da bi oštećeni imao pravo na nadoknadu potrebno je samo da dokaže da je pretrpio štetu i da ona potiče od opasne stvari ili opasne djelatnosti. On ne mora čak ni dokazivati da šteta potiče baš od opasne stvari ili opasne djelatnosti ako su ove materijalno učestvovale u štetnom događaju. Dakle, postoji zakonska pretpostavka da šteta nastala u vezi sa opasnom stvari, odnosno djelatnosti, potiče ot te stvari, odnosno djelatnosti. Ta pretpostavka je, naravno, relativna, oboriva, jer se može dokazima opovrgnuti. Takav dokaz treba priznati i u slučaju kada šteta ne predstavlja realizaciju onog rizika zbog kojeg se stvar i smatra opasnom. (npr: konj upregnut u kola naglo potrči velikom brzinom, uplašivši se od automobila, pa se kola prevrnu i putnici budu povrijeđeni; automobil u pokretu jeste opasna stvar ali u ovoj situaciji to nije relevantno jer nije opasan zbog djelovanja na instinkt životinja)

Uopšte govoreći, šteta ne potiče od opasne stvari u slučaju kada je izazvana višom silom, radnjom oštećenika ili trećeg.

Odgovorna lica

Odgovornost za štetu prouzrokovanu opasnom djelatnošću snosi onaj ko tu djelatnost obavlja, i njega, po pravilu, nije teško identifikovati. Međutim,pitanje ko odgovara za štetu koju prouzrokuje opasna stvar, je znatno problematičnije, jer stvar može pripadati jednome, a da je u vrijeme nanošenja štete nalazi koristi drugi, ovlašćeno ili neovlašćeno. Osim toga, stvar se može koristiti neposrednom i posrednom upotrebom. Posredna upotreba postoji posebno kada je za upotrebu potrebno neko posebno znanje ili vještina, pa stvar upotrebljava jedno lice, ali korist od upotrebe ima neko drugi (npr. neko nema vozački ispit pa dopusti da neko drugi upravlja njegovim automobilom).

Bez obzira na konkretnu situaciju primarno odgovorno lice za štetu je imaoc opasne stvari (u nekim pravnim sistemaima je to držalac), a druge kategorije lica mogu umjesto njih, sekundarno odgovarati.

Odgovornost imaoca opasne stvari

(vidi i 264)

ZOO propisuje da za štetu od opasne stvari odgovara njen imalac, a za štetu od opasne djelatnosti lice koje se njome bavi. Imalac je lice koje stvar drži, koje ia u vlasti stvar da se njome služi, ali imalac ne mora biti vlasnik te stvari. Ni imalac ni držalac ne podrazumijevaju svojinu, već samo faktičku vlast na stvari, koju ima i lopov. Nije dakle riječ o tačo određenim, nego o odredljivim licima. Ko je imalac to se unaprijed ne zna, nego se mora utvrditi s obzirom na okolnosti. U najvećem broju slučajeva, imalac je u stvari vlasnik stvari. Međutim, svojina nije pretpostavka svojstva imaoca, iako može predstavljati idiciju.

Imalac je odgovoran za štetu kojuprouzrokuje opasna stvar zato što on po pravilu ima korist od stvari, on ima vlast raspolaganja sa stvarju i u stanju je da opasnost štete otkloni ili preduprijedi. Ali, ako stvar koristi treće lice, tada će odgovarati neposredni korisnik stvari. Međutim to korišćenje od strane trećeg mora da traje duže vrijeme, jer korisnik mora imati priliku da cjelishodnim mjerama štetu od stvari preduprijedi, a takvu priliku nema ako stvar samo privremeno koristi. Kratkotrajeno prepuštenje opasne stvari drugome na korištenje ne dovodi do prelaska odgovornosti na prvremenog korisnika.

Ako se pouzdano ne utvrdi ko je bio stvarni korisnik opasne stvari u vrijeme nastanka štete, smatra se da je korisnik njen imalac. Dakle, ZOO polazi od pretpostavke da je imalac ujedno i korisnik stvari. Imalac se smatra odgovornim sve dok ne dokaže da su se stekli uslovi da, umjesto njega, odgovara neko treći.

Položaj imaoca opasne stvari mogu imati istovremeno više lica. Supružnici se smatraju imaocima motornog vozila, bez obzira što je ono registrovano na jednog od njih. Više imalaca iste stvari odgovaraju solidarno za štete nastale od njih. Solidarna odgovornost je pravilo i za suvlasnike, a pravo na međusobni regres zavisi od veličine suvlasničkih udjela.

Svojstvo imaoca opasne stvari može imati i lice koje nije deliktno sposobno, pošto se svakako radi o objektivnoj odgovornosti, odgovornosti nezavisno od krivice.

Odgovornost držaoca stvari i odgovornost protivpravnog držaoca opasne stvari

Pravni sistemi većine evropskih zemalja stoje nan stanovištu da je primarno odgovorno lice za štetu je držalac opasne stvari. To je formalni kriterijum za određivanje odgovornog lica. Držaoc je lice koje stvar upotrebljava za svoj račun i koje ima stvarnu vlast raspolaganja sa stvari. Kada kažemo „za svoj račun“ mislimo na to da uživa koristi od upotrebe stvari i da istovremeno podmiruje troškove njenog rada i održavanja. U najvećem broju slučajeva, držalac je u stvari vlasnik stvari. Međutim, svojina nije pretpostavka svojstva držaoca, iako može predstavljati idiciju.

Pojam držaoca pretpostavlja trajan odnos prema stvari, ali se ne kaže unaprjed koliko vremena taj odnos treba da traje. Npr. kada je automobil dat u zakup za jednu vožnju, tada zakupac nije držalac u smislu pravila o odgovornosti, jer ne može slobodno raspolagati automobilom. Kratkotrajnim davanjem stvari u zakup ili na poslugu ne gubi se svojstvo držaoca, u smislu pravila o odgovornosti, jer držalac mora imati priliku da cjelishodnim mjerama štetu od stvari preduprijedi, a takvu priliku nema ako stvar samo privremeno upotrebljava. Međutim, u slučaju zakupa automobila na duže vrijeme smatra se da je zakupac držaoc automobila.

Protivpravni držalac je lice koje je do opasne stvari dožlo mimo znanja i volje njenog imaoca, tj. na pravno nedopušten način. Protivpravni držalac je

prije svega onaj ko stvar neovlašćeno oduzme od imaoca ili od lica kome je imalac stvar povjerio. Oduzimanje ne mora biti praćeno namjerom da se stekne svojina na stvari; dovoljno e da se stvar oduzme radi privremene upotrebe (furtum usus).
lice koje stvar zajedno sa odraocem upotrebljava, pod uslovom da je nesavjesno
onaj ko drugoga prisili da stvar upotrijebi za njegov račun.

Protivpravni držalac prisvaja bespavno položaj koji je sličan imaocu i zato on odgovara za štetu koja je nastala za vrijeme dok se opasna stvar nalazi kod njega, i to umjesto imaoca. Oduzimanje stvari ne mora imati karakter k. djela. Pobude protivpravnog držaoca (npr. stanje krajnje nužde) takođe ne opravdavaju njegov postupak, jer je oduzimanje tuđe stvari nedopušteno kao sredstvo za postizanje cilja. Imalac je dakle, oslobođen odgovornosti za štetu prouzrokovanu opasnom stvari.

Međutim, ako je imalac svojom krivicom omogućio protivpravnom držaocu da se domogne stvari (nije čuvao stvar sa prosječnom pažnjom i nije preduzeo potrebne mjere da se spriječi neovlašćena upotreba), tada imalac odgovara solidarno sa protivpravnim držaocem. Između krivice imaoca i neovlašćene upotrebe mora postojati uzročna veza (imalac neće odgovarati solidarno ako je ostavio otvoren jedan prozor na autu, a kradljivac razbije drugi i tako uđe u auto). Pošto odgovaraju solidarno, ako imalac namiri oštećenog, on stiče pravo regresa od protivpravnog držaoca.

Činjenice koje isključuju odgovornost od opasne stvari

ZOO:

Oslobođenje od odgovornosti

Član 172

(1) Imalac se oslobađa odgovornosti ako dokaže da šteta potiče od nekog uzroka koji se nalazio van stvari, a čije se dejstvo nije moglo predvidjeti, ni izbjeći ili otkloniti.

(2) Imalac stvari oslobađa se odgovornosti i ako dokaže da je šteta nastala isključivo radnjom oštećenika ili trećeg lica, koju on nije mogao predvidjeti i čije posljedice nije mogao izbjeći ili otkloniti.

3) Imalac se oslobađa odgovornosti djelimično, ako je oštećenik djelimično doprinio nastanku štete.

(4) Ako je nastanku štete djelimično doprinijelo treće lice, ono odgovara oštećeniku solidarno sa imaocem stvari, a dužno je snositi naknadu srazmjerno težini svoje krivice.

(5) Lice kojim se imalac poslužio pri upotrebi stvari ne smatra se trećim licem.

Odgovornost za štetu od opasne stvari i opasne djelatnosti jeste pooštrena ali nije bezuslovna. Okolnosti koje omogućavaju da se imalac oslobodi od odgovornosti su sljedeće:

viša sila
radnja oštećenog
radnja trećeg lica

Ukoliko potencijalni dužnik nadoknade želi da se oslobodi odgovornosti, treba da obori zakonsku pretpostavku uzročnosti, po kojoj se smatra da šteta nastala u vezi sa opasnom stvari potče od te opasne stvari. Drugim riječima, on mora dokazati da je uzrok štete jedno od ovo troje, a da je stvar imala samo pasivnu ulogu.

Viša sila

ZOO višu silu određuje kao „uzrok koji se nalazio van stvari, a čije se dejstvo nije moglo predvidjeti, ni izbjeći ili otkloniti“. Ne kazuje se da se radi o višoj sili, ali nema sumnje da se na nju misli.

Viša sila podrazmijeva da se radi o događajima koji su:

izvanredni ili nepredvidljivi
neizbježni
spoljni.

Radnja oštećenog

ZOO koristi izraz “radnja oštećenog”, iako se u teoriji i praksi obično koristi izraz “krivica oštećenog”. Ovako je stavljen naglasak da se radi o objektivnom doprinosu oštećenog nastanku štete. Da li je oštećeni bio sposoban za rasuđivanje i da li mu se vlastito ponašanje može upisati u krivicu, to nije bitno. Jedino lice koje je oštećeno nuklearnim postrojenjem, ima svakako pravo na nadoknadu, osim ako korisnik postrojenja dokaže da je štetu izazvalo namjernu.

Radnja oštećenog mora biti takva da je imalac opasne stvari nije mogao predvidjeti i da njene poslejdice nije mogao izbjeći ili otkloniti. Dakle radnja oštećenog mora imati obiljžja više sile.

Da bi se imalac opasne stvari potpuno oslobodio od odgovornosti, radnja oštećenog mora biti isključivi uzrok štete. Ako je oštećeni samo djelimično doprimijeo da nastane šteta, imalac se srazmjerno oslobađa od odgovornosti.

Radnja trećeg lica

Kao što nije bitno da li oštećeni bio sposoban za rasuđivanje i da li mu se vlastito ponašanje može upisati u krivicu, ni za treće lice se ne treži ovaj uslov, krivica. Dovoljno je da treće lice faktički učestvuje u prouzrokovanju štete.

Radnja trećeg lica mora biti takva da je imalac opasne stvari nije mogao predvidjeti i da njene poslejdice nije mogao izbjeći ili otkloniti. Dakle radnja trećeg lica, kao i radnja oštećenog, mora imati obiljžja više sile.

Treće lice je lice koje nije oštećeni ni imalac opasne stvari, ni lice za čije ponašanje imalac odgovara kao za vlastito. Trećim licima u odnosu jedno prema drugome ne smatraju se ona koja oštećenom odgovaraju solidarno, već samo lica čija je odgovornost podijeljena. U treća lica npr spadaju: policajac koji pogriješi pri davanju znaka za slobodan prolaz vozila, putar koji je propustio da poledicu na putu pospe pijeskom, protivno važećim propisima i sl.

Da bi se imalac opasne stvari potpuno oslobodio od odgovornosti, radnja trećeg lica mora biti isključivi uzrok štete. Ako je treće lice samo djelimično doprimijelo da nastane šteta, imalac se srazmjerno ne oslobađa od odgovornosti (kao kod radnje oštećenog), već imalac opasne stvari i treće lice odgovaraju solidarno.

*POSEBNI SLUČAJEVI ODGOVORNOSTI ZA ŠTETU OD OPASNE STVARI*

Odgovornost u slučaju udesa izazvanog motornim vozilom u pokretu

II. ODGOVORNOST U SLUČAJU UDESA IZAZVANOG MOTORNIM VOZILIMA U POKRETU

Odgovornost po osnovu krivice

Član 173

(1) U slučaju udesa izazvanog motornim vozilom u pokretu koji je prouzrokovan isključivom krivicom jednog imaoca, primjenjuju se pravila o odgovornosti po osnovu krivice.

(2) Ako postoji obostrana krivica, svaki imalac odgovara za ukupnu štetu koju su oni pretrpjeli srazmjerno stepenu svoje krivice.

(3) Ako nema krivice ni jednog, imaoci odgovaraju na ravne djelove, ako razlozi pravičnosti ne zahtijevaju što drugo.

(4) Za štetu koju pretrpe treća lica imaoci motornih vozila odgovaraju solidarno.

Odgovornost u slučaju neovlašćenog korišćenja motornog vozila

Član 174

(1) Neovlašćeni korisnik motornog vozila odgovara trećim licima umjesto vlasnika.

(2) Pored neovlašćenog korisnika i solidarno s njim odgovara i vlasnik motornog vozila, ako je svojom krivicom ili krivicom lica koja su se trebala brinuti o vozilu, omogućio neovlašćeno korišćenje vozila.

(3) Neovlašćeni korisnik je lice koje u vrijeme štetnog događaja koristi motorno vozilo bez saglasnosti vlasnika, a nije kod njega zaposlen u vezi s pogonom motornog vozila, niti je član njegovog porodičnog domaćinstva, niti mu je vlasnik vozilo predao u državinu.

Do udesa može doći u dvije situacije

kada se sudare dva ili više vozila
bez sudara, kada štetu trpe sami imaoci vozila i treća lica (npr. putnici u vozilu ili pješaci).

Za ove dvije kategorije oštećenih, imaoca vozila i trećih lica, različita su pravila za nadoknadu štete.

***Odgovornost imalaca motornih vozila jednog prema drugome zavisi od njihove krivice za udes.

Ako je do udesa došlo isključivom krivicom jednog imaoca, on snosi svoju štetu i duguje nadoknadu štete koju je počinio drugom imaocu.
Ako je krivica obostrana, ukupna šteta se razdjeljuje srazmjerno krivici.
Ako nema krivice ni jednog, imaoci odgovaraju na ravne djelove, ako razlozi pravičnosti ne zahtijevaju što drugo. (ne bi bilo npr. pravično da podjednako odgovaraju imalac natovarenog kamiona i imalac manjeg putničkog vozila, jer su stepeni opasnosti od tih stvari različiti).

Smatra se da je imalac motornog vozila koji je nevin, ne može dobiti potpuno obeštećenje od imaoca koji je kriv za udes, jer je i njegovo motorno vozilo bilo factor rizika štete. Taj rizik se smatra nekom vrstom krivice oštećenog u širem smislu. Ovo pravilo ne važi u slučaju kada sudar ima za oštećenog karakter više sile, jer on tada ne bi odgovarao ni trećima.

** Za štetu koju pretrpe treća lica imaoci motornih vozila odgovaraju nezavisno od krivice, i to solidarno. Svaki od imalaca motornog vozila duguje nadoknadu ukupne štete i ne može se braniti prigovorom da je drugi imalac isključivo ili djelimično kriv za udes. Ovo pravilo nije logično sa stanovišta adekvatne uzročnosti ali je prihvaćeno da bi se poboljšao položaj oštećenog. Žrtva dakle može zahtijevati potpunu nadoknadu od bilo kojeg imaoca otornog vozila, a ovi će imati pravo regresa jedan prema drugome. Imalac koji je isključivo kriv snosiće, naposlijetku, cijelu štetu, a imalac čja je krivica djelimična samo srazmjerni dio štete. Ukoliko nema ničije krivice, štetu će snositi svi imaoci na ravne djelove, ako razlozi pravičnosti ne zahtijevaju što drugo.

Odgovornost imaoca motornog vozila koje prevozi besplatno i iz predusretljivosti, ublažena je u pravu nekih zemalja. ZOO ne pravi razliku kada je ovaj prevoz u pitanju, ali bi pravičnost zahtijevala blažu odgovornost prema licu koje se prevozi besplatno i iz predusretljivosti (npr. autostoper).

Odgovornost proizvođača stvari sa nedostatkom

III. ODGOVORNOST PROIZVOĐAČA STVARI SA NEDOSTATKOM

Stvar sa nedostatkom

Član 175

(1) Ko stavi u promet neku stvar koju je proizveo, a koja zbog nekog nedostatka za koji on nije znao predstavlja opasnost štete za lica ili stvari, odgovara za štetu koja bi nastala zbog tog nedostatka, bez obzira na krivicu.

(2) Proizvođač odgovara i za opasna svojstva stvari ako nije preduzeo sve što je potrebno da štetu, koju je mogao predvidjeti, spriječi putem upozorenja, bezbjedne ambalaže ili drugom odgovarajućom mjerom.

(3) Oštećeno lice je dužno da dokaže neispravnost proizvoda, štetu i uzročnu vezu između neispravnosti proizvoda i štete.

Proizvod

Član 176

(1) Proizvod je bilo koja pokretna stvar, kao i samostalni dio ugrađen u neku pokretnu ili nepokretnu stvar.

(2) Proizvod su i električna i drugi oblici energije.

Neispravan proizvod

Član 177

(1) Proizvod je neispravan ako, uzimajući u obzir sve okolnosti slučaja, a naročito način na koji je proizvod predstavljen, svrhe u koje, prema razumnom očekivanju, proizvod može biti upotrijebljen i vrijeme kad je proizvod stavljen u promet, ne pruža sigurnost koja se od takvog proizvoda opravdano očekuje.

(2) Proizvod nije neispravan samo zbog toga što je naknadno bolji proizvod stavljen u promet.

Proizvođač

Član 178

(1) Proizvođač je lice koje je izradilo gotov proizvod, lice koje je proizvelo sirovinu, samostalni ili nesamostalni dio ugrađen u gotov proizvod, kao i lice koje se, obilježavanjem proizvoda svojim imenom, žigom ili kakvim drugim znakom raspoznavanja, predstavlja kao proizvođač.

(2) Ako je proizvod uvezen, uzima se da je proizvođač lice koje je uvezlo proizvod radi prodaje, davanja u zakup ili bilo kojeg drugog oblika stavljanja proizvoda u promet i odgovara solidarno s licima navedenim u stavu 1 ovog člana.

(3) Ako nije moguće utvrditi ko je proizvođač, proizvođačem se smatra svako lice koje proizvod stavlja u promet, osim ako to lice u razumnom roku ne obavijesti oštećenog o licu od koga je nabavilo proizvod.

(4) Odredba stava 3 ovog člana primjenjuje se i kad se ne može utvrditi ko je uvezao proizvod, pa i onda ako su ime, fabrika ili naziv proizvođača navedeni na proizvodu.

Solidarna odgovornost

Član 179

Ako više lica odgovara za štetu prouzrokovanu neispravnošću proizvoda, njihova je odgovornost solidarna.

Oslobođenje od odgovornosti

Član 180

(1) Proizvođač se oslobađa odgovornosti, ako dokaže:

- da nije stavio proizvod u promet;

- da iz okolnosti slučaja proizilazi da neispravnost, a ni njen uzrok, nijesu postojali u vrijeme kad je stavio proizvod u promet;

- da proizvod nije proizveden za prodaju, davanje u zakup ili bilo koju drugu poslovnu svrhu, niti da je proizveden ili stavljen u promet u okviru njegovog poslovanja;

- da je neispravnost posljedica pridržavanja prinudnih propisa koji su bili na snazi u trenutku kad je stavio proizvod u promet;

- da stanje nauke ili tehničkog znanja u vrijeme stavljanja proizvoda u promet nije omogućavalo otkrivanje neispravnosti;

- da je šteta prouzrokovana isključivo radnjom oštećenog ili lica za koju on odgovara, odnosno radnjom trećeg lica koju proizvođač nije mogao predvidjeti i čije posljedice nije mogao izbjeći ili otkloniti.

(2) Proizvođač dijela proizvoda oslobađa se odgovornosti i ako dokaže da je neispravnost prouzrokovana konstrukcijom glavnog proizvoda ili uputstvima dobijenim od proizvođača glavnog proizvoda.

(3) Proizvođač se djelimično oslobađa odgovornosti ako je nastanku štete djelimično doprinio oštećeni ili lice za koje on odgovara.

(4) Ako je nastanku štete djelimično doprinijelo treće lice, ono odgovara solidarno s proizvođačem.

Zabrana ugovornog isključenja ili ograničenja odgovornosti

Član 181

Odgovornost proizvođača ne može se ugovorom s oštećenim unaprijed isključiti ili ograničiti.

Rokovi ostvarivanja prava

Član 182

(1) Potraživanje naknade štete prouzrokovane neispravnim proizvodom zastarijeva u roku od tri godine od dana kad je oštećeni saznao ili morao saznati za štetu, neispravnost i proizvođača.

(2) Pravo na naknadu štete prouzrokovane neispravnim proizvodom prestaje u roku od deset godina od dana njegovog stavljanja u promet, osim ako je u tom roku protiv proizvođača pokrenut postupak pred sudom ili drugim nadležnim organom radi utvrđivanja ili ostvarivanja potraživanja naknade štete iz ovoga odsjeka.

U današnje vrijeme su štete od stvari sa nedostatkom ozbiljan ekonomski i pravni problem i pošto se veoma često i sve češće dešavaju, davno su izašle iz okvira „nesrećnih slučajeva“ ili „kvarova“. Čak i stvari male vrijednosti su u stanju da izazovu velike štete, pogotovo kada se radi o štetama koje izazovu nedostaci sadržanim u čitavim serijama proizvoda (tzv. serijske štete).

Da bi se shvatio ovaj oblik odgovornosti treba bliže razjasniti sljedeće:

stvari i njihove nedostatke
štatu kao pretpostavku odgovornosti
pojam proizvođača stvari i osnov njegove odgovornosti.

Odgoovornost se ograničava na pokretne stvari. U smislu ZOO, proizvod je bilo koja pokretna stvar, kao i samostalni dio ugrađen u neku pokretnu ili nepokretnu stvar. Proizvod su i električna i drugi oblici energije, kao što je voda, gas, električna i toplotna energija. Može se raditi i o ljudskim organima odvojenim o tijelima i ljudskoj krvi. Kada su u pianju knjige i druge publikacije gledišta su različita, jedni smatraju da odgovornost može postojati samo za štetu koju je stvar izazvala svojim tijelom, pa ne priznaju nadoknadu štete usljed vjerovanja u pogrešne informacije sadržane u knjigama i drugim publikacijama, a drugi smatraju da se ova odgovornost može odnositi i na informacije u knjigama.

Proizvod nije ispravan, odnosno nedostatak postoji, ako, uzimajući u obzir sve okolnosti slučaja, a naročito način na koji je proizvod predstavljen, svrhe u koje, prema razumnom očekivanju, proizvod može biti upotrijebljen i vrijeme kad je proizvod stavljen u promet, ne pruža sigurnost koja se od takvog proizvoda opravdano očekuje. Proizvod nije neispravan samo zbog toga što je naknadno bolji proizvod stavljen u promet.

Potraživanje naknade štete prouzrokovane neispravnim proizvodom zastarijeva u roku od 3 godine od dana kad je oštećeni saznao ili morao saznati za štetu, neispravnost i proizvođača. Pravo na naknadu štete prouzrokovane neispravnim proizvodom prestaje u roku od 10 godina od dana njegovog stavljanja u promet.

Poseban problem čine nesaznatljivi nedostaci, tj. nedostaci koji se, u trenutku stavljanja u promet, s obzirom na naučna znanja i stepen razvitka tehnije, nisu mogli saznati. Tako stvar koja je smatrana besprekornom, može postati stvar sa nedostatkom.

Šteta kao pretpostavka odgovornosti

Šteta od stvari sa nedostatkom naziva se još: sekundarna, prateća, sporedna, posredna i refleksna šteta. Nije u pitanju šteta zbog mane nego šteta “od mane”.

Proizvođač je lice koje je izradilo gotov proizvod, lice koje je proizvelo sirovinu, samostalni ili nesamostalni dio ugrađen u gotov proizvod, kao i lice koje se, obilježavanjem proizvoda svojim imenom, žigom ili kakvim drugim znakom raspoznavanja, predstavlja kao proizvođač.

(4) Odredba stava 3 ovog člana primjenjuje se i kad se ne može utvrditi ko je uvezao proizvod, pa i onda ako su ime, fabrika ili naziv proizvođača navedeni na proizvodu.

Ako više lica odgovara za štetu prouzrokovanu neispravnošću proizvoda, njihova je odgovornost solidarna.

(1) Proizvođač se oslobađa odgovornosti, ako dokaže:

- da nije stavio proizvod u promet;

- da iz okolnosti slučaja proizilazi da neispravnost, a ni njen uzrok, nijesu postojali u vrijeme kad je stavio proizvod u promet;

- da proizvod nije proizveden za prodaju, davanje u zakup ili neku drugu poslovnu svrhu, niti da je proizveden ili stavljen u promet u okviru njegovog poslovanja;

- da je neispravnost posljedica pridržavanja prinudnih propisa koji su bili na snazi u trenutku kad je stavio proizvod u promet;

- da stanje nauke ili tehničkog znanja u vrijeme stavljanja proizvoda u promet nije omogućavalo otkrivanje neispravnosti; (tzv. rizik razvoja – nesaznatljivi nedostaci)

(2) Proizvođač dijela proizvoda oslobađa se odgovornosti i ako dokaže da je neispravnost prouzrokovana konstrukcijom glavnog proizvoda ili uputstvima dobijenim od proizvođača glavnog proizvoda.

(3) Proizvođač se djelimično oslobađa odgovornosti ako je nastanku štete djelimično doprinio oštećeni ili lice za koje on odgovara.

(4) Ako je nastanku štete djelimično doprinijelo treće lice, ono odgovara solidarno s proizvođačem.

Odgovornost proizvođača ne može se ugovorom s oštećenim unaprijed isključiti ili ograničiti.

Odgovornost za štetu koju je izazvala životinja

IV. ODGOVORNOST ZA ŠTETU OD ŽIVOTINJA

Odgovornost imaoca

Član 183

(1) Za štetu koju prouzrokuje životinja odgovara njen imalac, bilo da je životinja kod njega, bilo da je zalutala ili pobjegla.

(2) Imalac odgovara za štetu koju je uznemirena životinja prouzrokovala licu koje je dobrovoljno pokušalo da je uhvati ili zadrži.

Životinja predata drugom

Član 184

(1) Za štetu koju prouzrokuju životinje povjerene na čuvanje ili staranje licima i ustanovama koje se bave primanjem životinja na čuvanje i staranje odgovaraju ta lica i ustanove onako kako bi odgovarao imalac.

(2) Imalac koji je predao životinju drugom da se njom služi, ili na čuvanje ili staranje u smislu stava 1 ovog člana, dužan je skrenuti mu pažnju na mane životinje, ako ih ima, inače će odgovarati za štetu.

Životinja uhvaćena u šteti

Član 185

(1) Oštećenik ima pravo da uhvati tuđu životinju koja mu čini štetu i da je zadrži kao zalogu za naplatu naknade štete.

(2) Oštećenik je dužan da bez odlaganja obavijesti o šteti i zadržanju imaoca životinje, a ako ne zna ko je imalac, onda nadležni organ lokalne uprave.

Za štetu koju nanese životinja odgovara njen imalac, bilo da je životinja kod njega, bilo da je zalutala ili pobjegla. Štaviše, imalac odgovara za štetu koju je uznemirena životinja prouzrokovala licu koje je dobrovoljno pokušalo da je uhvati ili zadrži.

Ako je životinja napravila štetu na zemljištu, imalac zemljišta, odnosno oštećeni ima pravo da uhvati tuđu životinju koja mu čini štetu i da je zadrži kao zalogu za naplatu naknade štete. Oštećeni je dužan da bez odlaganja obavijesti o šteti i zadržanju imaoca životinje, a ako ne zna ko je imalac, onda nadležni organ lokalne uprave.

Imalac ne odgovara za štetu koju prouzrokuju životinje povjerene na čuvanje ili staranje licima i ustanovama koje se bave primanjem životinja na čuvanje i staranje, već kao što bi odgovarao on, za tu štetu odgovaraju ta lica i ustanove. Imalac koji je predao životinju drugom na čuvanje ili staranje ili da se njom služi, dužan je skrenuti mu pažnju na mane životinje, ako ih ima, inače će odgovarati za štetu.

Za štetu koju načine zaštićene divlje životinje važe posebna pravila o odgovornosti – primjenjuje se Zakon o divljači i lovstvu. Zakon o divljači i lovstvu razlikuje životinje zaštićenje lovostajem i životinje zaštićene trajnom zabranom lova. Za štetu koju uzrokuju životinje zaštićene lovostajem, odgovara korisnik lovišta, tj. pravno lice koje je steklo pravo lova na osnovu korišćenja lovišta. Za štetu koju uzrokuju životinje zaštićene trajnom zabranom lova odgovornost pada na državu. U oba slučaja, oštećeni ima pravo na nadoknadu štete, ali samo pod uslovom da je preduzeo propisane mjere za sprječavanje štete od divljači.

Zahtjev za nadoknadu štete se podnosi korisniku lovišta, odnosno Ministarstvu nadležnom za životnu sredinu, u roku od

3 dana od saznanja za štetu
a najkasnije u roku od mjesec dana od nastanka štete.

Lovostaj - je period u kome je zabranjeno loviti, progoniti ili uznemiravati divljač;

Korisnik lovišta - je pravno lice koje je steklo pravo lova na osnovu korišćenja lovišta;

Ministarstvo zaštite životne sredine.

Odgovornost za štetu koju je izazvala građevina

V. ODGOVORNOST ZA ŠTETU OD GRAĐEVINA

Član 186

(1) Imalac zgrade i svake druge građevine odgovoran je za štetu koju ona prouzrokuje svojim rušenjem, ili padom nekog njenog dijela, ili na koji drugi način.

(2) Imalac se oslobađa odgovornosti ako dokaže da se šteta dogodila usljed više sile ili krivicom oštećenika.

(3) Imalac ima pravo da traži naknadu od lica koja su kriva što se šteta dogodila.

(4) Odredbe ovog člana važe i za svojinskog držaoca.

Pojam građevine se danas shvata veoma šroko, u građevne spadaju sva postrojanja vezana za zamlju koja je podigla ili bar uobličila ljudska ruka. Građevine nisu samo zgrade, na zemlji i ispod zemlje, već, stubovi, dimnjaci fabrika, mostovi, groblja, tribine, vodovodi, građevinske skele, pa čak i putevi i trotoari. Neki pravnici idu još dalje i smatraju da pravni rež odgovornosti za građevinu treba analogno da važi i za stabla drveća koja imaju svoj prirodni oblik.

Imalac zgrade i svake druge građevine odgovoran je za štetu koju ona prouzrokuje svojim rušenjem, ili padom nekog njenog dijela, ili na koji drugi način. Dakle, odgovara se zbog nestabilnosti, ne i zbog nefunkcionalnosti kao što je slučaj u švajcarskom pravu. Odgovornost zbog nefunkcionalnosti podrazumijeva da imalac građevine odgovara i za štetu koju neko pretrpi zato što se okliznuo na podu ili stepeništu građevine, ako oni nisu podesni za bezbjedno kretanje ljudi, a to posebno važi za građevine kroz koje je kretalnje ljudi masovnije (npr. sudove, banke i sl).

U starijim zakonicima je bilo pravilo da imalac građevine odgovara na osnovu pretpostavljene krivice. Noviji za konici i naš ZOO za štetu od građevine predviđaju objektivnu odgovornost, a imalac građevine se može oslobodti odgovornosti samo ako dokaže da se šteta dogodila usljed više sile ili krivicom oštećenika. Ako je za prouzrokovanje štete krivo treće lice, i dalje ce odgovornost biti na imacu, ali imalac u tom slučaju ima pravo da traži naknadu od lica koja su kriva što se šteta dogodila.

Na sličan način bi trebalo urediti i odgovornost za štete usljed bacanja predmeta iz stana. Tu bi, prije svega, odgovarao onaj ko je štetu pruzrokovao svojom krivicom, a ako se to ne može utvrditi onda vlasnik stana, osnosno svojinski držalac, iz koga je predmet bačen, odnosno ispao ili pao. Oslobođenje od odgovornosti i pravila o regresu bila bi ista ao i u slučaju odgovornosti od građevina.

Odgovornost za štetu izazvanu padom, bacanjem ili prosipanjem iz prostorije

Naš ZOO ne reguliše ovu vrstu odgovornosti, kao što to uglavno ne čine ni ostali evropski građanski zakonici. Austrijski Opšti građanski zakonik je u tom pogledu jedan od rijetkih.

Za štetu izazvanu padom, bacanjem ili prosipanjem iz prostorije odgovara imalac prostorije iz koje je potekao uzrok štete. Identifikacija imaoca može biti problematična jer se lica koja stvarno raspolažu prostorijama često mijenjaju. Imalac je odgovoran za štetu bez obzira na to koje je žvo biće nešto iz stana prosulo ili izbacilo: čovjek ili životinja. To je odgovornost za vlastite radnje, za tuđe radnje i za ponašanje životinja. Ako se pouzdano ne utvrdi iz koje je upravo prostorije prouzrokovana šteta, onda solidarno odgovaraju imaoci svih prostorija u dotičnoj zgradi.

Pošto su stvari koje su ispale, bačene ili prosute sa visine, zbog svog položaja opasne, odgovornost ne zavisi od krivice, u pitanju je objektivna odgovornost. Imalac se može osloboditi odgovornosti ako dokaže da je se šteta dogodila usljed više sile, krivicom trećeg lica koje je neovlašćeno zauzelo prostoriju ili krivicom oštećenika (neko nadraži životinju u stanu sa ulice, ona sruši nešto što padne i povrijedi ga).

Posebni slučajevi odgovornosti za štetu

Pored odgovornosti za sebe, za drugog i za štetu od opasnih stvari, odnosno opasnih djelatnosti, ZOO sadrži i pravila o tzv. posebnim slučajevima odgovornosti. Ovi slučajevi su raznorodni i nemaju skoro ničeg zajedničkog.

Odgovornost usljed terorističkih akata, javnih demonstracija ili manifestacija
Odgovornost organizatora priredbi
Odgovornost zbog uskraćivanja neophodne pomoći
Odgovornost u vezi sa obavezom zaključenja ugovora
Odgovornost u vezi sa vršenjem poslova od javnog interesa

Odgovornost za štetu uzrokovanu terorističkim aktima, javnim demonstracijama i manifestacijama

Odgovornost usljed terorističkih akata, javnih demonstracija ili manifestacija

Član 187

(1) Za štetu nastalu smrću, tjelesnom povredom ili oštećenjem, odnosno uništenjem imovine fizičkog lica usljed terorističkih akata, kao i prilikom javnih demonstracija i manifestacija, odgovara država čiji su organi po važećim propisima bili dužni da spriječe takvu štetu.

(2) Organizatori, učesnici, podstrekači i pomagači u terorističkim aktima, javnim demonstracijama i manifestacijama koje su usmjerene na podrivanje ustavnog uređenja, nemaju pravo na naknadu štete po ovom osnovu.

(3) Država ima pravo i obavezu da zahtijeva naknadu isplaćenog iznosa od počinioca štete.

(4) To pravo zastarijeva u rokovima propisanim za zastarjelost potraživanja naknade štete.

Za štetu nastalu smrću, tjelesnom povredom ili oštećenjem, odnosno uništenjem imovine fizičkog lica usljed terorističkih akata, kao i prilikom javnih demonstracija i manifestacija, odgovara država čiji su organi po važećim propisima bili dužni da spriječe takvu štetu. Odgovornost države proizilazi iz dužnosti da se stara za sigurnost ljudi i imovine, i da obezbjeđuje javni red i mir. Ukoliko je šteta posljedica teorističkog akta organizovanog u inostranstvu, odgovornost takođe pada na državu. Država odgovara i za štetu nastalu usljed terorističkog akta u vazduhoplovu, jer je ona po Ustavu dužna da osigura bezbjednost vazdušnog saobraćaja.

Pravo na nadoknadu nije uslovljeno krivicom države, već ona odgovara nezavisno od krivice, riječ je o objektivnoj odgovornosti. Postoji dakle neoboriva pretpostavka krivice države. Ako se zna ko je počinilac štete, država je i tada odgovorna solidarno sa njim. Kada plati obeštećenje, država ima “pravo i obavezu” da zahtijeva naknadu isplaćenog iznosa od počinioca štete.

Organizatori, učesnici, podstrekači i pomagači u terorističkim aktima, javnim demonstracijama i manifestacijama koje su usmjerene na podrivanje ustavnog uređenja, nemaju pravo na naknadu štete po ovom osnovu.

Odgovornost organizatora priredbi

Odgovornost organizatora priredbi

Član 188

Organizator okupljanja većeg broja ljudi u zatvorenom ili na otvorenom prostoru odgovara za štetu nastalu smrću, tjelesnom povredom ili oštećenjem stvari koju neko pretrpi usljed izvanrednih okolnosti koje u takvim prilikama mogu nastati, kao što je gibanje masa, opšti nered i slično.

Organizator priredbi odgovara nezavisno od krivice, prema pravilima o objektivnoj odgovornosti. Priredbe mogu biti zabavnog, kulturnog ili sportskog karaktera, mogu biti motivisane i privrednim, političkim ili vojnim ciljevima.

Šteta za koju organizator odgovara može biti posljedica bilo kog događaja, rušenja tribine, dijela stadiona, požara u bioskopu, i sl. Pošto je organizator dužan da obezbijedi red među učesnicima i gledaocima priredbe, on je odgovoran i za štetu usljed smrti, tjelesne povrede ili oštećenja stvari usljed tuče među gledaocima, usljed bacanja raznih predmeta, upotrebe oružja i sl. Sasvim je svejedno da li se oštećeni nalazio u okupljenoj masi ljudi čijim je djelovanjem šteta nastala ili u blizini te mase, to lice nema pravo na nadoknadu samo ako je isključivo krivo za nastanak štete.

Odgovornost zbog uskraćivanja neophodne pomoći

Odgovornost zbog uskraćivanja neophodne pomoći

Član 189

(1) Ko bez opasnosti po sebe uskrati pomoć licu čiji su život ili zdravlje očigledno ugroženi, odgovara za štetu koja je otuda nastala, ako je on tu štetu prema okolnostima slučaja morao predvidjeti.

(2) Ako pravičnost zahtijeva, sud može takvo lice osloboditi obaveze da naknadi štetu.

Načelo solidarnosti zahtijeva od svih građana da priteknu u pomoć onome ko se nalazi u opasnosti. Pružanje pomoći nije samo moralna, nego i pravna obaveza koja je naložena Ustavom i kršenje te obaveze povlači i krivičnopravne i imovinskopravne sankcije. I ZOO propisuje da: Ko bez opasnosti po sebe uskrati pomoć licu čiji su život ili zdravlje očigledno ugroženi, odgovara za štetu koja je otuda nastala, ako je on tu štetu prema okolnostima slučaja morao predvidjeti.

Iz formulacije, ipak, vidimo da odgovornost zbog uskraćivanja neophodne pomoći nije bezuslovna, već pretpostavlja neke uslove:

da licu koje je u opasnosti budu ugroženi život ili zdravlje (nije dovoljna ugroženost imovinskog dobra)
da spasilac pomoć može pružiti ne izlažući sebe opasnosti (od njega se ne zahtijeva žrtvovanje za drugog)
da je lice koje je pomoć uskratilo štetu prema okolnostima slučaja moralo predvidjeti (ne odgovara za nepredvidljivu štetu)

Ovdje je jasno da se radi o odgovornosti zbog krivice, ali ZOO na neki način ublažava ovu odgovornost jer ovlašćuje sud da ako pravičnost zahtijeva, može, lice koje je pomoć uskratilo osloboditi obaveze da naknadi štetu. Dakle iz ovoga zaključujemo da sud odgovornost može i umanjiti, jer – ko može više, može i manje.

Odgovornost u vezi sa obavezom zaključenja ugovora

Lice koje je po zakonu obavezno da zaključi neki ugovor, dužno je da naknadi štetu ako na zahtjev zainteresovanog lica bez odlaganja ne zaključi taj ugovor. Odbijanje zaključenja ugovoramora biti neopravdano. Ako se odbija zaključenje ugovora zato što zainteresovano lice nije ispunilo potrebne uslove za zaključenje ugovora, onda odbijanje sklapanja ugovora sa njim ne povlači odgovornost, jer šteta nije rezultat protivpravnog ponašanja.

Ova odgovornost se zasniva na neizvršavanju zakonske obaveze na određeno činjenje, i ona bi mogla postojati čak i da nije posebno zakonom predviđena.

Npr – onaj ko obavlja linijski prevoz dužan je da sklopi ugovor o prevozu sa svakim ko akvu uslugu želi.

*** Ovo nas pitanje vraća na ograničenja slobode ugovaranja, tj. ograničenje slobode da se ugovor ne zaključi. „ Sloboda da se ugovor ne zaključi ograničena je svim javnim preduzećima koje vrše javne usluge tj. službe: prevoz putnika i robe, PTT usluge, komunalne usluge, snadbijevanje vodom, el. energijom i sl. Ovakav status imaju i javne ustanove: pozorišta, muzeji, biblioteke, galerije. Svi koji obavljaju ove i slične djelatnosti dužni su da ugovor zaključe sa svakim građaninom koji je zainteresovan. Ako odbiju da to učine zainteresovanom licu duguju nadoknadu štete. Osim javnih službi i ustanova, i građani imaju dužnost da zaključe neke ugovore. Npr. ugovor o osiguranju za slučaj odgovornosti za štetu uzrokovanu motornim vozilom.“ ***

Odgovornost u vezi sa vršenjem poslova od opšteg interesa

Privredna društva, druga pravna lica ili preduzetnici koja vrše komunalnu ili drugu sličnu djelatnost od javnog interesa odgovaraju za štetu ako bez opravdanog razloga obustave ili neredovno vrše svoju uslugu.

Takva su npr. preduzeća za održavanje javnih puteva, stambenih zgrada, parkova i zelenih površina, preduzeća za snadbijevanje vodom, električnom energijom i drugim energentima. Od urednog rada ovih preduzeća, koja vrše djelatnost od javnog interesa, zavisi ne samo proizvodnja nego i život savremenog čovjeka, naročito u gradovima, pa ako ona obustave ili neredovno vrše sveje usluge, to može imati velike štetne posljedice, ne samo po imovinu ljudi nego i po njihovo zdravlje.

Odgovornost ovih preduzeća postoji samo ako neredovno vrše ili obustave svoju uslugu “bez opravdanog razloga”. Šta je opravdan razlog zavisi od okolnosti slučaja. Takve razloge bi trebalo cijeniti strogo i pod opravdane okolnosti podvesti samo okolnosti koje preduzeća nisu mogla spriječiti, otkloniti ili izbjeći. U suprotnom, njihova odgovornost ostaće samo puka želja zakonodavca. Povoljna okolnost za oštećene je to što teret dokazivanja leži na preduzećima i ona treba da dokažu razloge koji opravdavaju njihove postupke.

Pojam i karakteristike odgovornosti za drugog

Po pravilu, građanska odgovornost postoji za vlastito ponašanje, ali odgovornost može postojati i za drugoga, tj. za tuđe ponašanje. Odgovornost za drugoga može biti u okviru postojećeg obligacionog odnosa (ugovorna odgovornost) ili izvan njega (neugovorna odgovornost). U oba slučaja, počinilac štete i onaj ko za štetu odgovara su različita lica. Međutim, moguće je da i sam počinilac štete bude odgovoran pored lica koje odgovara za njega.

Ovakva odgovornost ima opravdanje u posebnom odnosu u kome stoje počinilac štete i lice koje za njega odgovara. To je odnos zavisnosti i podređenosti počinioca štete prema licu koje za njega odgovara. Takođe, u tom odnosu postoje i određene obaveze odgovornog lica prema počiniocu štete, pa zanemarivanje tih obaveza moze usloviti nastanak štete. Krivica odgovornog lica može da se sastoji u :

nedovoljnom nadzoru nad počiniocem štete (culpa in inspiciendo)
nedovoljnom davanju potrebnih instrukcija (culpa in instruendo)
pogrešnom izboru lica za saradnika (culpa in eligendo).

Odgovornost za drugoga spada u objektivnu odgovornost za štetu u širem smislu.

Nema jedinstvenih pravila koja bi važila za sve oblike odgovornosti za drugoga, a slučajevi su sljedeći:

odgovornost za maloljetna lica
odgovornost za duševno bolesna lica i lica zaostalog umnog razvoja
odgovornost za pomoćnike
odgovornost preduzeća za štetu koju prouzrokuju njihovi radnici trećim licima
odgovornost pravnih lica za svoje organe

Odgovornost za maloljetna lica

(pogledati pitanje 246 – sposobnost za krivicu)

Za maloljetnike do 7 godine postoji neoboriva pretpostvka (praesumptio iuris et de iure) da su nesposobni za rasuđivanjene i oni ne odgovaraju za štetu koju prouzrokuju. Lica koja su nesposobna za rasuđivanje ne mogu biti kriva za svoje radnje, pa samim tim ni odgovorna za prouzrokovanje štete. Dužnost je roditelja i staratelja da takvu djecu čuvaju i staraju se o njima, i oni odgovaraju za štetu koju takva djeca prouzrokuju bez obzira na svoju krivicu. Ipak, ako je dijete bilo povjereno na čuvanje drugom licu (npr. vrtiću ili školi), za štetu koju pričini dijete uzrasta do 7 godina odgovaraće lice kojem je dijete bilo povjereno.

Za maloljetnike od 7 do 14 godine postoji oboriva pretpostavka (praesumptio iuris tantum) da su nesposobni za rasuđivanje, i samim tim za štetu koju pričini takav maloljetnik će po pravilu odgovarati roditelji, odnosno staratelj. Odgovornosti se mogu osloboditi samo ako dokažu

da je šteta nastala bez njihove krivice, tj. da su nadzor vršili na način na koji su bili obavezni ili
da bi šteta nastala i pri brižljivom nadzoru.

Maloljetnik sa navršenih 14 godina života odgovara prema opštim pravilima o odgovornosti za štetu.

Međutim, i deliktno nesposoban maloljetnik može izuzetno, iz razloga pravičnosti biti osuđen da nadoknadi štetu, a za to su potrebna dva uslova:

da se nadoknada ne može dobiti od lica koje je bilo dužno da vodi nadzor nad njim
da je materijalno stanje počinioca štete znatno povoljnije od meterijalnog stanja oštećenog.

Odgovornost roditelja za maloljetno dijete se objašnjava time što su oni dužni da djecu čuvaju i staraju se o njima i time što su tu dužnost zanemarili. Tu obavezu imaju oba roditelja, i odgovornost za štetu roditelja, odnosno saratelja maloljetnog lica je solidarna. Ako pak, roditelji žive odvojeno (razvedeni su ili iz drugih razloga), odgovoran je samo onaj kod koga se dijete nalazilo u vrijeme prouzrokovanja štete, jer samo je taj roditelj bio u mogućnosti da utiče na ponašanje djeteta i preduprijedi štetu.

Iz istih razloga roditelji ne odgovaraju za štetu koju počini njihovo maloljetno dijete kada je pod nadzorom nekog trećeg lica. Ali je odgovornost trećeg lica donekle ublažena u odnosu na odgovornost roditelja. Treće lice se odgovornosti može osloboditi ako dokaže

da je šteta nastala bez njegove krivice, tj. da su nadzor vršilo na način na koji je bilo obavezno ili
da bi šteta nastala i pri brižljivom nadzoru.

U tom slučaju odgovaraju opet roditelji maloljetnika (supsdijarno). Postoji i slučaj posebne odgovornosti roditelja, koja se zasniva na njhovoj pretpostavljenoj krivici, krivici usljed propusta u vaspitanju. Ako dužnost nadzora nad maloljetnim licem (do 14 god) ne leži na roditeljima, već na drugom licu, oštećeni ima pravo da zahtijeva nadoknadu od roditelja ako je šteta nastala usljed lošeg vaspitaabnja maloljetnika, rđavih primjera ili poročnih navika koje su mu pružili roditelji, ili se, inače šteta može upisati u krivicu roditeljima. Npr. usljed stalnih svađa u kući, dijete ispolji nasilno ponašanje u školi – ubode šestarom učenika ispred sebe. Ako je škola u tom slučaju naknadila štetu oštećenom, ima pravo da od roditelja zahtijeva naknadu (regresni zahtjev).

I kada nisu krivi, roditelji mogu, po osnovu pravičnosti biti osuđeni da nadoknade štetu koju je prouzrokovalo njihovo maloljetno dijete sposobno za rasuđivanje, ako:

maloljetnik kao počinilac štete nije u stanju da sam plati nadoknadu
je materijalno stanje roditelja zantno povoljnije od meterijalnog stanja oštećenog.

dodatak

*** Štetna radnja se u krivicu određenom licu može pripisati u krivicu samo licu koje je sposobno za rasuđivanje, uračunljivo, odnosno razborito. Čovjek je sposoban za rasuđivanje samo ako je u stanju da razumno postupa, tj. da shvati značaj i domašaj svojih postupaka i da njima upravlja. Međutim nije potrebna jednaka razboritost kod svih postupaka kojim se drugome nanosi šteta, već to zavisi od okolnosti. Ta mjera zavisi od prirode štetne radnje, njene opasnosti ili važnosti. Ako je počinilac štete bio u stanju da pokaže onoliko razbora koliko su okolnosti zahtijevale pa to nije učinio, tada se smatra krivim. Za to isto ponašanje u nekoj drugoj situaciji on može biti i nevin, ako je stepen njegovog razbora manji od zahtijevanog. Dakle, sposobnost za rasuđivanje je relativna vrijednost kao uslov krivice. ***

Odgovornost za duševno bolesna lica i lica zaostalog umnog razvoja

Duševno bolesna lica i lica zaostalog umnog razvoja su nesposobna za rasuđivanje i ne mogu biti kriva za svoje radnje, pa samim tim ni odgovorna za prouzrokovanje štete. Ova lica se zato nalaze pod tuđim nadzorom. Za štetu koju prouzrokuje lice koje usljed duševne bolesti ili zaostalog umnog razvoja ili kojih drugih razloga nije sposobno za rasuđivanje, odgovara onaj koji je na osnovu zakona, ili odluke nadležnog organa, ili ugovora, dužan da vodi nadzor nad njim. Međutim, odgovornost nadziratelja nije objektivna (Antić kaže da je ovo objektivna odg u širem smislu), već se zasniva na pretpostavljenoj krivici. On se može osloboditi odgovornosti ako dokaže da je vršilo nadzor na koji je obavezan ili da bi šteta nastala i pri brižljivom vršenju nadzora.

I duševno bolesno lice, odnosno lice zaostalog umnog razvoja, može biti odgovorno u dva slučaja:

ako je štetu prouzrokovalo za vrijeme svijetlih trenutaka (lucida intervalla)
po osnovu pravičnosti,
1. kada se naknada ne može dobiti od lica koje je bilo dužno da vodi nadzor nad njim
2. kada je njegovo materijalno stanje znatno povoljnije od materijalnog stanja oštećenog.

(pogledati i pitanje 233 – odg po osnovu pravičnosti)

Odgovornost preduzeća za štetu koju prouzrokuju njihovi radnici trećim licima

Ovu odgovornost reguliše jednim djelom ZOO, a drugim dijelom Zakonom o radu. Za štetu koju zaposleni u radu ili u vezi sa radom prouzrokuje trećem licu odgovara privredno društvo, odnosno preduzetnik (poslodavac) kod koga je zaposleni radio u trenutku prouzrokovanja štete, osim ako dokaže da je zaposleni u datim okolnostima postupao onako kako je trebalo.

Zaposleni koji je prouzrokovao štetu ne odgovara neposredno oštećenom, već svom poslodavcu koji je za njega platio nadoknadu. Samo ako je štetu prouzrokovao namjerno zaposleni je odgovoran i oštećenom, i to solidarno sa svojim poslodavcem. Dakle, oštećeni ima pravo da zahtijeva naknadu štete i neposredno od zaposlenog ako je štetu prouzrokovao namjerno.

Poslodavac odgovara samo za štete koje je zaposleni pruzrokovao u toku radnog vremena, na radnom mjestu, u djelokrugu poslova koji su mu povjereni, tj. u funkciji rada. Poslodavac se može osloboditi odgovornosti samo ako dokaže da je zaposleni u datim okolnostima postupao onako kako je trebalo. On se odgovornosti ne može osloboditi dokazujući da nije pogriješio u izboru zaposlenog, u nadzoru nad njim, u davanju instrukcija ili organizovanju posla. Poslodavac, znači, snosi rizik za postupke svojih zaposlenih u funkciji rada, pa se za ovu odgovornost obično kaže da je objektivna. Međutim, za samo nanošenje štete poslodavac odgovara subjektivno, jer je uslov da zaposleni nije postupio onako kako je trebalo tj da je kriv. Mjerilo za određivanje krivice od strane suda ne može biti pažnja koja se zahtijeva od zaposlenog, nego od poslodavca koji se bavi određenom djelatnošću (tzv. pažnja dobrog stručnjaka). Prema tome, i kada zaposleni nije kriv za štetu, može nekada postojati krivica poslodavca. Dakle, poslodavac odgovara i za svoju i za tuđu krivicu. A ako zaposleni prouzrokuje štetu opasnom stvarju ili djelatnošću, poslodavac odgovara nezavisno od krivice.

Poslodavac koji je oštećenom naknadio štetu ima pravo da zahtijeva od zaposlenog naknadu koju je dao ako je ovaj štetu prouzrokovao namjerno ili iz krajnje nepažnje. Ovo pravo zastarijeva u roku od 6 mjeseci od dana kada je šteta nadoknađena.

Zakon o radu:

Ako štetu prouzrokuje više zaposlenih, svaki zaposleni je odgovoran za dio štete koju je prouzrokovao.

Ako se udio svakog počinioca ne može utvrditi, oni štetu nadoknađuju u jednakim djelovima.

Ako je više zaposlenih prouzrokovalo štetu krivičnim djelom sa umišljajem, za štetu odgovaraju solidarno.

* Zakon o radu propisuje povoljniju situaciju za zaposlene u prva dva slučaja, po ZOO bi odgovarali solidarno.

Odgovornost pravnih lica za štetu koju prouzrokuju njihovi organi

Pravna lica nisu u mogućnosti da djeluju sama, pa zato to čine preko svojih organa. Logičan zaključak je da se radnje organa smatraju radnjama samog pravnog lica i njemu se i pripisuju. Pravno lice je jedino preko organa u stanju da ispolji svoju volju, da na sebe preuzme obavezu prema trećima ili da od trećih stekne neko pravo. Zato je pravno lice odgovorno za štetu koju njegov organ prouzrokuje trećem licu u vršenju ili u vezi sa vršenjem svojih funkcija. Riječ je o šteti nastaloj usljed radnji kojima se ostvaruju ciljevi pravnog lica. To se dešava, npr, kada organ nemarno obavlja poslove, kada prijetnjom ili prevarom navede trećeg da zaključi ugovor sa pravnim licem, kada ne ispuni ugovorne obaveze pravnog lica prema trećem ili ne preduzme određene organizacione mjere. Ali, šteta može biti i posljedica običnog saobraćajnog udesa koji je organ izazvao na svom putu.

Organi pravnog lica mogu biti kolektivni ili inokosni. Kolektivni su npr. odbro direktora, skupština i sl. a inokosni direktor ili upravnik. Vrste organa privrednog društva su određene statutom, ali pojam “organa” ne treba shvatati u formalnopravnom smislu jer nije odlučujuće da li je organ upisan u statut nego da li on faktički vrši tu funkciju, a faktičko vršenje funkcije znači posjedovanje i korišćenje samostalnih upravljačkih i zastupničkih ovlašćenja i učešće u formiranju volje pravnog lica. To je organ pravnog lica u smislu pravila o odgovornosti. Naravno organ ne može imati onaj ko je samoprozvan, već mora biti propisno izabran ili postavljen.

Pravno lice baez obzira na krivicu odgovara za štetu koju prouzrokuje njegov organ. Ali, postupak organa mora biti protivpravan, osim ako je u pitanju korišćenje opasnih stvari ili obavljanje opasnih . djelatnosti.

Kad pravno lice isplati nadoknadu oštećenom, stiče pravo regresa prema organu ako je ovaj štetu skrivio namjerno ili krajnjom nepažnjom.

Organ koji je prouzrokovao štetu ne odgovara neposredno oštećenom, već svom pravnom licu koje je za njega platilo nadoknadu. Dolazi u obzir i neposredna odgovornost organa oštećenom (iako ZOO ne predviđa, nego analogno sa odgovornošću preduzeća za zaposlene), ako je štetu prouzrokovao namjerno organ je odgovoran i oštećenom, i to solidarno sa svojim poslodavcem. Dakle, oštećeni ima pravo da zahtijeva naknadu štete i neposredno od organa ako je štetu prouzrokovao namjerno.

Isto kao za svoje organe, pravna lica odgovaraju i za svoje ovlašćene zastupnike koji nemaju svojstvo organa.

Pojam i cilj naknade materijalne štete

Nadoknada štete podrazumijeva otklanjanje štetnih posljedica po oštećenog na račun nekog trećeg. To se postiže određenim davanjem ili činjenjem. Nadoknadom se ne otklanja šteta sa stanovišta cijelog društva, već jedino sa stanovišta oštećenog. (vidi pitanje 233, I pasus) Nadoknadom se vrši svaljivanje štete sa oštećenog na odgovornog i imovina oštećenog biva namirena iz imovine odgovornog.

Cilj nadoknade jeste da se oštećenom povrati ono što je izgubio od svojih pravno zaštićenih dobara. Ono što se nadoknađuje mora biti u srazmjeri sa onim čime se nadoknađuje tj. nadoknada mora biti ekvivalent pretrpljenog gubitka. Nakon nadoknade oštećeni ne bi trebalo ni da ostane siromašniji ni da postane bogatiji nego što bi bio da nije pretrpio štetu. Njegove imovinske prilike treba i poslije nadoknade da budu onakve kakve bi bile da ga je šteta mimoišla.

Ovo su postulati i principi kojima treba težiti, ali njihovo ostvarenje nije uvijek moguće jer postoje i štete čija nadoknada je moguća samo djelimično. Npr. kada se uništi neka stvar koja se za novac više ne može dobiti. Nadoknadom štete oštećeni tu samo stiče mogućnost da, umjesto unuštene, kupi neku drugu stvar ili zadovolji neku drugu svoju potrebu. Za njega je davanje nadoknade isto što i prinudna prodaja uništene stvari, mada je i to svakako povoljnije nego da je ostao bez ikakvog obeštećenja.

Otkad postoji imovinska odgovornost stalno iskrsava pitanje koji je to cilj koji pravni poredak njom želo postići, da li je to: kompanzacija ili odmazda, zastrašivanje ili prevencija, reparacija ili kompenzacija. Danas se kao ciljevi imovinske odgovornosti najviše ističu prevencija i kompenzacija. Neki pravni pisci primat daju prvom a neki drugom. Ipak, ta dva cilja se stalno dodiruju i jedan drugom ne protivrječe- Štete nastaju na različite načine i pod različitim uslovima, pa od toga zavisi i cilj štete. Tako npr. preventivno djelovanje je smisleno samo u slučaju kada asresat pravne norme ima mogućnost da izabere ponašanje kojim će izbjeći nanošenje štete drugome, a to je samo slučaj kod odgovornosti zbog krivice, i samo djelimično kod odgovornosti bez obzira na krivicu. Ipak, i ako nije glavni cilj premevencija, ona je svakako sporedan željeni rezultat i zakonodavčev motiv da zabrani određeno ponašanje i propiše dužnost nadoknade štete kao sankciju. Međutim, danas se glavnim smatra princip popravljanja ili uklanjanja štete.

Naturalna restitucija i novčana naknada štete pogledati zoo za preciziranje

Naturalna restitucija i novčana nadoknada štete su oblici nadoknade štete.

Naturalna restitucija je uspostavljanje onog stanja oštećenog dobra koje je postojalo prije nego što je šteta nastala. Naturalna restitucija može biti:

davanje neke druge stvari iste vrste i vrijednosti, umjesto one koja je uništena. Mora se raditi o stvari koja je zamjenjiva u pravnom smislu;
povraćaj iste stvari koja je bila oduzeta, uz podmirenje propuštenih koristi koje bi vlasnik u međuvremenu imao od njene upotrebe;
opravka oštećene stvari;
kada je riječ o oštećenju zdravlja ili gubitku radne sposobnosti, naturalna restitucija se sastoji u ponovnom uspostavljanju zdravlja, odnosno radne sposobnosti oštećenog.

Oštećeni može tražti od odgvornog lica da ono neposredno izvrši naturalnu restituciju (npr odnese stvar na opravku kod majstora), a može to i samo učiniti na račun odgovornog lica.

Novčana nadoknada predstavlja nadoknadu vrijdnosti oštećenog dobra u novčanom obliku. Novčanom nadoknadom se ne uspostavlja stvarno stanje koje je postojalo prije nego što je šteta nastala, već se uspostavlja stanje jednakih ili barem približno jednakih novčanih vrijednosti. Iako se novčani iznos oštećeno daje radi nadoknade štete, on nije dužan da ga upotrijebi za podmirenje štete, već ga može utrošiti za bilo koje svrhe (otići na odmor na Tajland  ).

Odnos između ova dva oblika nadoknade je različit u pojedinim pravima. Rimsko pravo je znalo isključivo za novčanu nadoknadu. Francusko i englesko pravo insistiraju na novčanoj nadoknadu, dom austrijsko i njemačko primat daju naturalnoj restituciji. Švajcarski Zakon o obligacijama propisuje da će vrstu nadoknade odrediti sudija, ako se stranke o tome ne saglase. Međutim, zboj jednostavnijeg obračunavanja i lakšeg izvršenja, pravilo je postala novčana nadoknada.

Naš ZOO prednost daje naturalnoj restituciji jer propisuje “Odgovorno lice dužno je da uspostavi stanje koje je bilo prije nego što je šteta nastala.⁷” Međutim, ne traži da se to stnje uspostavi pod svaku cijenu, i već dopušta i novčanu nadoknadu u dva slučaja:

kad uspostavljanje ranijeg stanja nije moguće;
kad sud smatra da nije nužno da to učini odgovorno lice.

Takođe, ukoliko uspostavljanje ranijeg stanja ne uklanja štetu potpuno, odgovorno lice dužno je za ostatak štete dati naknadu u novcu.

Naturalna restitucija je propisana kao oblik nadoknade u nteresu povjerioca, jer se on tako bolje i potpunije obeštećuje, i zato je naturalna restitucija obavezna samo za odgovorno lice, a oštećeni može zahtijevati novčanu nadoknadu, osim ako okolnosti slučaja opravdavaju naturalnu restituciju. Povjerilac je načelno ovlašćen da izabere oblik nadoknade, ali ne bi smio zloupotrebiti to pravo, pa tako npr. ako je opravka oštećene stvari zanimanje kojim se bavi odgovorno lice, oštećeni se mora zadovoljiti opravkom.

Visina naknade materijalne štete

Pri procjeni štete na stvarima iskrsavaju mnogi pravni problemi. Prije svega,

koji je to trenutak prema kojem se šteta utvrđuje
koja mjerila treba primjeniti za utvrđivanje štete: objektivna ili subjektivna
kako utvrditi štetu na upotrebljavanim stvarima koje se više ne mogu nabaviti (problem „novo za staro“)
koje koristi oštećenog treba oduzeti od štete

Trenutak prema kojem se šteta utvrđuje

U obzir dolaze tri različita prenutka:

trenutak u kojem je šteta prouzrokovana
trenutak podizanja tužbe
trenutak donošenja sudske odluke.

Ovi trenuci mogu biti razdvojeni dužim vremenskim itervalima, pa i šteta u njima može imati različit opseg. Zato nije svejedno prema kom će trenutku šteta biti obračunata.

U teoriji i praksi preovlađuje stanovište prema om se visina štete i nadoknade određuju prema trenutku donošenja sudske odluke. Na tom stanovištu stoji i naš ZOO. To znači da ZOO gleda na štetu kao promjenjivu veličinu. Ako je u pitanju buduća šteta, pri procjeni štete treba voditi računa o svim okolnostima i procjena buduće štete je uvijek hipotetička, s obzirom na okolnosti poznate u momentu procjenjivanja štete, i s obzirom na okolnosti koje se pretpostavljaju kao normalne i uobičajene. Zato određivanje buduće štete ne mora biti konačno i definitivno, nego ako se poslije procjene znatno promjene okolnosti, sud treba da na zahtjev povjerioca ili dužnika, pristupi naknadnoj procjeni.

Mjerilo za utvrđivanje štete

Imamo objektivno i subjektivno mjerilo.

Po objektivnom ili apstraktnom mjerilu utvrđuje se opšta ili prometna vrijednost stvari. To je vrijednost koju stvar, iste vrste i kvaliteta, ima za svakoga, u datom trenutku na tržištu (pretium commune), bez obzira na posebne prilike oštećenog. Predmet posmatranje nije kompletna imovina oštećenog, već samo pravno dobro koje je pogođeno štetnom radnjom, nezavisno od svih ostalih oštećenikovih dobara. Irelevantno je kakav položaj to pravno dobro ima u imovini oštećenog.

Po subjektivnom mjerilu se utvrđuje gubitak koji je, zbog štetene radnje, nastao u imovinskim prilikama oštećenog. Ono što je oštećeni izgubio se utvrđuje s obzirom na posebne prilike u kojima se on nalazi, ali ne i s obzirom na njegovu naklonost i raspoloženje. Po subjektivnom mjerilu se utvrđuje vrijednost koju je stvar imala za oštećenog, tj. njena individualna vrijednost (pretium singolare). Ta vrijednost se naziva subjektivna vrijednost ili interes.

Interes može biti jednak objektivnoj vrijednosti ali ne manji od nje. Smatar se da je interes veći od objektivne vrijednosti kada je uništena ili oštećena stvar bila od posebno velike koristi za oštećenog, ili kada je zajedno sa drugim njegovim stvarima činila ekonomsku cjelinu, pa je usljed gubitka nje sada i vrijednost tih ostalih stvari manja. Npr. dva dresirana psa. Iako je šteta pogodila samo jednu stvar, ona se mora odmjeriti prema diferenciji koja je, uslijed propasti te stvari, nastala u cjelokupnoj imovinskoj masi vlasnikovoj (teorija diferencije).

Srž zahtjeva za nadoknadu štete čini objektivna (tržisna vrijednost) i ona je minimum nadoknade. Samo u slučaju da oštećeni traži namirenje veće štete, i ako je u stanju to da opravda svojim posebnim prilikama, onda se interes uzima u obzir, pod uslovom da je dosuđivanje nadoknade inače moguće.

Subjektivna vrijdnost ili interes nije isto što i afekciona vrijednost koja i nije imovinska, već neimovinska vrijednost. Afekciona vrijdnost postoji samo upredstavi jednog jedinog subjekta, i rezultat je njegove emotivne vezanosti za jodređenu stvar. Npr. lice ima skupocjeni porcelanski servis, kada se polomi jedan dio, vodi se računa ne samo o vrijednosti tog jednog dijela već i o šteti koju je lice pretrpilo jer njegov servis nije više kompletan, tako obračunata šteta predstavlja interes; ako je servis bio i draga uspomena od nekog pretka, on za oštećenog ima i afekcionu vrijednost. Nadoknada afekcione vrijednosti se može dosuditi samo ako je šteta pričinjena umišljajnim krivičnim djelom.

Problem “novo za staro”

Kada se radi o šteti nastaloj usljed gubitka upotrebljavane stvari, naturalna restitucija iziskuje da se, umjesto uništene, da druga upotrebljvana stvar iste vrste i jednake vrijednosti. Međutim, takva restitucija je često nemoguća zato što se upotrebjavana stvar ne može pribaviti ili se od oštećenog ne može očekivati da primi tuđu upotrebljavanu stvar koja je služila za ličnu upotrebu (npr. nošeno odijelo). Tu je jedino moguće da se umjesto uništene, oštećenom pribavi nova stvar iste vrste. U tom slučaju se njemu daje više nego što iznosi šteta i on nadoknadom postaje bogatiji nego što bi bio da se šteta nije dogodila.

Zato bi moglo izgledati da ne treba dozvoliti naturalnu restituciju u tim slučajevima. Umjesto toga, oštećenom bi se mogla dati novčana nadoknada u vrijednosti starre stvari koja je uništena. Ali, oštećeni bi se na taj način doveo u goru situaciju nego u kakvoj bibio da nije bilo štetnog događaja, jer mora sam da doplati razliku da nabavi novu stvar. Moguće je i da oštećeni nema novčanih sredstava da podmiri razliku između stare i nove stvari.

U pravnoj teoriji i praksi nema jedinstvenog rješenja. Neki pravnici smatraju da štetu u ovom slučaju ne treba obračunati objektivno, nego subjektivno, tj. na vrijednost propale upotrebljavane stvari dodati i štetu koja je nastala usljed prijevremenih izdataka za kupovinu nove stvari (npr. kamata na kredit). Drugi misle da oštećenom koji nije u stanju da vlastitim sredstvima podmiri razliku između stare i nove stvari, treba priznati pravo na nadoknadu u visini vrijednosti nove stvari. Potonje gledište se oslanja na princip pravičnosti, i došlo je do izražaja u praksi naših sudova.

Oduzimanje koristi od štete

Prourokovanje štete neada može donijeti i korist oštećenom. To se dešava jako rijetko i mimo svih očekivanja, ali je moguće. Npr. neko bude prinuđen da posiječe oštećeno stablo ili poruši zidove izgorjele kuće pa tako pronađe skriveno blago. Drugi, znatno češći i stoga praktično važniji slučajevi su kada

stvar koja je uništena tuđom krivicom i dalje ima neku vrijednost. Npr. ostatak uništenog automobila;
lice koje se zbog tjelesne povrede ili oštećenja zdravlja nalazi u bolnici, ušteđuje uobičajene troškove života;
oštećeni, zbog pretrpljene štete, stekne neki dobitak od trećih lica. Taj dobitak može biti nečiji izraz dobročinstva ili obaveza trećeg prema oštećenom (penzija, nvalidnina, suma osiguranja i sl)

Sve ovo su koristi ili dobici, uslovno rečeno. Od svih navedenih, korist, u pravom smislu riječi, predstavlja jedino dobit koju oštećeni, zbog pretrpljene štete, stekne od trećih lica.

Postavlja se pitanje da li korist treba oduzeti od štete, uračunati je u nadoknadu. Korist u vidu uništenog statka svakako treba uračunati. Međutm, problem je mnogo složeniji kada su u pitanju ostale koristi. Preovladjuje shvatanje da oduzimanje koristi od štete ne treba dopustiti u vidu pravila, nego u vidu izuzetka. To zavisi od ocjene suda i njegoovg poimanja načela savjesnosti i poštenja. ZOO: Ako je prilikom povrede obaveze pored štete nastao za povjerioca i neki dobitak, o njemu će se prilikom određivanja visine naknade voditi računa u razumnoj mjeri.⁸

U literaturi preovlađuje mišljenje da je bitna vrsta stečene koristi, a ako je korist proizišla iz davanja trećih lica da je bitan cilj tog davanja. Npr. ako je korist proizišla iz davanja trećih lica oja imaju karakter obeštećenja, onda to treba uračunati u nadoknadu (npr. koristi stečene po osnovu socijalnog osiguranja). Ako su koristi stečene dobročinim davanjem trećih lica onda ih ne treba uračunavati u nadoknadu jer imaju karakter poklona, koji je podstaknut željom da se olakša položaj oštećenog. Ne treba uračunavati ni koristi stečene po osnovu dobrovoljnog osiguranja, jer je za njih plaćena protivvrijednost u vidu premije.

Stepen krivice štetnika kao kriterijum za određivanje visine naknade materijalne štete

Pristalice učenja o tzv. „prirodnom pravu“ koje je njegovano u 18. i 19. vijeku istakle su ideju o srazmjernosti krivice i odgovornosti, jer po njima pravičnost zahijeva ravnotežu između krivice i odgovornosti. Prusko Opšte zemaljsko pravo je tako pravilo razliku između: umišljaja, grube greške, umjerene greške i manje greške, i ovim stepenima krivice odgovarale su i različite mjere odgovornosti počinipca štete.

Striktno stepenovanje odgovornosti u zavisnosti od krivice je napušteno u današnjem pravu, jer vodi ka proizvoljnom podvajanju odgovornosti. Od pozitivnih građanskih zakonika još samo austrijski Opšti građanski zakonik se pridržava stepenovanja odgovornosti. Po njemu,

počinilac štete koji je postupao sa lakom nepažnjom nadoknađuje samo stvarnu ili pozitivnu štetu, tako da oštećeni ne dobija potpuno obeštećenje;
onaj ko je štetu prouzrokovao namjerom ili grubom nepažnjom, nadoknađuje i stvarnu štetu i izmaklu dobit;
a ako je štetu pouzrokovao umišljajnim krivičnim djelom nadoknađuje i afekcionu vrijednost stvari.

Međutim, ni u Austriji ne važi stepenovanje odgovornosti u zavisnosti od krivice u oblasti ugovornog prava, prava o nelojalnoj konkurenciji i autorskog prava.

Jugoslovenski sudovi su jedno vrijeme primjenjivali pravila koja se poklapaju sa pravilima austrijskog Opšteg građanskog zakonika. Kasnije su napustili tu praksu i priklonili se principu potpune nadoknade štete, što znači da dužnik ili duguje nadoknadu ukupne štete ili ne duguje ništa (princip “sve ili ništa”). Međutim, u oblasti ugovorne odgovornosti ovaj princip je ublažen pravilom po kome dužnik odgovara samo za onu štetu koju je u vrijeme zaključenja ugovora morao predvidjeti kao moguću posljedicu kršenja ugovora, a s obzirom na činjenice koje su mu bile ili morale biti poznate. Samo u slučaju prevare ili namjernog neispunjenja obavere, kao i neispunjenja zbog krajnje nepažnje, dužnik je obavezan da nadoknadi i nepredvidljivu štetu.

O stepenu krivice počinioca štete vodi računa još i Zakon o radu: “Poslodavac koji je oštećenom naknadio štetu ima pravo da zahtijeva od zaposlenog naknadu koju je dao ako je ovaj štetu prouzrokovao namjerno ili iz krajnje nepažnje.”

Krivica oštećenika i srazmjerno smanjenje visine materijalne štete

pogledati pitanje 252

Razlozi za sniženje naknade štete

Razlozi za sniženje nadoknade su:

manji stepen krivice počinioca štete
krivica oštećenog
slabo imovinsko stanje počinioca štete
dobročinstvo počinioca štete prema oštećenom
nesigurnost uzročne veze
ostali razlozi.

1. pitanje 288.

2. pitanje 289.

3. /

4. /

5. /

6. /

radisic str 277-279

Naknada štete u slučaju tjelesne povrede i narušavanja zdravlja

Pod tjelesnom povredom se podrazumijeva svako narušavanje tjelesnog ili psihičkog integriteta čovjeka, koje je imalo za posljedicu neku štetu (imovinsku ili neimovinsku). U većini slučajeva se tjelesna povreda svodi na neposredno ili posredno mehaničko djelovanje koje u tijelu izaziva atomske promjene ali to nije nužno jer i nemehanička djelovanja mogu imati za posljedicu štetu u vidu psihičke traume, bolesti srca, prijevremenog ili defektnog rođenja, nervoze ili psihičke smetnje. Dovoljno je i samo slabljenje nokog funkcionalno važnog organa. Nije nužno da povreda uzrokuje bolove, dok sam prouzrokovanje bolova predstavlja tjelesnu povredu iako tijelo ne trpi nikakve štetne promjene.

Tjelesna povreda se odnosi kako rođenog čovjeka, tako i na nerođeno dijete, koje potom dođe na svijet sa tjelesnim ili mentalnim deformacijama ili začecima bolesti (tz. prenatalna šteta). To se dešava npr. kada trudnica doživi saobraćajni udes. Ali tjelesna povreda može nastati još i prije začeća djeteta, npr. majka je bila inficirana nekom bolešću, pa je kasnije prenese i na svoj zametak. Moguće su i tzv. genetske štete u koje se ubrajaju urođene tjelesne i duševne mane djeteta uzrokovane oštećenjem očevih ili majčinih polnih žlijezda. Zametak je dakle oštećen od svog postanka.

Tjelesna povreda sama po sebi nije šteta, ali može biti uzrok štete. Ne dovode sve povrede u medicinskom smislu do štete, pa su zato mnoge irelevantne sa stanovišta građanskog prava. Štetom se dakle smatra posljedica povrede, a ne sama povreda.

Kod tjelesne povrede i oštećenja zdravlja za nadoknadu dolaze u obzir sljedeći oblici štete:

troškovi liječenja
izgubljena zarada usljed privremene nesposobnosti za rad
izgubljena zarada usljed trajne nesposobnosti za rad
neimovinska šteta.

1. Troškovi liječenja

U troškove liječenja spadaju svi troškovi koje iziskuje nabavka ljekova čija je upotreba medicinski opravdana i koji se u praksi redovno koriste. Za izbor sredstava liječenja nije mjerodavno mišljenje samog oštećenog, već mišljenje medicinskih stručnjaka kojima se oštećeni obraća za pomoć. U troškove liječenja spadaju i sve druge vrste potrebne ljekarske pomoći, kao i troškovi nabavke proteza i drugih pomoćnih sredstava, ako su potrebna u konkretnom slučaju. Može doći u obzir i nadoknada troškova trajnog povećanja potreba povrijeđenog, koje je izazvano oštećenjem zdravlja (npr. troškovi pojačane ishrane, tuđe njege i banjskog liječenja). Naši sudovi priznaju i članovima uže porodice povrijeđenog pravo na nadoknadu putnih troškova načinjenih radi posjete povrijeđenom dok se on nalazi u bolnici na liječenju, jer se smatra da takve posjete povoljno utiču na psihičko stanje bolesnika i pozitivno djeluju na tok liječenja.

2. Izgubljena zarada usljed privremene nesposobnosti za rad

Riječ je o zaradi koju oštećeno lice gubi dok traje njegovo liječenje od zadobijene tjelesne povrede. Naši sudovi pod zaradom podrazumijievaju svaku imovinsku korist koja se stiče radom, tj. kako prihod iz redovnog radnog odnosa, tako i iz dopunskog i povremenog rada. Međutim, pošto lica u radnom odnosu tokom liječenja, umjesto zarade, primaju nadoknadu na teret sredstava zdravstvenog fonda, od počinipca štete mogu zahtijevati samo razliku između nadoknade i zarade. Isplatilac nadoknade povrijeđenom ima pravo regresa od počinioca, do visine plaćenog iznosa.

3. Izgubljena zarada usljed trajne nesposobnosti za rad

Gubitak sposobnosti za rad može biti potpun ili djelimičan. Nesposobnost za rad sama po sebi ne predstavlja štetu; u pravnom smislu štetom se smatra gubitak ili smanjenje zarade zbog nestanka ili umanjenja radne sposobnosti. Onaj ko u vrijeme tjelesne povrede nije imao radnu sposobnost, nije ni mogao izgubiti zaradu u tom trenutku. Ako je u pitanju dijete, ono će taj gubitak pretrpiti tek u budućnosti kada postane sposobno za rad i kad bude zaista u stanju da stiče zaradu. Ono je ovlašćeno da zahtijeva nadoknadu tek od tog trenutka, od kada počinje i zastarijevanje njegovog prava. Ako bi prije toga umrlo, dužnik ne bi morao nadoknađivati ovu štetu jer nije nastupio uslov od kojeg zavisi obaveza plaćanja. Lice koje je u trenutku oštećenja posjedovalo radnu sposbnost ali nije imalo zaradu, može zahtijevati nadoknadu, ali mora da dokaže da su postojale i objektivne i subjektivne pretpostavke njegovog zaposlenja u bliskoj budućnosti.

Šteta usljed gubitka zarade usljed trajne nesposobnosti za rad, kao i šteta zbog uništene ili smanjene mogućnosti njegovog daljeg razvijanja i napredovanja, jeste buduća šteta povrijeđenog i zato se ona po pravilu nadoknađuje periodično, u vidu mjesečne rente koja se isplaćuje unaprijed. Samo izuzetno, oštećeni može zahtijevati da mu se šteta isplati odjednom (tzv. paušaliranje rente). Sud to dopušta:

ako se time obezbjeđuju bolji uslovi za život oštećenog u budućnosti
ako oštećeni od lica odgovornog za štetu ne može dobiti dovoljno obezbjeđenje potraživanja
ako postoje drugi opravdani razlozi.

Kod odmjerene nadoknade štete u vidu rente javlja se problem u vidu uticaja kasnijih promjenjenih okolnosti. Moguće je da se stanje zdravlja oštećeog kasnije znatno promijeni u odnosu na stanje koje je sud imao u vidu prilikom donošenja odluke, i da se ta promjena odrazi i na njegovu radnu sposobnost, odnosno zaradu. Ako je promjena nastala u pozitivnom smislu, tj. ako je radna sposobnost oštećenog povećanja, sud će na zahtjev dužnika, biti dužan da rentu smanji ili ukine. A ako je promjena nastala u negativnom smislu, tj. došlo do još većeg smanjenja radne sposobnosti, oštećeni ima pravo da traži od suda da je ponovo preispita i odredi mu veću rentu.

Pravo na nadoknadu štete u vidu rente je lično pravo povrijeđenog, i ono se ne može prenositi na drugoga, osim pojedinih dospelih potraživanja koja su utvrđena pravosnažnom odlukom ili ugovorom između stranaka. Ako je neko treće lice platilo troškove liječenja i izdržavanja oštećenom, ono stiče pravo na nadoknadu prema počiniocu, po osnovu neosnovanog obogaćenja (jer je počinilac uštedio izdatke koje je trebao učiniti) ili po osnovu nezvanog vršenja tuđih poslova. S druge strane, ako je žena trudnica bila povrijeđena pa usljed se toga dijete rodi sa nekom npr. fizičkom manom, dijete ima pravo na obeštećenje prema odgovornom licu (tzv. prenatalna šteta).

4. Nadoknada neimovinske štete

Zbog tjelesne povrede i oštećenja zdravlja oštećeni može trpiti sljedeće oblike neimovinske štete:

štetu zbog fizičkih bolova
štetu zbog pretrpljenog straha
štetu zbog duševnih bolova
štetu zbog unakaženosti
štetu zbog umanjenja životne aktivnosti.

Ova potonja se manifestuje u ulaganju pojačanih napora pri radu zbog oštećenja organizma. Za svaki od ovih vidova se može tražiti posebna nadoknada.

Međutim, usljed tjelesne povrede i oštećenja zdravlja, duševni bol mogu trpiti i treća lica koja su u bliskom srodstvu sa povrijeđenim. Ipak, naši sudovi smatraju da pravo na nadoknadu štete u vidu bolnine pripada samo povrijeđenom licu, ne i njegovim srodnicima. Samo izuzetno je priznavano roditeljima pravo na nadoknadu štete zbo pretrpljenog duševnog bola “ako je povreda takva da je mogla izazvati velike i jake duševne bolove i patnje roditelja (npr. zbog povrede koja dovodi u opasnost život djeteta)”. ZOO propisuje: U slučaju naročito teškog invaliditeta nekog lica, sud može dosuditi njegovom bračnom drugu, djeci i roditeljima pravičnu novčanu naknadu za njihove duševne bolove. Ova nadoknada može se dosuditi i vanbračnom drugu, ako je između njega i povrijeđenog postojala trajnija zajednica života⁹.

Naknada štete u slučaju smrti

Prouzrokovanje smrti je protivpravno lišenje života nekog lica. I smrt može biti izazvana mehaničkim ili nemehaničkim djelovanjem (npr. strahom ili psihičkom traumom). Smrt može nastupiti neposredno poslije štetnog djelovanja na tjelesni ili psihički integritet, ili kasnije. Ni smrt nije sama po sebi šteta sa stanovišta obligacionog prava, već je smrt samo uzrok štete. U smislu propisa o odgovornosti, o smrti lica se može govoriti samo kada je u pitanju živ čovjek. Zato, ako trudnica na svijet donese mrtav plod, nije riječ o smrti i ne mogu se u tom slučaju postavljati zahtijevi za nadoknadu koji se nadovezuju na smrt. Ali, ako majka umre, njena smrt povlači takve zahtjeve. S druge strane, smrt životinje spada u štetu na stvari.

U slučaju smrti mogu se javiti sljedeći oblici štete:

troškovi liječenja
troškovi pogreba
šteta zbog izgubljenog izdržavanja ili pomoći
šteta trećih lica zbog pretrpljenih duševnih bolova.

1. Troškovi liječenja i izgubljena zarada

Troškovi liječenja kao oblik štete nastaju jedino u slučaju kada smrt nije nastupila odmah, već nakon izvjesnog vremena kome je prethodilo beuspješno liječenje. Tada se može javiti i izgubljena zarada usljed nesposobnosti za rad, ako je u pitanju lice koje je takvu zaradu imalo prije tjelesne povrede sa smrtnim ishodom. Ako je troškove načinip sam ubijeni, pravo na nadoknadu imaju nasljednici, a ako su ih načinila treća lica to pravo pripada njima. Za ove troškove važi sve ono što je već rečeno kod štete zbog tjelesne povrede ili narušavanja zdravlja.

2. Troškovi pogreba

Troškovi pogreba obuhvataju više raznorodnih troškova

troškove transporta usmrćenog od mjesta ubistva do mjesta sahrane
troškove uobičajene sahrane i polaganja porodičnog vijenca
troškove pogrebne muzike
troškove vjerskog obreda prilikom sahrane
troškove uobičajenog posluživanja lica koja prisustvuju sahrani
putne troškove bliskih srodnika koji prisustvuju sahrani
troškove crnine bliskih srodnika
troškove podizanja nadgrobnog spomenika
troškove održavanja groba za vrijeme vjerovatnog trajanja života usmrćenog
troškove posmrtnog oglasa u dnevnom listu.

Ne priznaju se troškovi poslije sahrane usmrćenog tj. troškovi pomenâ, koji su običaj.

3. Šteta zbog izgubljenog izdržavanja ili pomoći

Pravo na nadoknadu štete zbog izgubljenog izdržavanja ili pomoći imaju

sva lica koja je ubijeni faktički izdržavao, bez obzira da li je na to bio i pravno obavezan;
lica koja ubijeni nije izdržavao u vrijeme smrti ali koja bi inače od njega mogla tražiti izdržavanje da je on živ;
lica koja je ubijeni samo “redovno pomagao”.

Ova šteta nadoknađuje se plaćanjem mjesečne novčane rente, čiji se iznos odmjerava s obzirom na sve okolnosti slučaja, a koji ne može biti veći od onog što bi oštećenik dobijao od poginulog da je ostao u životu.

Pravo na nadoknadu štete u vidu rente je lično pravo povrijeđenog, i ono se ne može prenositi na drugoga, osim pojedinih dospelih potraživanja koja su utvrđena pravosnažnom odlukom ili ugovorom između stranaka.Osim toga, ovo pravo je i privremenog karaktera jer traje samo za ono vrijeme za koje bi ubijeni vjerovatno živio i plaćao izdržavanje, odnosno davao pomoć. Ovo pravo gasi se uvijek kada izdržavano lice bude u stanju da se samo izdržava.

4. Šteta trećih lica zbog pretrpljenih duševnih bolova

Usljed smrti lica, njegovi bliski srodnici trpe duševni bol i zato oni imaju pravo tražiti nadoknadu u vidu bolnine. U slučaju smrti nekog lica, sud može dosuditi članovima njegove uže porodice (bračni drug, djeca i roditelji) pravičnu novčanu naknadu za njihove duševne bolove. Načelan stav je da dijete ima pravo na nadoknadu neimovinske štete usljed smrti svog roditelja bez obzira na uzrast, pa čak i kada je rođeno poslije smrti roditelja jer se vodi računa i o duševnim patnjama koje će dijete trpiti u toku razvoja. Takva naknada može se dosuditi i braći i sestrama ako je između njih i umrlog postojala trajnija zajednica života.

Naknada materijalne štete u slučaju povrede časti i širenja neistinitih navoda

Šteta izazvana povredom časti

Ljudska čast podrazumijeva skup moralno-etičkih načela kojima se ko rukovodi u svojim društvenim i ličnim postupcima, moralnu ispravnost, glas, ugled, reputaciju. Pravo na čast spada u lična prava čovjeka koja uživaju naročitu zaštitu. Povreda prava na čast povlači i krivičnu i građansku odgovornost. Povreda prava na čast čini se izjavama nepoštovanja i omalovažavanja drugoga, što dovodi do umanjenja njegovog ugleda u društvu. Takve izjave se mogu dati usmeno ili pismeno, preo štampe, radija, televizije, na javnom skupu ili na javnom mjestu. Lice, pored nematerijalne može trpiti i materijalnu štetu. Npr. gubitak zarade zbog gubitka radnog mjesta. U tom slučaju on ima pravo da zahtijeva nadoknadu štete.

** nekad bilo zaštićeno i krivičnim pravom - Uvreda

Šteta izazvana širenjem neistinitih navoda

Povreda časti se može nanijeti i iznošenjem i prenošenjem neistinitih navoda o drugome, koji se tiču prošlosti, znjanja, sposobnosti drugog lica ili čega drugog, pri čemu je bitno da onaj ko te navode iznosi i prenosi zna ili bi morao znati da su neistiniti. Širenje neistinitih navoda može prouzrokovati i materijalnu štetu i u tom slučaju lice ima pravo na nadoknadu štete. Ovakva šteta najčešće nastaje zbog rzv. nelojalne konkurencije tj. zbog postupaka koji su nedopušteni jer su protivni dobrim običajima i poslovnom moralu. To su postupci koji imaju za cilj da se poljulja poslovni ugled drugog privrednog subjekta iz iste ili slične poslovne djelatnosti, i umanji njegovo a unaprijedi vlastito poslovanje.

Širenje navoda znači saopštavanje nečega što predstavlja sopstveno ili tuđe saznanje o drugome. Povreda se može izvršiti i nečinjenjem ili propuštanjem (npr. lice A iznosi nešto u ime lica B, a ovaj se ne izjašnjava o tome, ne demantuje ga). Iznošenje i prenošenje znači činjeničnu tvrdnju, ne svoju ocjenu ili sud. Za ocjenu kojom se drugome nanosi šteta nema odgovornosti jer svako ima pravo na sopstveno mišljenje i ispoljavanje tog mišljenja (slobodu mišljenja i govora). Razlikovanje između činjeničnih tvrdnji i ocjena nije uvijek lako, ali kriterijum bi trebalo da bude mogućnost objektivne provjere. Ako je provjera moguća, radi se o činjeničnim tvrdnjama.

Ne odgovara za prouzrokovanu štetu onaj ko učini neistinito saopštenje o drugom ne znajući da je ono neistinito, ako je on ili onaj kome je saopštenje učinio imao u tome ozbiljnog interesa. Zakon je odtavio mogućnost da se neki neistiniti navodi saopšte bez straha od odgovornosti, jer je htio da tako omogući zaštitu nekog drugog interesa koji je pretežniji. To može biti javni (npr. saopštenje organima gonjenja o nedozvoljenoj djelatnosti nekog lica) ili privatni interes (npr. neko kaže ocu djevojke da je njen vjerenik alkoholičar).

** nekad bilo zaštićeno i krivičnim pravom – Kleveta

ZOO↓

(1) Ko drugom povrijedi čast, kao i ko iznosi ili prenosi neistinite navode o prošlosti, o znanju, o sposobnosti drugog lica, ili o čemu drugom, a zna ili bi morao znati da su neistiniti, i time mu prouzrokuje materijalnu štetu dužan je naknaditi je.

(2) Ne odgovara za prouzrokovanu štetu onaj ko učini neistinito saopštenje o drugom ne znajući da je ono neistinito, ako je on ili onaj kome je saopštenje učinio imao u tome ozbiljnog interesa.

Naknada neimovinske štete

Svrha nadoknade štete je u otklanjanju štetnih posljedica koje su pogodile oštećenog i u izvjesnom smislu taj cilj je moguće postići i kod nematerijalnih šteta. Npr. U slučaju povreda prava ličnosti sud može narediti, na trošak počinioca štete, objavljivanje presude, odnosno ispravke, ili narediti da počinilac štete povuče izjavu kojom je povreda učinjena, ili što drugo čime se može ostvariti svrha koja se postiže nadoknadom.Osim toga, popravljanje nematerijalne štete moguće je povraćajem ili uništenjem neovlašćeno sačinjenje fotokopije privatnih pisama ili snimljenih audio snimaka, pa i esteckom operacijom tjelesnih ožiljaka i sl.

Najveći broj nematerijalnih šteta ipak nije moguće popraviti putem naturalne restitucije. Npr. duševni bol za ubijenim djetetom, za izgubljenim okom ili drugim važnim organom. U tom slučaju dolazi u obzir samo novčano davanje radi zadovoljenja (satisfakcije) oštećenog, ali to nije cijena prikraćenog dobra. Određena novčana suma samo omogućava oštećenom da pribavi sebi neko zadovoljstvo, neku životnu radost kao utjehu čime se kod njega uspostavlja ivjesna psihička i emocionalna ravnoteža.

Pošto se novčanim davanjem ne postiže adekvatno obeštećenje, neki pravnici imaju dozu podozrenja prema ovoj vrsti nadoknade jer strahuju da bi se mogla pretvoriti u nečasnu trgovinu čovjekovim ličnim dobrima i postati bezgranična, jer su mogućnosti uštrba nematerijalnih dobara neograničene. Ipak većina tvrdi da je bolja i nesavršena novčana nadoknada u smislu satisfakcije, nego nikakvo obeštećenje.

Nadoknada nematerijalne štete se priznaje samo u određenim slučajevima.

za pretrpljene fizičke bolove
za pretrpljene duševne bolove zbog umanjene životne aktivnosti, naruženosti, povrede ugleda, časti, slobode ili prava ličnosti, smrti bliskog lica, kao i za strah

..sud će, ako nađe da okolnosti slučaja, a naročito jačina bolova i straha i njihovo trajanje to opravdava, dosuditi pravičnu novčanu naknadu, nezavisno od naknade materijalne štete kao i u njenom odsustvu.

Pravo na nadoknadu nematerijalne štete zbog pretrpljenih duševnih bolova ima lice koje je prevarom, prinudom ili zloupotrebom nekog odnosa podređenosti ili zavisnosti navedeno na kažnjivu obljubu ili kažnjivu bludnu radnju, kao i lice prema kome je izvršeno neko drugo krivično djelo protiv polne slobode.

Za trajne nematerijalne štete (npr. umanjenje životne aktivnosti) dosuđuju se nedoknade u jednokratnom novčanom iznosu, ali se na zahtjev oštećenog može dosuditi i u vidu rente.

Prilikom odlučivanja o zahtjevu za naknadu nematerijalne štete, kao i o visini njene naknade, sud će voditi računa o značaju povrijeđenog dobra i cilju kome služi ta naknada, ali i o tome da se njome ne pogoduje težnjama koje nijesu spojive sa njenom prirodom i društvenom svrhom. Sudovi zato smatraju da oštećeni nema pravo na nadoknadu nematerijalne štete:

zbog upropašćenog godišnjeg odmora
zbog neodlaska na izlet
zbog pretrpljenih duševnih bolova usljed prestanka radnog odnosa
zbog privremene nemogućnosti upotrebe oštećenog automobila

Nadoknade nematerijalne štete su uvijek bile i ostale prilično niske.

Posebna ograničenja za novčanu nadoknadu nematerijalne štete

Osim toga što se nadoknada nematerijalne štete dopušta samo u određenim slučajevima, postoje i dopunski uslovi:

ograničavanje nadoknade na štetu izazvanu krivicom

Pravni sistemi većeg broja zemalja nadoknadu nematerijalne štete dopuštaju samo kod odgovornosti po osnovu krivice. Zakon o obligacionim odnosima ne postupa tako. A u pogledu mogućnosti nadoknade afekcione vrijednosti stvari potrebno je da je šteta nanesena umišljajnim krivičnim djelom.

ograničavanje nadoknade na neugovornu štetu

Naš ZOO jednako tretira neimovinske štete izazvane ugovornom i neugovornom radnjom.

ograničavanje nadoknade na znatnu štetu

U nekim pravnim sistemima neimovinska šteta se nadoknađuje samo ako je znatna. I ZOO propisuje da će sud dosuditi pravičnu novčanu nadoknadu “ako nađe da okolnosti slučaja, a naročito jačina bolova i straha i njihovo trajanje to opravdava”. Ova strogost se objašnjava strahom od koristoljubivih motiva tužilaca, od priželjkivanja pojedinaca da im šteta bude prouzrokovana, pa čak i strahom od namjernog insceniranja neznatnih povreda. Opet, loša strana medalje je to što se ovim na neki način potcjenjuju čična dobra čovjekova, a favorizuju imovinska.

ograničavanje kruga povjerilaca nadoknade

To su samo članovi uže porodice usmrćenog: bračni drug, roditelji i djeca. Braći i sestrama i vanbračnom drugu se nadokknada može dosuditi samo ako je između njihi umrlog postojala trajnija zajednica života. Samo ovim licima (osim braće i sestara) sud može dosuditi i nadoknadu zbog pretrpljenih duševnih bolova u slučaju naročito teškog invaliditeta.

ograničavanje mogućnosti nasljeđivanja i ustupanja potraživanja nadoknade

Potraživanje nadoknade neimovinske štete je strogo lično pravo i po pravilu ne može biti predmet ustupanja, prebijanja ili prinudnog izvršenja. Ipak, lični karakter se gubi u slučaju kada je priznato pravosnažnom sudskom odlukom ili ugovorom između stranaka. Nakon toga se njime može slobodno raspolagati na bilo koji način.

Sticanje bez osnova (neosnovano obogaćenje) kao izvor obligacija - pojam i uslovi

Sticanje bez osnova je izvor obligacija. Sticanje bez osnova se definiše kao sticanje izvjesne koristi bez pravno priznatog osnova ili razloga.

Do sticanja bez osnova može doći:

usljed nesavršenosti čovjekovog bića samog po sebi
usljed nepoznavanja objektivnog prava
usljed nemogućnosti da se razvoj trajnih pravnih odnosa među ljudima predvidi unaprijed
a dešava se i svjesno neosnovano prisvajanje tuđih dobara.

Neoosnovano obogaćenje je stanje poremećene ravnoteže između dvije imovine, koje pravni poredak ne odobrava. akvo stanje se smatra nemoralnim i neodrživim. Ako se to dogodi, lice na čiji račun je obogaćenje uslijedilo ima pravo na tužbu protiv obogaćenog (condictio sine causa). Tužbom se može tražiti povraćaj onoga što je neosnovano stečeno ili nadoknada njegove vrijednosti. Pravo na tužbu se zasniva na ideji da korist koju je neko neosnovano stekao ne treba definitivno da zadrži, nego je mora vratiti onome kome je ona pravno namijenjena. Ta ideja predstavlja pandan ideji da svako ko drugome prouzrokuje šetu treba da mu je nadoknadi. Međutim,

Razlike nadoknade štete i vraćanja neosnovano steknutog:

1	da se nadoknadi šteta pretpostavlja, po pravilu, protivpravnu i skrivljeu radnju počinioca štete	obaveza obogaćenog da vrati ono što je stekao ne pretpostavlja ni jedno ni drugo; dovoljna je činjenica da je njegovo obogaćenje neosnovano.
2	za nadoknadu štete cilja ka prevaljivanju tužiočevog gubitka na tuženog	tužba zbog neosonovanog obogaćenja cilja ka povraćaju koristi stečene bez osnova
3	nadoknadom štete uspostavlja se ranije stanje isključivo u imovini tužiočevoj	povraćajem neosnovano seknutog uspostavlja se ranije stanje u imovini tužioca i tuženog, ili samo tuženog

Iz svakog obogaćenja ne nastaje obligacioni odnos, kao što ne nastaje ni iz svake štete. Da bi postojalo neosnovano obogaćenje potrebno je da su kumulativno ispunjeni sljedeći uslovi:

da postoji obogaćenje jednosg lica
da postoji osiromašenje drugog lica
da između osiromašenja jednog i obogaćenja drugog lica postoji veza, tj. da imaju isti uzrok
da je obogaćenje, odnosno osiromašenje bez osnova.

Obogaćenje jednog lica

Obogaćenje znači povećanje imovine uopšte. Obogaćenje je puka suprotnost šteti, koja predstavlja umanjenje imovine. Obogaćenje se čak može definisati poput štete, pomoću teorije diferencije: kao razliku između sadašnjeg stanja imovine i stanja koje bi postojalo da nije bilo neosnovanog sticanja imovinskih vrijednosti.

Obogaćenje se može desiti na dva načina:

uvećanjem imovine – porastom aktve ili smanjenjem pasive
sprječavanjem da se imovina umanji

Prema tome, obogaćenjem se smatra svako poboljšanje imovnog stanja, što nastaje sticanjem izvjesne imovinske vrijednosti ili uštefom izvjesnih troškova koje bi valjalo načiniti da ih nije načinio neko drugi. Pored imovinskog, obogaćenje može biti i neimovinsko (npr. kada neko primi ljekarsku pomoć drugoga – obogaćenje se ovdje sastoji u poboljšanju zdravlja). Pretpostavka takvog obogaćenja je da pribavljana korist bude procjenjiva u novcu i da njoj odgovara izvjesno osiromašenje drugog lica, koje se može nadoknaditi.

Osiromašenje drugog lica

Kao i obogaćenje, osiromašenje se može desiti na različite načine. To može biti:

kada osiromašeni izgubi neko svoje dobro ili državinu stvari
kada svoju imovinu umanji isplatom određene sume novca (i u ova dva slučaja je osiromašenje najočigledije)
ali osiromašenim se smatra i lice čije pravo koristi neko drugi (npr. neosnovano upotrebljava njegovu stvar ili je izdaje u zakup)
i lice koje je neosnovano obavilo neki fizički ili intelektualni posao za drugog, a da za to nije dobilo odgovarajuću nadoknadu (naravno, ovdje je pretpostavka da osiromašenje bude procjenjivo u novcu, kao i obogaćenje).

Isti uzrok obogaćenja i osiromašenja

Obogaćenje i osiromašenje moraju biti međusobno uslovljeni. Ono što se pojavljuje kao obogaćenje u imovini jednog lica, mora postojati kao osiromašenje u imovini drugog. Ove promjene moraju biti posljedica istog uzroka. Ali, dobitak i gubiak ne moraju biti istovjetni niti jednake vrijednosti. Veza između obogaćenja i osiromašenja ne mora biti samo neposredna, nego i posredna. Posredno obogaćenje postoji npr:

kada neko tuđu stvar koristi bez vlasnikove dozvole dužan je da plati odgovarajuću nadoknadu, i kad vlasnika time nije lišio mogućnosti da postigne zaradu davanjem stvari u zakup.
pravljenjem izdataka za drugog, ako je ovaj po zakonu bio dužan da ih sam načini.

Odsustvo osnova

Neosnovano je ono obogaćenje koje se pravno ne da objasniti, jer se ne temelji na pravnom pravilu sadržanom u nekom izvoru prava: zakonu, pravnom poslu, odluci suda, odnosno drugog državnog organa. Nije, međutim, neosnovano obogaćenje koje je nastalo izvršenjem neke prirodne obaveze ili neke moralne ili društvene dužnosti.

Oblici sticanja bez osnova
1. usljed radnje osiromašenog
2. usljed vlastite radnje
3. usljed radnje trećeg ili slučajnog (spoljnjeg) događaja

1. Sticanje bez osnova usljed radnje osiromašenog

Najčešće neosnovano obogaćenje nastaje usljed neke radnje samog osiromašenog lica, zato što je ono zvršilo činidbu obogaćenom. Činidba se može sastojati u prenosu nekog prava na stvar ili državine stvari ili u pružanju usluga.

Tri su moguća slučaja obogaćenja usljed radnje osiromašenog:

isplata nedugovanog
isplata s obzirom na osnov koji se obistinio
isplata s obzirom na osnov koji je kasnije otpao.

1***** Isplata nedugovanog

Isplata nedugovanog je praktično najvažniji oblik neosnovanog obogaćenja. Riječ “isplata” ovdje ne podrazumijeva samo davanje izvjesne svote novca, već i izvršenje bilo kakve radnje, odnosno činidbe. Onaj ko plati nedugovano ima pravo da tužbom zahtijeva povraćaj plaćenog (condictio in debiti).

Za isplatu nedugovanog potrebna su tri uslova

da je plaćanje učinjeno solvendi causa
da je isplaćen prividni dug
da je isplatilac bio u zabludi.

Isplata je solvendi causa ako je trebalo da posluži podmirenju prividnog duga. Ako su isplatilac i primalac isplate znali da dug ne postoji riječ je o simulovanoj causa solvendi , iza koje stoji neki drugi pravni osnov (po pravilu, poklon). Međutim, ako je isplatilac želio da podiri stvaran dug, a primalac isplate jer mislio da mu on čini poklon, onda nema mjesta condictio in debiti, jer nije plaćeno u zabludi.

Prividan dug je ne samo onaj koji je umišljen i nije uopšte nastao već je prividan i stvarni dug koji je u trenutku isplate ugašen. Takvi su dugovi iz poništenog ili raskinutog ugovora, iz ugovora čija je nevažnost lebdeća, iz ugovora zaključenog pod odložnim uslovom koji još nije nastupio. To su apsolutno nestvarni dugovi. Apsolutno su nestvarni dugovi koji se nikoga i ničega ne tiču, dok se relativno nestvarni dugovi tiču ili isplatioca, ili primaoca isplate, ili barem ćinidbe koja e izvršena radi njihovog podmirenja. Pravo na povraćaj ima isplatilac i apsolutno i relativno nestvarnog duga.

U relativno nestvarne dugove spadaju:

tuđi dugovi koje je isplatilac podmirio vjerujući da su njegovi – Neko plati dug ostavioca misleći da je njegov nasljednik, pa se kasnije pokaže da je pravi nasljednik neko treći. Isplatilac nema pravo da zahtijeva povraćaj ako usljed te isplate povjerilac izgubi pravo potraživanja od pravog nasljednika (zbog zastarjelosti, uništenja obveznice ili insolventnosti). U tom slučaju obogaćen je pravi nasljednik.
dugovi isplaćeni prividnom povjeriocu, tj. licu koje nema pravo potraživanja od isplatioca. Ako je takvom isplatom ugašen dug i prema pravom povjeriocu, nije plaćeno nedugovano (npr. dužnik plati dug povjeriocu ne najući da je ovaj potraživanje ustupio drugome).
neki smatraju da ovdje spadaju i - dugovi koje je dužnik podmirio činidbom koju ne duguje (aliud) (npr. duguje šporet a isporuči frižider) Međutim, u tom slučaju povraćaj frižidera može se zahtijevati svojinskom tužbom a ne tužbom iz neosnovanog obogaćenja.

Nije plaćeno nedugovano i nema mjesta povraćaju u slljedećim slučajevima:

kada dužnik plati dug ne znajući da ima pravo prigovora neispunjenog ugovora, prigovora pretpodne tužbe, prigovora prebijanja ili pravo da ugovor raskine. Ako posle isplate raskine ugovor ima pravo na condictio ob causam finitam.
kada je plaćen dug koji nije dospio za isplatu – jer dužnik ima pravo na isplatu i prije ugovorenog rok, ako je rok određen isključivo u njegovom interesu. Ako se koristi pravom da isplati prije roka, ne smatra se da je isplatio nedugovano, jer bi svakako poslije dospjelosti morao platiti dug. ZOO ovlašćuje dužnika da od iznosa duga odbije iznos kamate za vrijeme od dana isplate do dospjelosti obaveze, ali samo ako je na to ovlašćen ugovorom ili to proizlazi iz običaja¹⁰.
kada neko isplati tuđi dug u uvjerenju da je na to obavezan prema dužniku (npr. misli da je dužnikov jemac) – u tom slučaju povjeriocu nije plaćeno nedugovano i nema mjesta povraćaju. Takvom isplatom se obogatilo treće lice čiji je dug ugašen, jer je smanjena njegova pasiva. Ako je umjesto trećeg lica isplaćen nestvaran dug, povraćaj se može zahtijevati od primaoca isplate.
kada je isplatilac znao da nije dužan platiti – onome ko svjesno plati nestvaran dug pa kasnije traži povraćaj može se istaći prigovor zabrane protivrječnog ponašanja (venire contra factum proprium). Bitno je da je znao da je dug nestvaran, a ako je sumnjao u dug onda ima pravo na povraćaj.
kada je isplaćen neki neutuživ, moralan ili društveni dug za koji je isplatilac pogrešno vjerovao da ima pravni karakter – neutuživ je npr. zastarjeli dug, kao i dug koji je nastao na osnovu na sreću. Ali, ako je isplatu tog ugovora izvršilo lice koje je nesposobno za rasuđivanje, njegov staratelj može tražiti povraćaj. Moralni dugovi su pokloni bliskim licima, a društveni npr. pružena pomoć drugome u nevolji.
kada se isplatom željela nadoknaditi šteta izazvana povredom tijela, narušavanjem zdravlja ili smrći lica. Pretpostavka je da primalac isplate bude savjestan tj. da isplatičac plaća zato što je dužan. Ako je neko drugi odogovran za štetu, isplatilac od njega može zahtijevati povraćaj jer se treći obogatio isplatom.

Sto se tiče zablude isplatioca, bitno je da je on vjeriovao da dug postoji i da se tiče njega ili primaoca isplate. Ko izvrši isplatu znajući da nije dužan platiti nema pravo na povraćaj, osim ako je to učinio u očekivanju protivčinidbe koju mu je primalac isplate obećao a koju inače ne duguje. Pošto isplatu čini, po pravilu, samo onaj ko je zaista dužan, pretpostavlja se da svaka dobrovoljna isplata znači ili priznanje duga ili poklon. Ali, ta se pretpostavka da obarati dokazom da je isplata učinjena u zabludi. Zabluda postoji:

kada isplatilac vjeruje u neku umišljenu činjenicu ili kada ne zna za neku činjenicu (npr. da je na snazi ugovor koji uopšte nije zaključen ili je poništen) ili
kada isplatilac ne zna za neku činjenicu (npr. da je dug već ugašen)

Pravilo da se povraćaj može tražiti samo ako je isplata izvršena u zabludi o dugu nije apsolutno, ima nekoliko izuzetaka, zabluda nije potrebna:

kada je isplatilac zadržao pravo da traži povraćaj
kada je dug isplaćen da bi se izbjegla prinuda državnog organa ili nekog drugog
kada je isti dug plaćen dva pua, pa makar jednom i po osnovu izvršne isprave
kada je isplatilac bio prinuđen na isplatu
kada je neko načinio za drugog kakav zdatak ili učinio nešto što je ovaj po zakonu bio dužan učiniti

2***** Isplata s obzirom na osnov koji se nije obistinio

Ovo je slučaj kada je isplata izvršena s obrirom na osnov čiji se onov očekuje tek u budućnosti, pa se to očekivanje ne obistini. U tom slučaju isplaćeno nema osnova i može se tužbom povratiti (condictio ab causam futuram ili condictio causa data caosu non secuta). Ovo je takođe isplata nedugovanog, samo što isplatilac zna da isplaćuje nedugovano. On nije u zabludi da dug postoji u trenutku isplate. ali je u zabludi da će dug kasnije nastati. Npr.

neko isplati cijenu prije nego što ugovor konačno bude zaključen, ili
izda priznanicu na izvjesnu svotu novca prije negoo što je novac primio. Ako do prodaje ne dođe ili novac ne dobije, on ima pravo da traži povraćaj isplaćenog.
slučaj kada se unaprijed plati zakupnina za određeno vrijeme, pa ugovor o zakupu bude ugašen prije isteka tog vremena.

Ovaj vid neosnovanog obogaćenja moguć je i

kada isplatilac ne očekuje da će između njega i primaoca isplate nastati obligacioni odnos, dovoljno je da vjeruje da će primalac isplate protivčinidbu dobrovoljno ispuniti, pa se to ne dogodi
slučaj kada neko učini poklon drugome s obzirom na brak koji poklonoprimac treba da zaključi, pa do zaključenja braka ne dođe (mada neki smatraju da je ovo slučaj kasnijeg otpadanja osnova, zbog čega se ugovor može opozvati pa tek onda tražiti povraćaj isplaćenog)

U svim oim slučajevima pravo na povraćaj nastaje pošto se pokaže da se pravni osnov više ne može obistiniti ili kad istekne ugovoreno vrijeme u kome je trebalo da se obistini. Doduše, isplata je bila bez osnova još od samog početka, pa se čini da ima mjesta i condictio sine debiti. Međutim, isplatilac ne može podići tu tužbu jer nije bio u zabludi da duguje.

Pravo na povraćaj zavisi od budućeg zbivanja, i ono je veoma blisko uslovnom potraživanju. Zato se po analogiji može primijeniti pravilo iz člana 69 st. 4 ZOO¹¹. Smatra se da je povraćaj isključen ako isplatilac protivno načelu savjesnosti i poštenja, spriječi kasnije ostvarenje osnova. Isto važi i u slučaju kada je isplatilac pozitivno znao¹² da se osnov ne može obistiniti. Ako su obije strane to znale, onda je riječ o simulovanom osnovu, pa će se isplata prosuđivati prema stvarnom osnovu koji su strane imale u vidu.

3***** Isplata s obzirom na osnov koji je kasnije otpao

Ovo je slučaj kada je isplata prvobitno bila osnovana pa kasnijepostala neosnovana. To se dešava u slučaju kada je u trenutku isplate postojao pravni osnov za isplatu, ali je kasnije nestao. Npr:

jedna ugovorna strana ispuni svoju obavezu, pa se kasnije ugovor poništi jer je bio rušljiv, ili ako dođe do raskida ugovora
kada obaveza druge strane postane nemoguća usljed događaja za koji ona nije odgovorna

U ovim slučajevima primalac isplate drži primljeno bez osnova, pa zato isplatilac ima pravo na povraćaj (condictio ob causam finitam).

Isplata nedugovanog kao slučaj sticanja bez osnova

pitanje 296 

Ispunjenje s obzirom na osnov koji se nije ostvario kao slučaj sticanja bez osnova

pitanje 296 

Ispunjenje s obzirom na osnov koji je kasnije otpao kao slučaj sticanja bez osnova

pitanje 296 

Upotreba stvari u tuđu korist kao slučaj sticanja bez osnova

Upotreba stvari u tuđu korist

Član 224

Ako je neko svoju ili tuđu stvar upotrijebio na korist trećeg, a nema uslova za primjenu pravila o poslovodstvu bez naloga, treći je dužan vratiti stvar, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi njenu vrijednost.

Izdatak za drugoga i upotrebljavanje tuđe stvari kao slučajevi sticanja bez osnova

Izdatak za drugog

Član 225

Ko za drugog učini kakav izdatak ili nešto drugo što je ovaj po zakonu bio dužan da učini, ima pravo da zahtijeva naknadu od njega.

Upotrebljavanje tuđe stvari u svoju korist

Član 226

Kad je neko tuđu stvar upotrijebio u svoju korist, imalac može zahtijevati, nezavisno od prava na naknadu štete, ili u odsustvu ove, da mu ovaj naknadi korist koju je imao od upotrebe.

Dejstvo sticanja bez osnova

Neosnovanim obogaćenje je jedan od izbora obligacija i njime se zasniva obligacioni odnos između obogaćenog i osiromašenog. Obogaćeni ima položaj dužnika, a osiromašeni položaj povjerioca. Dužnik mora da vrati ono čime se obogatio, a sadržina njegove obaveze zavisi od prirode obogaćenja. S obzirom na to on može dugovati:

povraćaj stvari,
nadoknadu vrijednosti stvari,
nadoknadu koristi od upotrebe stvari ili
nadoknadu za uslugu koju mu je učinio povjerilac.

Dužnik je prvenstveno obavezan da vrati povjeriocu ono što je stekao na njegov račun. Ako je postao vlasnik određene stvari, da je vrati povjeriocu i da mu prenese pravo koje je na nju pribavio. Ako je bio samo držalac, duguje povraćaj državine. Na taj način se uspostavlja pređašnje sanje u imovini jedna i druge strane (tzv. restitutio in integrum).

Osim toga, dužnik je obavezan da vrati plodove koje je ubrao od stvari, a ako vraća novac, da plati zateznu kamatu.U plodove u širem smislu spadaju i koristi od upotrebe stvari. Ako je stvar uništio ili otuđio, dužan je da vrati ono što je po tom osnovu primio (npr. osiguranu sumu ili obeštećenje, odnosno prodajnu cijenu). Konačno, ako se obogatio potraživanjem koje je već naplatio, dužan je da vrati ono što mu je isplaćeno.

Po pravu većine evropskih zemalja opseg obaveze obogaćenog lica zavisi od toga da li je ono savjesno ili nesavjesno. Po pravilu, dužnik koji je savjestan ima povoljniji položaj od nesavjesnog dužnika. I naš ZOO stoji na tom stanovištu i na tri mjesta propisuje povlasticu za savjesnog sticaoca bez osnova:

kod obaveze vraćanja plodova (čl. 221)
kod nadoknade nužnih i korisnih troškova (čl. 222)
kod neosnovane isplate nadoknade štete izazvane povredom tijela, narušenjem zdravlja ili smrću lica (čl. 223)

Pošto ZOO ne daje opšte pravilo o tome šta duguje savjestan a šta nesavjestan sticalac, moglo bi se zaključiti i da su njihove obaveze jednake. Ipak, takav zaključak bi bio pogrešan jer je načelo savjesnosti i poštenja mnogostruko ugrađeno u ZOO i treba ga primjenjivati kad god je to moguće.

Ako je obogaćeni savjestan

Za razliku od većine ostalih potraživanja, potraživanje iz neosnovanog obogaćenja je promjenjive vrijednosti i zavisi id sudbine koju je stečena korist imala u imovini obogaćenog. Princip je da savjestan sticalac, poslije povraćaja stečene koristi ili isplate nadoknade, ne smije biti doveden u gori imovinski položaj od ono u kakvom bi se nalazio da se obogaćenje nije ni dogodilo. Zato je obaveza savjesnog sticaoca da vrati korist koju ima u trenutku isticanja zahtjeva za povraćaj. Posljedica tog principa je to što ako u trenutku isticanja zahtjeva za povraćaj koristi kod sticaoca nema, otpada i njegova obaveza da je vrati, odnosno da plati nadoknadu. Slično tome, povjerilac treba srazmjerno da snizi svoje potraživanje od savjesnog dužnika, ako za to postoje razlozi.

Potražianje od savjesnog dužnika zavisi, dakle, od toga da li se korist koju je on stekao još nalazi u nejgovoj imovini. Da bi se to utvrdilo, treba uporediti stvarno stanje njegove imovine sa stanjem koje bi postojalo da nije bilo obogaćenja. Pri tom je mjerodavno šta je dužnik učinio sa neosnovano stečenom imovinom, a nebitno je šta bi na njegovom mjestu učinio neko drugi. Znači, povjerilac u krajnjoj liniji snosi rizik dužnikovih raspolaganja koja su ekonomski nerazumna. Dužnik ima pravo na nadoknadu nužnih i korisnih troškova, kao i pravo da uzme ono čime je stvar poboljšao (ius tollendi). Sudovi nekih zemalja čak smatraju da dužnik ima pravo na odbitak zbog štete koju je pretrpio vjerujući u konačnost svog sticanja.

Ako je obogaćeni nesavjestan

Obogaćeni koji je nesavjestan je ne samo dužan da vrati neosnovano stečenu korist, već ogovara i zbog koristi kojih više nema. Pošto je nesavjesni sticalac morao računati na povraćaj stečenog, on odgovara kao i svaki dužnk koji je skrivio nemogućnost ispunjenja svoje obaveze. Dužnost da vrati ono čime se obogatio ili da plati nadoknadu, ne prestaje nestankom obogaćenja. Nesavjestan sticalac bez osnova odgovara povjeriocu za ono što je stekao. Npr: ako je pribavljena stvar uništena, izgubljena ili oštećena, dužan je da nadoknadi njenu tržišnu vrijednost iako nije ništa za nju dobio; ukoliko je stečeno utrošio, mora takođe nadoknaditi vrijednost , bez obzira da li je uštedio troškove koje bi inače načinio. Isto važi i kad je stečeno besplatno otuđio.

Plodove od stvari i zateznu kamatu nesavjestan obogaćeni duguje od dana sticanja, ne od dana kada je istaknut zahtjev za povraćaj. Ipak, i on ima pravo na nadoknadu nužnih troškova, a korisnih samo do iznosa uvećanja vrijednosti stečenog u trenutku vraćanja.

Tužba iz neosnovanog obogaćenja

Tužba zbog neosnovanog obogaćenja naziva se skraćeno kondikcija. To je po prirodi obligaciona (lična) tužba, čak i kada je usmjerena na individualno određenu stvar. Njoj nije cilj da se vrati izgubljeni posjed stvari, kao što je slučaj sa svojinskom, nego da se ponovo pribavi pravo svojine. Kada je riječ o nepokretnosti potrebno je ponovno uknjiženje tužioca (u katastar nepokretnosti da se upiše kao vlasnik). Ako obogaćeni padne pod stečaj, kondikcija se, za razliku od svojinske tužbe, ne usmjerava na tačnno određenu stvar u stečajnoj masi, nego na novčano potraživanje njegove vrijednosti.

Kondikcija se može podići samo protiv obogaćenog i njegovih nasljednika, ne i protiv singularnih pravnih sljedbenika tih lica.

Ako je obogaćeni stvar otuđio uz nadoknadu, njegovo obogaćenje nije nestalo, samo je promijenilo svo predmet, pa je tužba protiv obogaćenog i dalje moguća. Ako je obogaćeni stvar poklonio, ili zavještao trećem licu, njegovo obogaćenje prestaje, a biva obogaćen treći. Međutim, treći nije obogaćen bez osnova, njegovo obogaćenje ima osnov u ugovoru o poklonu, odnosno u testamentu. Uprkos tome Građanski zakonik Njemačke osiromašenom daje pravo na tužbu protiv trećeg (actio in rem verso). Dakle, u ovom slučaju, besplatni pribavilac uživa slabiju zaštitu nego pribavilac uz nadoknadu.

Odnos prema drugim sličnim tužbama

Kondikcija i tužba zbog neispunjenja ugovorne obaveze

Ne idu zajedno tj. ne mogu ići paralelno. Ako ima mjesta tužbi zbog neispunjenja ugovorne obaveze, kondikcija mora izostati, ne može njoj konkurisati. Za tužbu zbog neispunejnja ugovorne obaveze postoji pravni osnov, a to je ugovor. Tužba se, dakle, zasniva na punovažnom pravnom poslu, jedna strana nije poštovala ugovor, pa druga, povjerilac, zahtijeva njegovo poštovanje. U kondikciji takvog osnova nema, pa povjerilac upravo zato, zahtjeva od dužnika restituciju. Međutim, ugovor se može raskinuti pa kada se to učini srušen je pravni osnov i povjerilac onda može protiv dužnika upotrijebiti kondikciju (condictio ob causam finitam).

Kondikcija i svojinska tužba

Takođe ne mogu ići paralelno jer su njihove pretpostavke različite i oprečne. Svojinska (vindikaciona) tužba pretpostavlja da se individualno određena stvar, čiji je vlasnik tužilac, nalazi od tuženog. Nije bitno kako se stvar obrela kod tuenog, da li ju je ukrao, našao ili dobio od tužioca ili nekog trećeg.Onaj ko drži tuđu stvar, nije na njoj stekao pravo, pa stoga nije ni obogaćeni. Za njega se može reći da je obogaćen u ekonomskom smislu, ali ne i u pravnom. Cilj svojinske tužbe nije fa se tuženi liši nekog prava koje ima, jer on takvo pravo i nema, već jedino da se liši državine u korist vlasnika. Pošto tuženi nije obogaćen tu nea mjesta kondikciji.

Međutim, ako držalac stvar utroši ili otuđi, ili je pomiješa, odnosno spoji sa svojim stvarima, prestaje stvarnopravni odnos između njega i vlasnika, a nastaje obligacionopravni. Tada vlasnik gubi pravo na vindikacionu tužbu, a stiče pravo na kondikciju (“Ko može da vindicira, ne može da kondicira”). Drugim riječima, dolazi do preobražaja prava svojine u pravo potraživanja koje omogućava da se produži zaštita vlasnika.

Kondikcija i vikdikaciona tužba, dakle, imaju istu funkciju u krajnjoj liniji – zaštitu vlasnika – pa su se zato i razvile u uskoj vezi jedna sa drugom.

Kondikcija i tužba za nadoknadu štete

Moguće je da iz iste činjenice nastane oštećenje jednog, a obgaćenje drugog lica. U tom slučaju nastaju dva obligaciona odnosa između lica kojih se to tiče: jedan usljed prouzrokovanja štete, drugi usljed neosnovanog obogaćenja. Samim tim, povjerilac stiče dva različita potraživanja, koja imaju isti predet pa zato konkurišu jedan drugome. Povjerilac u ovom slučaju može da bira koju će od ove dvije tužbe upotrijebiti. Protiv istog lica se, naravno, ne mogu istovremeno upotrijebiti obije ove vrste tužbi. One se ogu birati, ali ne i sabirati. Npr: ako je kondikcijom povraćena stvar kojom je tuženi obogaćen, tužbom za nadoknadu štete može se tražiti još i vrijednost izmakle dobiti. Svakako je racionalnije odmah podignuti tužbu za nadoknadu štete kako bi se izbjeglo vođenje dvije parnice, ali se dešava da tužilac nije u stanju da dokaže krivicu tuženog ili je tuženi deliktno nesposoban, pa se zato odlučuje na kondikciju. Osim toga, slučaj kada se može upotrijebiti jedino kondikcija je slučaj kada je pravo na nadoknadu štete zastarjelo, i tada se od odgovornog lica može kondikcijom zahtijevati da ustupi ono što je dobio radnjom kojom je šteta prouzrokovana.

Nezvano vršenje tuđih poslova (poslovodstvo bez naloga) kao izvor obligacija - pojam i pravna priroda (negotiorum gestio)

Nezvano vršenje tuđih poslova je po pravilu zabranjeno jer je nespojivo sa subjektivnim pravima i predstavlja delikt. Zakon dopušta da se od tog pravila odstupi samo u slučaju kada posao ne trpi odlaganje jer predstoji šteta ili propuštanje očigledne koristi za lice o čijem je poslu riječ. U životu se, naime, dešavaju slučajevi da imovini nekog lica zaprijeti opasnost oštećenja ili uništenja a da to lice, iz nekog razloga (npr. usljed odsutnosti ili bolesti) nije u stanju da preduzme potrebne mjere radi otklonjanja opasnosti. Međutim, umjesto njega, to je u stanju da učini neko treće lice, po vlastitoj inicijativi, bez znanja ili ovlašćenja liva čiji su interesi ugroženi. Iz razloga uzajamne pomoći i solidarnosti njemu se dopušta da i nezvano obavi tuđi posao.

def. ZOO: Nezvano vršenje tuđih poslova postoji uvijek kad neko obavi tuđe poslove bez naloga ili ovlašćenja, ali u interesu onoga čiji su poslovi – gospodara posla. Subjekti ovog obligacionog posla su:

nezvani vršilac tuđih poslova
gospodar posla.

Nijedno od ovih lica ne mora biti poslovno sposobno jer gospodar posla svakako ništa ne radi, a za nezvanog vršioca tuđeg posla je dovoljna prirodna volja da radi za drugoga.

Nezvano vršenje tuđih poslova se od neosnovanog obogaćenja razlikuje po tome što lice ima namjeru i svijest da obavlja tuđi posao, a kod neosnovanog obogaćenja je nebitno da li se to dešava vlastitom ili tuđom voljom odnosno radnjom, ili usljed prirodnog događaja.

Pravna priroda

Postoje različita gledišta u teoriji.

Ranije se smatralo da je nezvano vršenje tuđih poslova isto što i ugovor o nalogu. Tvrdilo se da ono što je kod naloga izjava volje, to je kod nezvanog vršenje tuđih poslova korist gospodara posla. Po ovom shvatanju poslovodstvo bez naloga je ugovor i njime se poslenik svojevoljno obavezuje na vršenje posla. Ovo gledište je danas pogrešno jer tvrdnja da gospodara posla zamjenjuje njegova izjava predstavlja čistu fikciju, pogotovo zato što se o njegovoj volji i ne vodi uvijek računa, čak i kada je ona poznata posleniku.

Drugo stanovište smatra da nezvano vršenje tuđih poslova spada u jednostrane pravne poslove kao izvore obligacija. I voo stanovište je prevaziđeno.

Danas su u opticaju dva stanovišta.

Po jednom, nezvano vršenje tuđih poslova nema karakter pravnog posla ali je radnja slična pravnom poslu, za koju je neophodna pravna sposodnost poslenika, odnosno odobrenje njegovog zakonskog zastupnika.

Po drugom, nezvano vršenje tuđih poslova predstavlja faktičku radnju, čiji izvršilac ne mora voditi računa o njenim pravnim posljedicama. Ovo gledište je danas preovlađujuće i smatra se da ono bolje odgovara stvarnosti i ideji o zaštiti maloljetnika.

Uslovi za postojanje nezvanog vršenja tuđih poslova (poslovodstva bez naloga)

Nezvano vršenje tuđih poslova povlači određene obaveze za gospodara posla i mimo njegove volje. Zato se u gospodaru posla sukobljavaju dvije protivrječne želje:

zainteresovan je da treća lica vrše njegove poslove, kada je njihovo vršenje neophodno i korisno,
a hoće i da se ogradi od pretjerane inicijative drugih lica, ne želeći da preduzme odgovornost za sve troškove koja bi ona načinila na njegov račun.

Zato se nezvano vršenje tuđih poslova dozvoljava samo pod pdređenim uslovima:

posao mora biti vršen ili izvršen
posao mora biti tuđi
posao mora biti u interesu gospodara
posao mora biti vršen bez naloga ili ovlašćenja
namjera poslanika da zahtjeva nadoknadu.

1. Poslenik treba da je zaista preduzeo vršenje, odnosno da je već izvršio jedan ili više poslova. Ti poslovi mogu biti pravni ili fizički. Radnja mora biti aktivna, jer samo trpljenje il uzdržavanje nije dovoljno.

2. Kada je posao tuđi – zavisi od okolnosti. U teoriji se pravi razlika između objektivno i subjektivno tuđih poslova. Objektivno tuđi su poslovi koji po samoj svojoj prirodi pripadaju nekom drugom a ne vršiocu posla (npr. isplata tuđeg računa za struju). Subjektivno tuđi su poslovi koji su po svojoj prirodi neutralni, ali spadaju u tuđe s obzirom na usmjerenu volju poslenika (npr. kupovina za drugog neke stvari koja može zadovoljiti potrebe i ostalih lica, ali je poslenik kupuje jer nju želi baš gospodar posla).

Ako poslenik zna da je posao objektivno tuđi, on očigledno ima namjeru da ga obavlja za drugoga. Ali, ako je bio u zabludi, smatrajući da obavlja svoj posao, tada ne postoji nezvano vršenje tuđih poslova, već može biti riječi o neosnovanom obogaćenju. Sama svijest o tome da je posao tuđi nije dovoljna, potrebna je i volja da se on obavlja kao tuđi, u interesu drugog.

Moguće je međutim, da preduzeta radnja bude korisna i nezvanom vršiocu i trećem licu, tj. da poslenik obavlja posao i u svom i u tuđem interesu.

3. Da posao mora biti u interesu gospodara to znači da on od vršenja posla mora imati neke koristi (materijalne ili nematerijalne). Time se nezvano vršenje tuđeg posla razlikuje od delikta. Korisnost posla se cijeni i prema objektivnom i subjektivnom mjerilu. Korisnost kao uslov može biti dvojaka:

nekada se sastoji u tome što poslenik otklanja opasnost štete koja prijeti imovini ili ličnim dobrima – nužno nezvano vršenje tuđih poslova (negotiorum gestio necessaria)

** nije bitno da li je zaista postignut željeni cilj, tj. da je spasavanje uspjelo

nekada se sastoji u tome što poslenik svojim radnjama može da postigne stvarnu korist za gospodara posla, da uveća njegovu imovinu – korisno nezvano vršenje tuđih poslova (negotiorum gestio utilis)

** bitno je da se intervencija poslenika okonča uspješno, da se stvarno postigne određena korist za gospodara posla

4. Poslenik ne treba da bude ni ovlašćen ni obavezan da obavi tuđi posao. Pri tome se misli na pravnu obavezu koja ima osnov u zakonu ili ugovoru, ili čak u nekoj jednostranoj izjavi volje (npr. javno obećanje nagrade). Ako je poslenik pogrešno smatrao da je ovlašćen na vršenje posla, tada bi, po mišljenju nekih pravnika, trebalo uzeti da postoji nezvano vršenje tuđih poslova.

5. Poslenik treba da ima namjeru da zahtjeva nadoknadu troškova i nagradu za obavljanje tuđih poslova. Ova namjera se pretpostavlja, ali gospodar posla tu pretpostavku može obarati dokazujući suprotno (npr. da je poslenik želio da mu učini poklon).

Pravno dejstvo poslovodstva bez naloga

Pravno dejsto nezvanog vršenja tuđih poslova ispoljava se kroz prava i obaveze koje imaju poslovođa bez naloga i gospodar posla.

Obaveze poslovođe bez naloga su:

da obavijesti o svom postupku što je moguće prije onog čiji je posao i nastavi započeti posao ukoliko mu je to razumno moguće, dok ovaj ne bude mogao preuzeti brigu o njemu. Poslovođa bez naloga je dužan da posao nastavi sve dok gospodar ne bude u mogućnosti da ga preuzme. Obaveza je poslovođe bez naloga da obavi preduzete poslove sa pažnjom dobrog domaćina ili dobrog privrednika, i da se u vršenju posla rukovodi stvarnim ili vjerovatnim namjerama onoga čiji je posao.
po svršenom poslu on je dužan da položi račun i ustupi gospodaru posla sve što je pribavio vršeći njegov posao.
da nadoknadi štetu koju je prouzrokovao gospodaru posla, i to prema opštim pravilima o odgovornosti. Ipak, odgovornost poslovođe bez naloga je donekle blaža jer ZOO ovlašćuje sud da može, vodeći računa o svi okolnostima, smanjiti njegovu odgovornost ili ga osloboditi od odgovornosti za nepažnju. Osim toga, za poslovođu bez naloga važe pravila o njegovoj ugovornoj i neugovornoj odgovornosti.

Obaveze gospodara posla (isto što i prava poslovođe bez naloga ) su:

da poslovođu bez naloga oslobodi svih obaveza i da ih preuzme na sebe, da preuzme sve obaveze koje je poslovođa u njegovo ime zaključio;

da nadoknadi poslobođi bez naloga sve nužne i korisne troškove ili da mu nadoknadi štetu u slučaju da očekivani rezultat nije postignut. Pravo na naknadu učinjenih troškova, ali najviše do visine koristi koju je drugi postigao, ima i onaj ko vrši tuđi posao u namjeri da drugom pomogne, a nijesu ispunjeni uslovi za poslovodstvo bez naloga. Osim toga, svaki poslovođa bez naloga ima pravo da odnese stvari kojima je povećao tuđu imovinu a za koje mu se učinjeni izdaci ne naknađuju, ako se one mogu odvojiti bez oštećenja stvari kojoj su dodate, ali lice u čiji se posao bio umiješao može, ako hoće, zadržati te dodatke ukoliko mu naknadi njihovu sadašnju vrijednost, najviše do iznosa učinjenih izdataka.

da poslobođi bez naloga da odgovarajući nagradu za trud, ako mu je otklonio štetu ili mu je pribavio korist koja odgovara u svemu njegovim namjerama i potrebama.

Sve ove obaveze (osim isplate nadoknade za trud)ima gospodar posla i prema posleniku bez naloga koji je bezuspješno pokušao da otkloni od njega opasnost štete, pod uslovom da je to činio cjelishodnim mjerama.

Jednostrana izjava volje kao izvor obligacija

Nekada se smatralo da obligacioni odnosi nastaju samo na temelju dvostranih izjava volje, tj. ugovora. Danas i jednostrane izjava volje, u zakonom predviđenim slučajevima, i pod određenim uslovima, mogu biti izvor obligacije. Bitno je da se tim izjavama obavezuje sam izjavilac, a ne da on obavezuje nekog drugog. Takve izjave nazivaju se samoobavezujuće izjave. Prava i obaveze za strane u obligacionom odnosu čiji je izvor jednostrana izjava volje, ne nastaju istovremeno, već sukcesivno. Jednostranom izjavom volje nastaje obaveza za dužnika (koji se samoobavezao), a povjerilac se kasnije individualizuje i ako su ispunejni određeni uslovi, stiče odgovarajuće pravo.

Po širem shvatanju u jednostrane izjave volje kao izvore obligacija spadaju:

nezvano vršenje tuđih poslova
neosnovano obogaćenje
ponuda za zaključenje ugovora
javno obećanje nagrade
izdavanje hartija od vrijednosti

Po užem shvatanju u jednostrane izjave volje kao izvore obligacija spadaju:

javno obećanje nagrade
izdavanje hartija od vrijednosti.

ZOO se opredijelio za uže shvatanje, koje je inače logičnije.

Pojam i uslovi javnog obećanja nagrade

Javno obećanje nagrade psotoji kada određeno lice javnim oglasom obeća unaprijed neodređenom broju lica, da će dati određenu nagradu onom ko izvrši određenu radnju, postigne određeni uspjeh ili se nađe u određenoj situacji. Da bi postojalo javno obećanje nagrade, potrebno je da su kumulativno ispunejni sljedeći uslovi:

da je određeno fizičko ili pravno lice obećalo nagradu za određenu prestaciju
da je obećanje nagrade učinjeno javno – smatra se da je učinjeno javno kada je saopšteno preko sredstava masovne komunikacije, prije svega putem štampe, televizije, radija, interneta, ali i usmenim saopštavanjem većem broju lica.
da je obećanje nagrade učinjeno neodređenom broju lica – može biti usmjereno na sva lica bez ograničenja, dakle na ukupnu populaciju, ali i na određeni už krug lica tj. pripadnike određene grupe. Taj krug lica može biti i malobrojan, ali kod javnog obećanja nagrade je bitno da ta lica nisu unaprijed poznata.
da je obećavalac nagrade tačn odredio radnju, tj. naveo željeni rezultat ili situaciju za koju obećava nagradu - radnja mora biti tačno određena jer se mora unaprijed znati šta obećavalac nagrade traži, tj. šta očekuje ukoliko je u oglasu odredio cilj ili rezultat koji je potrebno postići ili kada je odredio u kakvoj situaciji je potrebnoda se nađe određeno lice da bi steklo pravo na nagradu.
da je nagrada određena – nagrada može biti novčana ili se može sastojati u predaji određene stvari ili izvršenju određene činidbe u korist lica koje izvrši traženo javnim oglasom. Nagrada e mora imati imovinsku vrijednost (npr. diploma). Obećavalac nagrade može predvidejti i dodjelu više nagraad, a može i zadržati pravo da ne dodijeli sve predviđene nagrade.

Dejstva javnog obećanja nagrade

Javno obećanje nagrade ima obligaciono-pravno dejstvo. Javnim obećanjem nagrade nastaje obaveza za obećavaoca nagrade da preda nagradu licu koje izvrši traženu radnju, postigne određeni rezultat ili se nađe u određenoj situaciji. Obaveza za obećavaoca nagrade nastaje u momentu kada je obećanje nagrade učinjeno javnim. Od tog momenta obećavalac nagrade ima položaj dužnika iako je povjerilac još uvijek nepoznat i ne zna se da li će uopšte doći do izvršenja tražene radnje ili postizanja određenog cilja ili rezultata. Pravo na nagradu ima onaj ko prvi izvrši radnju za koju je nagrada obećana. Nije bitno da li je to lice znalo za obećanje nagrade i kada je radnju izvršilo, prije ili poslije obećanja nagrade. Ako je više lica izvršilo radnju istovremeno, svakom pripada jednak dio nagrade, ukoliko pravičnost ne zahtijeva drugačiju podjelu.

Poseban vid javnog obećanja nagrade je organizovanje javnog konkursa. Ako je nagrada obećana putem konkursa, o dodjeljivanju nagrade odlučuje organizator ili jedno ili više lica koje on odredi. Najčešće o dodjeli nagrade odlučuje komisija (žiri). Komisija odlučuje na osnovu kriterijuma i pravila koja su sadržana u konkursu ili opštim pravilima koja se primjenjuju na konkretan slučaj. Na konkursu mogu učestvovati sao lica koja ispunjavaju uslove, a od tih lica komisija vrši izbor u skladu sa navedenim pravilima. Učesnici na konkursu imaju pravo da zahtijevaju poništenje odluke o dodjeli nagrade ako nisu poštovana pravila konkursa. Po pravilu, organizator konkursa ne stiče nikakva prava na nagrađenom djelu. Svojinu ili drugo pravo na djelu koje je nagrađeno na konkursu organizator stiče samo ako je to izričito navedeno u konkursu. U suprotnom, organizator će imati sao pravo da koristi nagrađeno djelo tek kada o tome zaključi poseban ugovor.

Izvršilac radnje ne mora primiti nagradu. On je svojom radnjom “zaslužio” nagradu ali to se ne može tumačiti kao da on nešto poklanja obećavaocu. Ali, obećavalac mora računati da će morati dati ono što je obećao. Međutim, ako je obećanje učinjeno u cilju reklame, npr: fabrika obeća nagradu onome ko dokaže da njen proizvod nema određena svojstva – ovakvo obećanje bi se moglo shvatiti i kao zaključenje ugovora o opkladi, iz kojeg nastaju neutužive obaveze.Do sad nisu otkrivena sigurna mjerila za razgraničenje javnog obećanja nagrade od opklade.

Prestanak obaveze iz javnog obećanja nagrade

Prestanak obaveze

Član 240

Obaveza obećavaoca nagrade prestaje ako mu niko ne saopšti, u roku određenom u oglasu, da je izvršio radnju, ili postigao uspjeh, ili uopšte ispunio uslove postavljene u javnom oglasu, a ako rok nije određen, istekom 1 godine od oglasa.

Opozivanje obećanja

Član 237

(1) Obećanje se može opozvati na način na koji je i učinjeno, kao i ličnim saopštenjem, ali lice koje je izvršilo radnju, a nije znalo niti je moralo znati da je obećanje nagrade opozvano, ima pravo da zahtijeva obećanu nagradu, a onaj ko je do opozivanja učinio potrebne izdatke radi izvršenja radnje određene u javnom oglasu ima pravo na njihovu naknadu, izuzev ako obećavalac dokaže da su oni učinjeni uzalud.

(2) Obećanje nagrade ne može se opozvati ako je oglasom određen rok za izvršenje radnje, odnosno za obavještenje o postignutom rezultatu ili ostvarenju određene situacije.

Izdavanje hartija od vrijednosti

( dalje pitanja 312, 313 i 314)

Pojam i vrste hartija od vrijednosti

Izdavanje hartija od vrijednosti takođe nastaju obligacija, i to jednostranom izjavom volje. Hov su strogo formalne pisane isprave u koje je inkorporisano određeno pravo, bilo da je ono stvarno, obligaciono ili pravo učešća. ZOO def: Hartija od vrijednosti je pisana isprava kojom se njen izdavalac obavezuje da ispuni obavezu upisanu na toj ispravi njenom zakonitom imaocu.

Novčanice nisu hov, već samo sredstva plaćanja.

Hov je u stvari trostruki pravni pojam, ona podrazumijeva:

ispravu – hov je isprava koja sadrži obligaciono pravo koje je uslovljeno državinom same isprave. Ni u jednoj drugoj usanovi prav o i faktička vlasti nisu tako blisko povezani, jer ostvarivanje obligacije je direktno uslovljeno državinom isprave (načelo inkorporacije). To znači da sam akt sačinjavanja hov ne stvara obligaciju, već obligacija nastaje u trenutku kada izdavalac hartiju preda njenom korisniku.
pravni posao – po svojoj prirodi hov je jednostran pravni posao, što znači da je pravni posao perfektan izjavom jedne volje. Predajom hov izdavalac se automatski obavezuje prema korisniku, stvarno pravo aktivira obligaciono pravo.
tjelesnu stvar – hov je stvar i objekt građanskih subjektivnih prava, odnosno objekt stvarnih prava. U tom smislu na nov se konstituiše pravo svojine, založno pravo, plodouživanje, državina i sl. Iako je hov tjelesna stvar, njena vrijednost se nalazi u njenoj sadržini, u bestjelesnom pravu koje ona podrazumijeva.

Treba razlikovati prava u vezi sa hov: pravo iz hartije i pravo na hartiju.

Pravo iz hov je neko obligaciono pravo. Obligacija je dakle inkorporisana u hov. Naravno, predajom određenih vrsta hov, moguće je i konstituisanje određenih stvarnih prava.

Pravo na hov je stvarno pravo (svojina, zaloga i sl). Međutim, zbog načela inkorporacije, pravo na hov znač ujedno i pravo iz hov – dakle stvarno pravo automatski povlači i obligaciono pravo. Upravo zato je izdavanje hov koristan instrument u savremenim uslovima koj zahtijevaju brz i olakšan pravni promet. Na taj način se obligaciona prava brzo i lako prenose sa dužnika na povjerioca.

Svaka hov, po ZOO, mora da sadrži određene bitne sastojke:

1) označenje vrste hartije od vrijednosti;

2) firmu, odnosno naziv i sjedište, odnosno ime i prebivalište izdavaoca hartije od vrijednosti;

3) firmu, odnosno naziv ili ime lica na koje, odnosno po čijoj naredbi hartija od vrijednosti glasi, ili označenje da hartija glasi na donosioca;

4) tačno označenu obavezu izdavaoca koja proizilazi iz hartije od vrijednosti;

5) mjesto i datum izdavanja hartije od vrijednosti a kod onih koje se izdaju u seriji i njen serijski broj;

6) potpis izdavaoca hartije od vrijednosti, odnosno faksimil potpisa izdavaoca hartije od vrijednosti koje se izdaju u seriji.

Isprava koja ne sadrži bilo koji od bitnih sastojaka ne važi kao hov, a hov izdate u seriji, koje ne sadrže bilo koji od bitnih sastojaka, nemaju pravno dejstvo. U prvom slučaju ZOO dopušta mogućnost da isprava ima umanjeno dejstvo (npr. priznanica o dugu), a kada je riječ o hov izdatim u serji sankcija je teža.

Vrste

prema prirodi inkorporisanog prava
prema vidljivosti kauze
prema načinu utvrđivanja povjerioca

Prema prirodi inkorporisanog prava

obligacione hov – inkorporiraju određeno obligaciono pravo, tj. pravo povjerioca na određeno ponašanje dužnikovo. (mjenica, ček, obveznica, kreditno pismo i sl.)
stvarnopravne hov – sadrže određeno stvarno pravo. Npr. predaja skladišnice podrazumijeva prenos svojine ili založnog prava na robi koja se nalazi u određenom skladištu (slično je i sa konosmanom).
hartije sa pravom učešća (korporacijske hov) – sadrže imovinska i statusna prava (npr. akcije određenih pravnih lica u koja podrazumijevaju pravo na podjelu dobiti, dividende, ali i članska prava na učešće u upravljanju akcionarsim društvom)

Prema vidljivosti kauze

kauzalne – ako se iz same hov vidi kauza osnovnog pravnog posla tako da je jasno zbog čega je hov izdata (npr. ako je u pitanju konosman, riječ je o ugovoru o pomorskom prevozu robe; ako je u pitanju skladišnica, riječ je o ugovoru o uskladištenju)
apstraktne – ako se iz hov ne vidi kauza pravnog posla (npr. iz mjenice se ne vidi povodom kog osnovnog pravnog posla je izdata, to može biti prodaja, zajam, jemstvo, poklon itd.)

Prema načinu utvrđivanja povjerioca

na donosioca – one za koje povjerilac nije određen, već postoji pretpostavka da je povjerilac svaki donosilac. Kao zakoniti imalac hartije od vrijednosti na donosioca smatra se njen donosilac. Hov na donosipca najčešće sadrže klauzulu “plativo donosiocu”. Hov na donosica prenose se bez ikakvih formalnosti, prosto tradicijom, tj. predajom “iz ruke u ruku”. Ovakve hov omogućavaju brz oravni promet, i njegovo pojednostavljivanje, ali imaju nedostatak jer je umanjena pravna sigurnost, izdaju se u velikim serijama a često se umjesto originalnog potpisa koristi i faksimil potpis.
na ime (rekta hartije) – one za koje je povjerilac tačno određen (imenom i prezimenom ako je to fizičko lice, ili nazivom firme ako je pravno lice). Hov na ime imaće dejstvo samo ako lice koje je podnosi dužniku može da dokaže svoju istovjetnost sa licem koje je u hartiji označeno kao povjerilac. Hov na ime prenose se cesijom, što ima svojih prednosti ali i mana. Prednost je što posotji veća pravna sigurnost, smanjene su mogućnosti zloupotreba, nezakonitog pribavljanja. Nedostatak je što ne pogoduju brzom i olakšanom pravnom prometu jer se prvo ugovorom o cesiji mora prenijeti pravo iz hartije, pa se tek potom vrši prenos prava na hartiju.
po naredbi – one za koje je povjerilac određen poimenično, ali on može u skladu sa zakonom ili ugovorom, oderditi svog sukcesora, a ovaj dalje svog itd. Dakle, imenom određeni povjerilac može imenovati sljedećeg povjerioca, a sljedeći povjerilac sljedećeg itd. ad infinitum. Izdavalac, može ograničiti promet ovih hov stavaljajući klauzulu “ne po naredbi – rekta klauula”, tako da će hartija koja je načelno po naredbi postati hov na ime. Po negocijabilnosti ove hov su na sredini između hov na donosipca i hov na ime. Prenose se indosiranjem.

Amortizacija hartija od vrijednosti

Za hov na ime i po naredbi načelo inkorporacije bi moglo dovesti do pravnog apsurda. Naime, moguće je da neka od ovih hartija nestane na protivpravan način. Ako bi se insistiralo do kraja na načelu inkorporacije, onda bi lice koje posjeduje pravo iz hartije, ali ne posjeduje hartiju, bilo očigledno oštećeno. Zato je moguće da se zahtijeava sudski poništaj isprave, odnosno amortizacija hov.

Lice koje ima pravni interes ima mogućnost da u vanparničnom postupku zahtijeva amortizaciju određene hov. Sud će pozvati imaoca da u određenom roku donese i pokaže spornu hartiju. Ukoliko to ne učini, sud će hov oglasiti nepunovažnom i ta odluka će predstavljati zamjenu nevažeće hov dok se ne izda nova. Ako se imalac hartije pojavi pred sudom i ospori zahtjev podnosioca predloga, vanparnični sud će stranke uputiti na parnicu da u tom postupku ostvaruju svoja prava.

Prenos hartija od vrijednosti

Pravo iz hov na donosioca se prenosi prostom tradicijom, tj. predajom “iz ruke u ruku”. Ovakve hov omogućavaju brz oravni promet, i njegovo pojednostavljivanje, ali imaju nedostatak jer je umanjena pravna sigurnost.

Pravo iz hov na ime prenose se cesijom, što ima svojih prednosti ali i mana. Prednost je što posotji veća pravna sigurnost, smanjene su mogućnosti zloupotreba, nezakonitog pribavljanja. Nedostatak je što ne pogoduju brzom i olakšanom pravnom prometu jer se prvo ugovorom o cesiji mora prenijeti pravo iz hartije, pa se tek potom vrši prenos prava na hartiju. Posebnim zakonom može biti određeno da se pravo iz hov na ime mže prenositi i indosamentom. Prenos prava iz hartije od vrijednosti na ime vrši se ubilježavanjem na samoj hartiji firme, odnosno naziva, odnosno imena novog imaoca, potpisivanjem prenosioca i upisom prenosa u registar hartija od vrijednosti, ako se takav registar vodi kod izdavaoca.

Pravo iz hartije od vrijednosti po naredbi prenosi se indosamentom.

Indosament - izjava kojom indosant (prenosilac) prenosi vrednosni papir na indosatara (sticatelja, novog poverioca) i tu izjavu potpiše. (in dosso – na poleđini)

**Indosament može biti puni, blanko i na donosioca. (indosant ⇒ indosatar)

Puni indosament sadrži izjavu o prenosu i firmu, odnosno naziv ili ime lica na koje se pravo iz hartije od vrijednosti prenosi (indosatar) i potpis prenosioca (indosant), a može da sadrži i druge podatke (mjesto, datum i dr.).

Blanko indosament sadrži samo potpis indosanta.

Indosament na donosioca važi kao blanko indosament. U slučaju prenosa na donosioca umjesto imena indosatara stavlja se riječ "donosiocu".

Ništav je djelimični indosament.

Prenosom prava iz hartije od vrijednosti njen novi imalac stiče sva prava koja su pripadala prethodnom imaocu.

Prenos prava iz hartije od vrijednosti na ime ako se vrši putem cesije ili indosamenta, nema dejstva prema izdavaocu dok on o tome ne bude pisanim putem obaviješten, odnosno dok taj prenos ne bude ubilježen u registar hartija od vrijednosti na ime, ako se takav registar vodi kod izdavaoca.

Cedent, odnosno indosant ne odgovara za neispunjenje obaveze od strane izdavaoca, osim u slučaju drukčije zakonske odredbe ili ako postoji suprotna odredba upisana na samoj hartiji od vrijednosti.

PITANJA ZA ZAVRŠNI ISPIT

Dejstva ugovora
Dejstvo ugovora među ugovornim stranama
Dejstvo ugovora prema trećim licima
Ugovor u korist trećeg lica
Dejstvo ugovora u korist trećih lica
Ugovor o obećanju činidbe trećeg lica
Prigovor neispunjenja ugovora
Posebna dejstva teretnih ugovora
Odgovornost za pravne nedostatke stvari – zaštita od evikcije
Vrste evikcije
Pravne posljedice evikcije
Odgovornost za materijalne nedostatke stvari
Prekomjerno oštećenje (laesio enormis)
Uticaj promijenjenih okolnosti – clausula rebus sic stantibus
Uopšte o prestanku ugovora i razlike između prestanka obligacija i prestanka ugovora
Prestanak ugovora sporazumom stranaka
Prestanak ugovora smrću ugovorne strane
Prestanak ugovora usljed slučajne propasti stvari
Prestanak ugovora zbog neizvršenja od strane jednog ugovarača
Sporazumni raskid ugovora
Jednostrani raskid ugovora
Prestanak ugovora poništenjem
Apolutno ništavi ugovori
Rušljivi ugovori
Nepostojeći ugovori
Konverzija i konvalidacija ugovora
Mane volje – vrste i pravno dejstvo
Zabluda – pojam, vrste i pravne posljedice postojanja zablude
Prevara – pojam, vrste i pravne posljedice postojanja prevare
Prinuda – pojam i pravne posljedice postojanja prinude
Prijetnja – pojam i pravne posljedice prijetnje
Pojam i definicija ugovora o kupoprodaji
Bitni elementi ugovora o kupoprodaji
Osobenosti ugovora o kupoprodaji
Obaveze prodavca kod ugovora o kupoprodaji
Obaveze prodavca za materijalne nedostatke stvari
Prava kupca u slučaju materijalnih nedostataka stvari
Odgovornost za pravne nedostatke kod ugovora o kupoprodaji
Obaveze kupca
Odgovornost stranaka u slučaju neispunjenja ili neurednog ispunjenja ugovora o kupoprodaji
Modaliteti ugovora o kupoprodaji
Kupovina na probu, prodaja po uzorku ili modelu i po specifikaciji
Prodaja sa zadržanjem prava raspolaganja tj.prava svojine (pactum reservati dominii)
Pojam ugovora o razmjeni
Prodajni nalog
Pojam i bitni elementi ugovora o zajmu
Sadržina ugovora o zajmu
Namjenski zajam
Pojam i bitni elementi ugovora o poklonu
Sadržina ugovora o poklonu
Opoziv poklona
Posebne vrste ugovora o poklonu
Pojam i bitni elementi ugovora o zakupu
Obaveze ugovornih strana nastale zaključenjem ugovora o zakupu
Prestanak ugovora o zakupu
Ugovor o zakupu poslovnog prostora
Ugovor o zakupu stana
Pojam i bitni elementi ugovora o posluzi
Sadržina ugovora o posluzi
Pojam i bitni elementi ugovora o djelu
Sadržina ugovora o djelu
Prestanak ugovora o djelu
Pojam i bitni elementi ugovora o nalogu
Sadržina ugovora o nalogu
Prestanak ugovora o nalogu
Pojam i bitni elementi ugovora o ostavi
Sadržina ugovora o ostavi
Posebni slučajevi ostave
Prouzrokovanje štete kao izvor obligacija
Pojam građansko-pravne odgovornosti
Odnos građanske i krivične odnovornosti
Vanugovorna i ugovorna odgovornost
Evolucija i vrste vanugovorne odgovornosti
Subjektivna odovornost ili odgovornost po osnovu krivice
Uslovi odgovornosti za prouzrokovanu štetu
Pojam štete
Vrste štete ( materijalna i nematerijalna šteta)
Oblici materijalne štete
Postojeća i buduća šteta; posredna i neposredna šteta
Konkretna i računska i predvidiva i nepredvidiva šteta
Protivpravnost kao uslov odgovornosti za prouzrokovanu štetu
Uzročnost kao uslov odgovornosti za prouzrokovanu štetu
Kumulacija uzroka
Zbirni kauzalitet
Alternativni kauzalitet
Krivica kao uslov odgovornosti za prouzrokovanu štetu
Oblici krivice za prouzrokovanu štetu
Nehat i stepeni nehata
Činjenice koje isključuju ili ograničavaju odgovornost za prouzrokovanu štetu
Slučaj kao osnov isključenja odgovornosti za pričinjenu štetu
Viša sila kao osnov isključenja odgovornosti za pričinjenu štetu
Krivica oštećenog
Mjerila za utvrđivanje visine naknade štete
Slučajevi isključenja protivravnosti
Isključenje protivpravnosti u slučaju prouzrokovanje štete vršenjem prava
Isključenje protivpravnosti u slučaju vršenja javne dužnosti
Isključenje protivpravnosti u slučaju nužne odbrane
Isključenje protivpravnosti u slučaju pristanka oštećenog
Isključenje protivpravnosti u slučaju dozvoljene samopomoći
Pojam i uslovi objektivne odgovornosti
Odgovornost za štetu prouzrokovanu od opasnih stvari ili opasnih djelatnosti
Opšta pravila odgovornosti za štetu prouzrokovanu opasnim stvarima ili opasnim djelatnostima
Odgovornost imaoca opasne stvari
Odgovornost držaoca stvari i odgovornost protivpravnog držaoca opasne stvari
Činjenice koje isključuju odgovornost od opasne stvari
Odgovornost u slučaju udesa izazvanog motornim vozilom u pokretu
Odgovornost proizvođača stvari sa nedostatkom
Odgovornost za štetu koju je izazvala životinja
Odgovornost za štetu koju je izazvala građevina
Odgovornost za štetu izazvanu padom, bacanjem ili prosipanjem iz prostorije
Posebni slučajevi odgovornosti za štetu
Odgovornost za štetu uzrokovanu terorističkim aktima, javnim demonstracijama i manifestacijama
Odgovornost organizatora priredbi
Odgovornost zbog uskraćivanja neophodne pomoći
Odgovornost u vezi sa obavezom zaključenja ugovora
Odgovornost u vezi sa vršenjem poslova od opšteg interesa
Pojam i karakteristike odgovornosti za drugog
Odgovornost za maloljetna lica
Odgovornost za duševno bolesna lica i lica zaostalog umnog razvoja
Odgovornost preduzeća za štetu koju prouzrokuju njihovi radnici trećim licima
Odgovornost pravnih lica za štetu koju prouzrokuju njihovi organi
Pojam i cilj naknade materijalne štete
Naturalna restitucija i novčana naknada štete
Visina naknade materijalne štete
Stepen krivice štetnika kao kriterijum za određivanje visine naknade materijalne štete
Krivica oštećenika i srazmjerno smanjenje visine materijalne štete
Razlozi za sniženje naknade štete
Naknada štete u slučaju tjelesne povrede i narušavanja zdravlja
Naknada štete u slučaju smrti
Naknada materijalne štete u slučaju povrede časti i širenja neistinitih navoda
Naknada neimovinske štete
Sticanje bez osnova (neosnovano obogaćenje) kao izvor obligacija-pojam i uslovi
Oblici sticanje bez osnova
Isplata nedugovanog kao slučaj sticanja bez osnova
Ispunjenje s obzirom na osnov koji se nije ostvario kao slučaj sticanja bez osnova
Ispunjenje s obzirom na osnov koji je kasnije otpao kao slučaj sticanja bez osnova
Upotreba stvari u tuđu korist kao slučaj sticanja bez osnova
Izdatak za drugoga i upotrebljavanje tuđe stvari kao slučajevi sticanja bez osnova
Dejstvo sticanja bez osnova
Tužba iz neosnovanog obogaćenja
Nezvano vršenje tuđih poslova (poslovodstvo bez naloga) kao izvor obligacija - pojam i pravna priroda
Uslovi za postojanje nezvanog vršenja tuđih poslova (poslovodstva bez naloga)
Pravno dejstvo poslovodstva bez naloga
Jednostrana izjava volje kao izvor obligacija
Pojam i uslovi javnog obećanja nagrade
Dejstva javnog obećanja nagrade
Prestanak obaveze iz javnog obećanja nagrade
Izdavanje hartija od vrijednosti
Pojam i vrste hartija od vrijednosti
Amortizacija hartija od vrijednosti
Prenos hartija od vrijednosti

1 ZOO CG (čl. 276) *Primjena odredaba o prouzrokovanju štete* Ukoliko odredbama ovog odsjeka nije drukčije propisano, na naknadu ove štete shodno se primjenjuju odredbe ovog zakona o naknadi vanugovorne štete.

ZOO CG (čl. 273 st. 5) *Obim nadoknade* (5) Odredbe ovog člana shodno se primjenjuju i na neispunjenje obaveza koje nijesu nastale iz ugovora, ukoliko za pojedine od njih nije ovim zakonom nešto drugo predviđeno.

2 ZOO čl. 196 st. 3

3 ZOO čl. 175

4 ZOO čl. 189

5 ZOO čl.198 st.2 Smanjenje naknade

6 ZSPO CG, čl.5, 19/09

7 ZOO CG, čl.192, st.1

8 ZOO čl.273, st.3

9 ZOO čl.208, st.3,4

10 ZOO CG čl.407 st.3

11 Smatra se da je uslov ostvaren ako njegovo ostvarenje, protivno načelu savjesnosti i poštenja, spriječi strana na čiji je teret određen, a smatra se da nije ostvaren ako njegovo ostvarenje, protivno načelu savjesnosti i poštenja, prouzrokuje strana u čiju je korist određen.

12 za razliku od slučaja kada sumnja

139

Document Metadata

Table of Contents

Obligaciono pravo, ZAVRŠNI ISPIT, 2015/16  Dejstva ugovora U najopštijem smislu, dejstvo ugovora se sastoji u stvaranju prava i obaveza za određena lica.

Document Metadata